Bregzit: Klasna, a ne nacionalna pobuna[4 min. za čitanje]

Britanija je juče glasala za izlazak iz Evropske unije. Većina od 52 odsto izašlih na referendum izjasnila se protiv daljeg članstva. Ovo označava veliku krizu za vladajuće klase u Britaniji, Evropi i svetu, koje su jednoglasno podržale ostanak Britanije u EU.

Vašington, Brisel, Moskva i Peking proteklih dana su se izjasnili za ostanak. Rezultat referenduma, stoga, ide protiv želja svetskih elita. Štaviše, u pitanju nije nacionalni revolt protiv stranih institucija, iako je vidno da će mediji i radikalno desne partije širom Evrope tako želeti da predstave stvar.

Naprotiv, ovo je bio klasni revolt protiv sve brutalnijeg, nekontrolisanog i globalizovanog kapitalizma. Evropska unija je postala jedan od najistaknutijih i najokrutnijih zaštitnika i promotera tog kapitalizma.

Sva istraživanja pokazaće da je klasna baza ovog revolta bila u radničkoj klasi i bivšim industrijskim centrima Britanije. Ovo je postalo jasno već na osnovu detaljnih istraživanja javnog mnjenja – procene su ukazivale na to da će manuelna radnička klasa glasati 60:40 u korist izlaska. Ova tvrdnja je potvrđena i geografski: širom Engleske, sa izuzetkom Londona, glasalo se za izlazak. Vels, bivše uporište laburista, takođe je glasao za izlazak.

Čak i u Škotskoj, koja je skoro dvotrećinski glasala za ostanak, uzorci sa glasanja govore da se u radničkim krajevima Glazgova i Dandija u većem procentu glasalo za izlazak nego što je bio nacionalni prosek.

Stoga će ova kriza destabilizovati vlast elita. Premijer Dejvid Kameron već je dao ostavku. Širom Evropske unije doći će do klimanja vlasti. Jasno je da će u zemljama u kojima radništvo pati otkad je evro uveden, od Španije i Portugala, preko Italije, do Grčke, biti postavljeno pitanje: „Da li zaista moramo da nastavimo da se žrtvujemo zarad tuđeg projekta?“

Čak će se i u Nemačkoj i drugim zemljama „centra“ razmišljati o tome da li su njihovi siromašni stanovnici „stezali kaiš“ da bi bili deo neuspelog projekta evra?

Postoji velika opasnost da će radikalno desne snage pokušati da na ova pitanja odgovore šovinističkim i rasističkim, često antiimigrantskim, argumentima i akcijama. Što se tiče Britanije, ne treba se zavaravati i misliti da, pored toga što su na parlamentarnim izborima 2015. godine imale slab rezultat, ove snage nisu odigrale veliku ulogu u kampanji za izlazak.

Međutim, to ne mora da bude jedini ishod. Širom kontinenta su se tokom proteklih godina javile snage koje govore u ime radnog naroda i demokratije, a ne u ime nacionalizma i autoritarizma. Rast partija poput Sirize i Podemosa, kao i ličnosti poput Varufakisa i Korbina, govore da je drugačija politika moguća.

Doduše, kako bi pobedile, snage levice moraju da nauče lekciju na koju su im prvo grčki, a sada i britanski referendum ukazali: radni narod ne želi da čeka promene na nivou čitavog kontinenta kako bi mu bilo bolje. Ne želi da čeka godinama da vidi da li će u većini zemalja doći do promena. Ljudima je dosta! Oni žele kraj „štednje“, dužništva i destrukcije sada.

To je jasno ako pogledamo Francusku, u kojoj se nedeljama vode oštre klasne borbe protiv poslodavaca i novog radnog zakonodavstva, koje podržava EU.

Zato je potrebno da levica prekine da fetišizuje reforme institucija koje ne mogu da se reformišu, već samo da se sruše. Borba će biti teška, a podrazumevaće i internacionalno povezivanje levih pokreta oko bitnih pitanja: protiv dužništva, protiv „štednje“, protiv rasizma i nacionalizma, za klasno jedinstvo bez granica.

Na Balkanu, levica je slično podeljena kao i u ostatku Evrope. Mnogi se boje povratka u nacionalizam devedesetih i pojačanog uticaja Rusije i Turske kao posledice raspada Evropske unije. Oni se, stoga, drže EU smatrajući je manjim zlom od takvog scenarija. Međutim, ona to nije: EU se možda raspada pred očima celog sveta, ali to ne menja činjenicu da je ona imperijalistička sila isto kao i Rusija i Turska. Sve što one žele je kontrola nad geostrateški bitnim tačkama.

Zbog toga je bitno oživeti internacionalizam na levici i ponovo pozvati na stvaranje Balkanske socijalističke federacije koja bi bila radnički, regionalni i antinacionalistički odgovor kapitalističkim vladajućim klasama u našem delu sveta i imperijalističkim centrima moći. Borba za socijalističku federaciju balkanskih naroda, kao i borba za drugačiju, socijalističku Evropu, samo su prvi koraci velike borbe za svetsku socijalističku revoluciju.

Radnička klasa se budi. Dužnost nas na levici je da se probudimo sa njom.