Marks21 na studentskim protestima

Druga godišnjica Marks21: izgradnja revolucionarne partije u jeku krize kapitalizma[13 min. za čitanje]

Naša skromna revolucionarna socijalistička organizacija Marks21 je 27. marta proslavila svoju drugu godišnjicu

Budući da sebe vidimo kao deo šireg pokreta u zajedništvu sa kojim se borimo za drugačiji i bolji svet, odlučili smo da se kroz pregled našeg istorijata obratimo svima koji su u proteklom periodu čitali naše novine, pratili naš sajt, videli naš baner na nekom protestu ili prosto, usled duboke i dugotrajne krize našeg društva, pomislili da je pod hitno potrebna mlada i avangardna leva opcija na našoj političkoj sceni. Reč je, dakle, o želji da nam se oni koji nas čitaju pridruže u stvaranju revolucionarne i autentično demokratske alternative kapitalističkom ludilu.

Bitno je napomenuti da je akciono jedinstvo na levici sastavni deo našeg pristupa. Naši stariji članovi su školovani u duhu svih zajedničkih i borbenih levih inicijativa od petooktobarskih promena pa sve do danas. Direktna inspiracija svih tih inicijativa bilo je tvrdo revolucionarno jezgro međunarodnog antikapitalističkog i antiratnog pokreta koji je na svetskoj sceni eksplodirao tokom demonstracija protiv Svetske trgovinske organizacije u Sijetlu 1999. godine i dostigao svoj vrhunac 15. februara 2003. godine kada je širom sveta po prvi put organizovan dan masovnih protesta protiv imperijalističkog napada na Irak. Naša želja je od samog početka bila da iskustva tog pokreta prilagodimo uslovima u našoj zemlji, kako bismo obogatili tradiciju otpora ratu i totalitarizmu iz devedesetih godina na našim prostorima.

Tako su sastavni deo naše tradicije, između ostalog, i Kampanja protiv privatizacije, Progresivno univerzitetsko društvo „Dositej Obradović“, Antifašistički front, kampanja Ne(u)NATO i direktno-demokratski pokret solidarnosti Socijalni front. Vrhunac tih aktivnosti i određena prekretnica bio je studentski protest 2006/07 godine. Aktivisti Socijalnog fronta odigrali su ključnu ulogu u prvoj od serije blokada na Beogradskom Univerzitetu.

Taj studentski protest je aktivno zahvatio par hiljada ljudi i dobio pasivnu podršku desetine hiljada studentkinja i studenata u Beogradu i širom zemlje. Revolucionarna levica u Srbiji tada se po prvi put našla u situaciji da ne preživljava na račun pojedinačnih akcija ili protesta, već da je usred jednog pokreta koji je sama i inicirala.

Bilo je nužno, međutim, da će u tom trenutku doći do značajnih razmimoilaženja po pitanju budućeg pravca levice u Srbiji. Svaka promena u uslovima rada nužno označava kraj određenih mogućnosti i koalicija i otvaranje novih mogućnosti i potencijalnih regrupisanja. Tako je i protest 2006/07 stvorio uslove za nastanak novih grupa i koalicija. Na sreću, to se desilo na taj način da je došlo do kvalitativnog rasta revolucionarne levice u Srbiji.

Sve većem broju mladih ljudi postajalo je sve jasnije da sistem u kom su odrasli ne funkcioniše baš tako lepo kako su glasnogovornici tržišnog preobražaja sistema nakon sloma autoritarnog režima Slobodana Miloševića obećavali. Vrata su se otvorila svima koji su pružali drugačiji put od dominantnih kapitalističkih ideologija, među kojima liberalizam i nacionalizam svakako prednjače.

Marks21 se, dakle, rodio iz akcionog jedinstva onih levičara koji su smatrali da je radnička klasa još uvek jedini nosilac opšteg interesa celokupnog društva, koji su videli da su solidarnost i internacionalizam prirodne alternative eksploataciji i konkurenciji. Budući da radnice i radnici kolektivno stvaraju sva dobra i usluge u privredi, jedino od njih se može očekivati da će moći da se kolektivno organizuju i postanu bedem opozicije sistemu koji se zasniva na takmičenju između pojedinaca, preduzeća i država.

Sve ostale društvene grupe i klase koje kapitalistički sistem marginalizuje ili tlači imaju interes da se pridruže radničkoj klasi, ali nemaju njen specifičan karakter – jer sistem od njih ne zavisi. One su zato igrale ulogu u savremenoj istoriji, ali nikada nisu mogle da bez aktivnog učešća radništva izvrše antikapitalističku revoluciju – koja je cilj naše grupe.

Upravo zbog toga smo se i odlučili da osnujemo sopstvenu organizaciju. Vodeći se Marksovom idejom da je „oslobođenje radničke klase čin same radničke klase“, mi smo u samom procesu borbe primetili da se u antikapitalističkom pokretu suočavamo i sa drugim Marksovim zapažanjem: da su „vladajuće ideje u društvu ideje vladajuće klase“. Prihvatanje činjenice da se ideje vladajuće klase reprodukuju i u pokretu učvrstilo nas je u zamisli da je neophodno međusobno povezati njegove najsvesnije i najborbenije elemente, kako bi sistematski uticali na prevazilaženje nasleđa kapitalističkog poretka unutar pokreta.

Kolektivnom akcijom za socijalna i građanska prava i širenjem socijalističkih ideja, mi širimo pokret i spremamo ga za preuzimanje vlasti. Mi, dakle, nismo tu da preuzmemo vlast, već da pomognemo pripremu radničke klase i svih njenih saveznica za rušenje kapitalističke države i organizovanje novog društvenog poretka na osnovama neposredne demokratije i planske ekonomije.

Sve to znači da mi od samog početka ne gajimo nikakve iluzije o evro-atlantskim integracijama ili okretanju Rusiji. Budući da smo najveću inspiraciju crpeli direktno od revolucionarnih organizacija i pokreta u Grčkoj, zaključili smo da je naš internacionalizam drugačiji od evro-atlantskog ili rusofilskog – naš internacionalizam se gradi odozdo, kroz povezivanje sa radničkim i anti-imperijalističkim pokretima širom sveta.

Rušenje kapitalizma je proces koji ne možemo da okončamo bez svetske revolucije. Kapitalizam je globalan sistem i njegovo uspešno svrgavanje može biti jedino globalno. O tome svedoče sva dosadašnja iskustva socijalističkih revolucija koje su ostajale u izolaciji i koje su neminovno, na ovaj ili onaj način, bivale ugušene. O tome dodatno svedoči i moderna istorija ovih prostora, od pokušaja izgradnje socijalizma u jednoj zemlji nakon Drugog svetskog rata, pa do šovinističkog divljanja i bratoubilačkih ratova devedesetih.

Društveno uređenje u SFRJ je bilo državno-kapitalističko, a ne socijalističko, i ni sve pozitivne tekovine tog društva, poput besplatnog obrazovanja i zdravstva, nisu bile dovoljne da skinu ljagu sa levice nakon užasnog perioda krize koji je otpočeo pred raspad zemlje. Da stvar bude gora, ono što se za vreme i nakon vladavine Miloševića izdavalo za levicu čini najodvratniju mešavinu prostačkog populizma i nacionalizma. Nije potrebno trošiti suvišne reči na to zbog čega smo mogli jedino da damo sve od sebe da se od takvih grupa i ličnosti distanciramo.

Poistovećivanje socijalizma sa raznim formama etatizma je u SFRJ, SRJ, SSSR, Istočnoj Evropi, Kini, itd. radničkom pokretu bilo decenijama obešeno kao kamen oko vrata, gušeći svaki pokušaj istinske samoinicijative i samoorganizacije radničke klase. Bilo je, dakle, potrebno povezati se sa tradicijom koja se ovakvim režimima dosledno protivila, sa pozicija revolucionarnog socijalizma.

Zbog svega toga smo odlučili da se pridružimo međunarodnoj revolucionarnoj struji pod nazivom Internacionalna socijalistička tendencija, koja se organizuje širom sveta u više od trideset zemalja. Sami tokovi u kapitalizmu su sve povezaniji, tako da je i izrađivanje međunarodne revolucionarne strategije sve više proces koji se odvija na međunarodnom planu. Istovremeno, kapitalizam podrazumeva i postojanje nacionalnih pojedinosti, budući da nacionalna država još uvek oblikuje način na koji se međunarodni tokovi odražavaju unutar nacionalnih granica. Svaka internacionalna strategija nužno mora da se taktički prilagođava svojim specifičnim uslovima.

Konkretno, to je značilo da smo gotovo od samog osnivanja organizacije morali da se suočimo sa činjenicom da ceo svet prolazi kroz najveću krizu kapitalizma od tridesetih godina, ali da će se način na koji se ona ispoljava razlikovati od zemlje do zemlje. Mi smo u Srbiji morali da razvijemo teoriju i praksu kako bismo mogli da se na konkretan način orijentišemo od situacije do situacije. Krenuli smo sa već donekle utemeljenim iskustvom prethodne decenije, sa bazom u omladini. Bilo nam je jasno da je moguće izgraditi organizaciju koja bi imala ulogu katalista za stvaranje šireg pokreta protiv vlasti.

Ali kako tačno to uraditi u trenutku kada ne postoji nikakva zdrava i šira organizacija radničke klase bilo je otvoreno pitanje.

Na to pitanje još uvek nismo našli adekvatan odgovor, iako neke smernice jesmo razvili. Prvo, razvili smo skromnu, ali u kontekstu poslednjih dvadeset godina prilično široku i sistematičnu marksističku analizu ekonomskih, političkih i ideoloških prilika u Srbiji. Tako smo, preuzevši analize najsavremenijih marksističkih autora u svetu, proširili analizu ekonomske krize na zemlje Istočne Evrope.

Krizu u Srbiji smo ocenili kao kolaps rasta koji se zasnivao uglavnom na potrošačkim i kreditnim balonima zavisnim od međunarodnog finansijskog kapitala. Shvatili smo da je dalje prolongiranje perioda relativnog socijalnog mira koji je trajao tokom decenije nakon pada Miloševićevog režima stavljeno pod veliki znak pitanja.

Međutim, nismo se zadovoljili samo time. Kriza nije samo ekonomska, već i ideološka i politička pojava. Predvideli smo dvojnu ideološku krizu liberalizma i nacionalizma nakon finansijskog kraha na Zapadu, odnosno otcepljenja Kosova i hapšenja Radovana Karadžića. Ta kriza na ideološkom planu se prvenstveno ispoljava na političkom planu, dubokom modifikacijom klasičnog neoliberalnog modela, za šta je dobar primer nedavna primorana ostavka guvernara Narodne banke Srbije Radovana Jelašića, odnosno podelom desničarske Srpske radikalne stranke na desno-populističko „naprednjačko“ krilo i šovinističko „šešeljevsko“.

Međutim, budući da levičarske političke opcije nema, za nas je najveće otvaranje na ideološkom planu. Po prvi put u zadnjih trideset godina postalo je moguće, makar na mikro nivou, plasirati revolucionarnu levicu kao alternativu liberalnoj i nacionalističkoj ideologiji.

Budući da su revolucionarne ideje vodilja za revolucionarnu praksu, sve to je moralo da se ispoljava na nivou našeg delovanja. Za početak, Marks21 je prelomio da je već na organizacionom planu bilo potrebno unaprediti metode rada u poređenju sa našim prethodnicama na levici, kako bismo uspostavili dijalog sa sve širim slojevima koji su postajali otvoreni za naše ideje.

Tako smo proizveli jedanaest redovnih i dva specijalna izdanja novina: uspostavili smo kontinuitet, kakav-takav, u odnosu na publikaciju naših stavova. Tokom 2009. organizovali smo mesečne tribine otvorene široj javnosti. Naposletku, unutar organizacije smo uspostavili redovnost internih sastanaka, prodaju novina na javnim mestima i skupovima, a od nedavno i čitalačku sekciju. Nakon nekoliko talasa mobilizacija i demobilizacija pojačali smo se i brojčano i obrazovno.

Sve smo to činili bez gubitka orijentacije ka širem cilju pokretanja socijalnih i političkih pitanja putem konkretnih akcija i kampanja i u sklopu širokih koalicija. Naša ekonomska analiza nam je dozvolila da od proleća 2009. skromno, ali uspešno, proširimo polje rada sa studentskog na industrijski front. Napravili smo specijalni broj našeg lista Solidarnost tokom „vrućeg leta“ 2009. i specijalnu seriju letaka za javni sektor početkom 2010. jer smo uspešno predvideli da će kriza stisnuti radništvo prvo u privatnom, a onda zbog pritiska MMF-a i u javnom sektoru.

Na političkom planu, prošlog proleća smo, u sklopu međunarodne mobilizacije protiv NATO-a povodom šezdesetogodišnjice te organizacije, organizovali kampanju kako bismo obavestili javnost o internacionalnom karakteru borbe protiv imperijalizma, nasuprot nacionalnom koji je do sada kod nas bio dominantan i, ujedno, veoma neuspešan.

Takođe, jesenas smo učestvovali i u antifašističkoj mobilizaciji 9. novembra, kako bismo suzbili trijumfalizam ekstremne desnice nakon uloge koju je odigrala u državnom zabranjivanju Povorke ponosa septembra 2009. Uz sve to, aktivno se zalažemo za besplatno obrazovanje unutar raznih mobilizacija studenata i srednjoškolaca protiv tržišnih reformi obrazovnog sistema. Naše drugarice i drugovi iz mlađih generacija su vodeći borci za socijalna prava i kao takvi su bili pozvani na međunarodni skup protiv neoliberalnih bolonjskih reformi koji je na proleće 2010. održan u Beču.

Naše aktivnosti su nekad bile manje, a nekad više uspešne. Nekad su bile uske, a nekad široke. Nekad bi nam dovodile nove članove, a nekad širile uticaj levih snaga. Nekad su suzbijale državnu represiju ili fašistički huliganizam, a nekad tražile bolje uslove na nekom radnom mestu ili u obrazovnom sistemu. No, ono što nam se uvek nametalo bile su dve stvari.

Prvo, svakom pojedincu je bilo jasno da mu članstvo u našoj organizaciji dozvoljava da se razvije i kao aktivista i kao čovek. Uprkos svom uloženom novcu i vremenu, nikome nije bilo žao što se angažovao kod nas, iako možda nije dugo ostao ili ostala. Uzrok toga je to što su svi shvatili da je članstvo u jednoj organizaciji uslov da svaki član i svaka članica uvećaju svoj uticaj na društvo.

Drugo, svakome je postalo jasno da je jaz između naših mogućnosti i naših zadataka još uvek ogroman. Nekima je to bio preveliki izazov, ali činjenica da smo sve veća i čvršća organizacija znači da je većini jasno da su i mali koraci koje danas pravimo uslov za velike poduhvate koji nam predstoje.

Danas svakako postoji veliki broj ljudi koji se zgražavaju nad činjenicom da bankari i tajkuni i dalje profitiraju iako je većina stanovništva na samom rubu egzistencije. Sve više ljudi gleda ka Grčkoj, fascinirano otporom koji tamošnje radnice i radnici pružaju planovima njihove vladajuće klase za izlazak iz dužničke krize, a koji se svode na to da će najskuplju cenu platiti upravo oni koji za ulazak u krizu nisu ni najmanje krivi, kroz masovna otpuštanja i seču budžeta za javni sektor.

Sada je vreme da se i u Srbiji stvori pokret koji će i vlastima i opoziciji staviti do znanja da je njihovo vreme isteklo i koji će svojom borbenošću, poštenjem i razumom inspirisati novu generaciju da svrgne kapitalizam i uspostavi nov i pravedan društveni poredak u ovom regionu.

Bežanje u sigurnu luku privatnog života, ili u inostranstvo u potrazi za takvim životom, više gotovo da nikome ne može obezbediti spas. Vreme je za angažovanost i borbu. Mnogi još gaje iluzije o tome da mogu da dobiju posao za koji su se školovali ili obučavali i koji će njima i njihovim porodicama dozvoliti normalan život, ili da će makar moći da se nakon dugog i iscrpljujućeg radnog staža izbore za zasluženo dostojanstvo. To u današnjoj Srbiji nije realnost. Mi smo svesni da je vreme iluzija prošlo i da će stvarnost pritisnuti sve šire slojeve da se angažuju u svoje ime i za svoja prava. Tako je bilo uvek kroz istoriju.

Kakav će svet biti nakon krize nemoguće je predvideti, a ljudima je dosta praznih obećanja. Ipak, jedna stvar je jasna: jedini pravi proroci su oni koji sami oblikuju budućnost. Zato ni sada, kada obeležavamo našu drugu godišnjicu i apelujemo na vas da se angažujete i učlanite u Marks21, mi ne obećavamo ništa – osim da se u našim redovima borba protiv kapitalizma i za drugačiji i bolji svet nastavlja.