„Stop razbijanju Srbije“ – prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa?[12 min. za čitanje]

Pokušaji republičkih da obore pokrajinsku vlast u Vojvodini nisu samo stvar buržoaskih partija. Jačanje beogradskog centralizma sprečava jedinstvo radničke klase, kako u zemlji tako i širom regiona. Zato levica mora pružiti otpor pokušaju ukidanja autonomije Vojvodine, ali to mora da radi tako da istovremeno sabotira hegemoniju DS-a i LSV-a u samoj pokrajini. Marks21 nudi analizu istorije i sadašnjosti vojvođanskog pitanja i predlaže put napred sa stanovišta radničke klase.

Borba za Vojvodinu, koja je otpočela padom Tadićevog režima na predsedničkim izborima prošle godine, u poslednje vreme se zahuktava. Pritisak Srpske napredne Stranke i Socijalističke partije Srbije na pokrajinsku vlast zbog tzv. „separatizma” je maska pod kojim ove dve partije pokušavaju da uspostave apsolutnu vlast u Srbiji.

Niko u SNS i SPS ne veruje da pokrajinska vlast, na čelu s Pajtićevom Demokratskom strankom, koliko god bila korumpirana i dvolična, zaista pokušava da razbije Srbiju. Uostalom, čelnici SNS i SPS optužuju Novi Sad za razbijanje Srbije dok i sami učestvuju u rasparčavanju zemalja i preraspodeli teritorije na Balkanu.

Nije li Dačić sam nedavno izjavio da je predlagao razmenu teritorije sa Prištinom, prema čemu bi Beograd preuzeo severno Kosovo, a Priština Preševo, Medveđu i Bujanovac? Nije li rekao da do toga nije došlo samo zato što se drugi plaše potencijalnih efekata takvog rešenja za Kosovo na stabilnost Makedonije? Nije li pre samo nekoliko dana Nikolić svoj susret s Dodikom nazvao sastankom šefova „dve srpske države”, tako podržavajući separatizam Republike Srpske i razbijanje BiH?

SNS i SPS se ne plaše vojvođanskog separatizma, iako je očigledno da im obaranje pokrajinske vlasti osigurava manevarski prostor za nastavak politike stvaranja „Velike Srbije”, politike koju je Beograd tokom devedesetih vodio vojnim, a tokom dvehiljaditih diplomatskim putem. Uspostavljanjem kontrole nad pokrajinom, kao i oslanjanjem na Rusiju, Beograd bi bio sigurniji da Zapad neće moći da podstiče podele u Srbiji dok Beograd to pokušava da uradi među svojim susedima.

Presedana za ovakvo ponašanje naravno ima nekoliko u istoriji Srbije – još u devetnaestom veku, od kada je počela borba za stvaranje nacionalnih država na Balkanu, nacionalne buržoazije i države u nastajanju borile su se za proširenje. To je uvek podrazumevalo etničko čišćenje i nacionalno tlačenje u ovom izmešanom regionu. Podrazumevalo je i traženje sponzora među velikim silama.

Zato su revolucionarni socijalisti još iz vremena Dimitrija Tucovića kao jedino rešenje za nacionalno pitanje u regionu zagovarali socijalističku federaciju na Balkanu. Svaki pokret potlačenog regiona ili potlačene nacije ima revolucionarni potencijal, ali isto tako ulazi u iskušenje da traži sponzore među velikim silama. Zato mi, kao revolucionari/ke, svaki pokret ocenjujemo na osnovu njegovog potencijala da proširi slobodu potlačenih i ujedini region u borbi protiv velikih sila.

Pokret za autonomiju Vojvodine je u dvadesetom veku izrastao kao jedan od pokreta protiv velikosrpskog hegemonizma ili beogradskog centralizma. Još kada je stvorena prva Jugoslavija, pod srpskom monarhijom, autonomaški pokret se pojavio kao jedan od pokreta bivših austrougarskih regiona protiv nedemokratskog Vidovdanskog ustava, nepravednog kursa po kom je dinar zamenio krunu i poreza u korist Beograda.

U drugoj Jugoslaviji ovaj pokret bio je reakcija protiv Rankovićevog policijsksog centralizma, a naposletku i protiv Miloševićevog pokušaja da obnovi srbijansku dominaciju u Jugoslaviji.

Poslednji slučaj dobro služi da ilustruje značaj borbe protiv beogradskog centralizma. Slobodan Milošević je učvrstio svoju vlast koristeći veoma sličnu retoriku onoj koju koristi današnja vlast u pokušaju da sruši pokrajinsku. Situacija danas, naravno, nije ni izbliza toliko dramatična koliko je bila tada, ali paralela postoji.

„Napred u prošlost”?

Srbijanska elita je i tada bila suočena s teškom socio-ekonomskom situacijom, usled nemogućnosti da izađe iz dužničke krize u koju je upala čitava SFRJ. Kriza je tada bila dramatičnija, usled mnogobrojnih štrajkova i nemogućnosti političkih elita u SFRJ da se dogovore oko toga na koji način izaći iz krize.

Beograd je izlaz video u stvaranju centralizovane, tržišne ekonomije, privatizaciji i okretanju ka Zapadu. Takav program je podržavao i MMF. Centralizacija je razvijenijim republikama, poput Slovenije, pretila oduzimanjem kontrole koju su dobile ustavom iz 1974. godine.

Usled ustavne krize i sve veće pretnje od socijalne eksplozije, Savez komunista Srbije odlučio je da ne može više da pokušava da menja situaciju kroz institucije federacije, već se okrenuo novom vođstvu, predvođenim Slobodanom Miloševićem, da uličnim putem smeni pokrajinske vlasti. Miloševićeva „anti-birokratska revolucija” ubrzo je donela željene rezultate, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori.

Ulična mobilizacija krajem osamdesetih pokrenuta je apelom na osiromašeno srpsko radništvo, koje je patilo od mera štednje još od osamdesete godine. U prvih pet godina decenije standard se prepolovio, dok je broj nezaposlenih u SFRJ skočio na više od milion, što je bilo petostruko više nego početkom decenije. Međutim, okrivljavanje pokrajina i severozapadnih republika za tu situaciju služilo je kanalisanju klasnog besa u nacionalističke vode.

Federacija se postepeno rasformiravala, a nacionalistička netrpeljtivost vodila je u krvavi rat. Dok je radništvo trpelo sve efekte rata, sankcija i privrednog kolapsa, novopečena buržoazija stapala se s bivšim komunističkim aparatčicima putem ratnog profiterstva i šverca. Politika „Velike Srbije” je u proteklih dve decenije radničkoj klasi širom bivše Jugoslavije, pa tako i u Srbiji, donela samo patnju i mizeriju.

„Povratak u budućnost”?

Današnja situacija je, za sada, manje dramatična. Društvo je umorno nakon pune tri decenije socijalne bede i političke krize. Vlast zato ima više prostora za manevar u domaćoj politici nego što je imala krajem osamdesetih. S druge strane, region je danas pod nadzorom evroatlantskih snaga, tako da je grabljenje teritorija i nasilno menjanje njihovih nacionalnih struktura malo verovatno.

Činjenica da se današnja SNS-SPS-URS vlast koleba oko toga da li da severno Kosovo prepusti sudbini u zamenu za ulazak u Evropsku uniju, pokazuje da je odnos snaga, kako u Srbiji, tako i u regionu, u ovom trenutku protiv rata. Verovatnoća, stoga, da bi raspirivanje nacionalizma pri političkim igrankama između SNS-SPS-URS i DS oko Vojvodine neposredno doprinelo mnogo većem požaru veoma je mala.

To, međutim, ne znači da centralizacija Srbije i učvršćivanje bilo koje frakcije vladajuće klase u državnom aparatu nije pretnja radnom narodu, kako u Srbiji, tako i širom regiona. Naprotiv, to bi ojačalo mogućnost vladajuće klase da se dogovori s Evropskom unijom i da istovremeno nastavi da na duže staze podržava politiku nacionalnih podela na Balkanu. Ovo smo već videli na primeru slovenačkog veta na hrvatsko članstvo u EU, sve dok se teritorijalni spor nije rešio u korist Ljubljane.

Članstvo u Evropskoj uniji, pa čak i otvaranje pregovora, uključilo bi Srbiju u raspodelu evropskih budžetskih resursa, što bi ojačalo mogućnost vladajuće klase da prestruktuira dug, odlučno prebaci teret njegove otplate na pleća običnih građanki i građana i razbije javni sektor, za koji smatra da zapošljava previše ljudi. Socijalna i politička kriza u zemljama poput Grčke, Kipra, Bugarske, Rumunije, Španije, Italije, Portugala ili Irske sasvim bi sigurno bila ponovljena u Srbiji i susednim zemljama koje se nalaze na putu evrointegracija.

Štaviše, oslanjanje na srpski nacionalizam zarad ostvarivanja tih ciljeva ojačalo bi, kao što i ojačava, snage ekstremnog nacionalizma, poput Dveri, koje proteklih dana profitiraju na protestima protiv pokrajinskih vlasti. Primer Mađarske, gde desnica vlada, a ekstremna desnica predstavlja glavnu opoziciju, mora da nam služi kao upozorenje. Na duže staze, ukoliko dođe do pogoršanja krize na Zapadu ili čak raspada evrozone, to će pripremiti narednu rundu konflikta na Balkanu.

Stav levice o autonomiji Vojvodine: protiv beogradskog centralizma, za jedinstvo radničke klase!

Kako je niz vlada podržanih od strane svih partija na političkoj sceni doveo do krize u kojoj se nalazimo, jasno je da niko na političkoj sceni ne pruža istinsku alternativu vladi i postupcima SNS-SPS-URS. DS-ova „odbrana” Vojvodine samo je njen pokušaj da iskoristi svoje pozicije u pokrajini da bi se ponovo lansirala na vlast.

Njen i LSV-ov lokalpatriotizam nije nacionalizam potlačenih, frustriranih masa, već očajnički krik situirane buržoazije koja se plaši gubitka svojih privilegija. Njihova ksenofobija prema „dođošima” – često bespomoćnim izbeglicama iz devedesetih – samo jača beogradski centralizam: ona odbranu autonomije predstavlja kao odbranu evropske civilizacije od orijentalnog divljaštva i varvarizma, gurajući tako dobar deo potlačenih u ruke beogradskih centralista.

Levica teži klasnom jedinstvu, ali to ne znači da je neutralna u ovoj borbi i da je smatra samo izrazom sukoba dva krila vladajuće klase. Klasna borba se ne vodi samo na radnim mestima, već u društvenim odnosima, odnosno u politici. Ko kontroliše državu, u čiju korist, na koje načine: ništa od toga nisu nevažna pitanja za radničku klasu, naprotiv.

To je pogotovo bitno na Balkanu, gde centralizam guši demokratske težnje njegovih naroda i celog regiona i sprečava njihovo ujedinjenje na ravnopravnoj i federalnoj osnovi.

Zato levica želi da porazi pokušaj centralizacije vlasti u Beogradu, ali na takav način da ojača radničku klasu i njenu nezavisnu političku svest. To u ovom konkretnom trenutku znači da levica treba da se jasno protivi pokušaju da se ukine autonomija Vojvodine.

No, to ne znači da treba da na bilo koji način podržimo DS i LSV. Naprotiv, upravo zato što oni guraju ekskluzivizam i sprečavaju klasno jedinstvo, mi treba da podrivamo njihovu vlast sa klasnog stanovišta. Jedino tako možemo da sprečimo da sputavanje borbe protiv centralizma bude u korist velikih sila.

Levica to može da uradi samo ako koordiniše svoju borbu, kako u užoj Srbiji, tako i u Vojvodini. Ako u užoj Srbiji dozvolimo da se radništvu širom Srbije Vojvodina predstavi kao glavni neprijatelj, a ne vladajuća klasa i njena država u Beogradu, onda jačamo našeg najvećeg neprijatelja i guramo sve one koji su nezadovoljni u ruke buržoaskih partija, poput DS-a i LSV-a.

Ako u Vojvodini dozvolimo DS-u i LSV-u da dele radničku klasu na srbijansku i vojvođansku, na „dođoše” i „Vojvođane”, onda gubimo najvećeg saveznika u borbi protiv beogradskoj hegemonizma: srbijansku radničku klasu. Tako opet jačamo vladajuću klasu, koja god njena frakcija pobedila, jer ne tražimo šire regionalno i klasno rešenje. Srbijanska radnička klasa je najveći saveznih svih potlačenih.

Zato moramo da odbranu autonomije pretvorimo u napad na vladajuću klasu i polugu za ujedinjenje radničke klase. Za nas ustavno pitanje nije cilj. Odbrana autonomije s klasnog stanovišta je platforma za jedinstvo radničke klase i napad na jedinstvo vladajuće, ne samo u Srbiji, već širom Balkana.

Levica u Srbiji mora da razume da je zaustavljanje buktanja srpskog nacionalizma od životnog interesa za radničku klasu. Ističući zajednički klasni interes radništva širom zemlje da se porazi beogradska vlast, levica bi napravila veliki korak ka stvaranju fronta protiv zaduživanja zemlje, predstojeće seče i buđenja ekstremno-desničarskih snaga, koje bi se koristile protiv levice i u korist bogataša. Ove snage u Vojvodini danas već potpomažu raspirivanje stvarnih etničih tenzija, napadima na pripadnike mađarske i romske manjine. Upravo te snage bile su u prvim redovima protesta protiv „vojvođanskog separatizma” 12. aprila u Novom Sadu, predvođene inače zabranjenom klero-fašističkom organizacijom Obraz.

Na taj način levica u ostatku zemlje ujedno bi olakšala poziciju levice u Vojvodini, jer bi joj pomogla da radničku klasu osamostali od lokalnih poglavara i istakne nezavisnu klasnu i internacionalističku politiku.

Levica u Vojvodini svakako mora da pruži otpor beogradskom hegemonizmu, ali ona to mora da uradi tako da doprinese eroziji hegemonije liberalnih i lokalpatriotskih snaga u pokrajini. To može da uradi na dva načina. Prvo, ona treba da pozove radništvo u Srbiji da se usprotivi pokušaju Beograda da uspostavi apsolutnu vlast i da se sama bori za jednakost širom Srbije.

Drugo, ona bi u samoj Vojvodini morala da radi sve da se diferencira od vladajućih krugova u pokrajini i ojača jedinstvo popularnih klasa svih nacionalnosti u pokrajini. Zahtevima da se pokrajinska autonomija preokrene u interesu radništva, seljaštva i nezaposlenih, levica bi kontrirala i srbijanskoj koaliciji u Beogradu i pokrajinskoj vlasti.

Ako Pajtić priča o transparentnosti fondova pokrajine kada se protivi mešanju birokratije iz Beograda, levica može da traži transparentnost korišćenja fondova unutar Vojvodine ili, još radikalnije, u radu Agencije za privatizaciju i da tako pokrene preispitivanje čitavog procesa privatizacije i preraspodele društvenog bogatstva bogatima.

To nikako nije politika liberalnih vlasti u pokrajini i zato bi otvorilo vrata rastu levice s internacionalističkih pozicija. Levica bi pokazala da se protivi beogradskom centralizmu, ali bi u isti mah razotkrila DS-ovsku i LSV-ovsku laž da pokrajinska vlast ne ekploatiše radništvo u Vojvodini.

To bi moglo da podigne samopouzdanje radništva u pokrajini i da pokaže radništvu širom Srbije da problem nije vojvođanska autonomija, već kapitalistička vladajuća klasa i njena država. To bi ojačalo čitav radnički pokret širom zemlje.

Srbija nije nije jedinstvena, već je podeljena na klase. Umesto da dozvolimo da vladajuća klasa konsoliduje svoju kontrolu nad državnim aparatom pod plaštom nacionalnog jedinstva, mi kao levica i u užoj Srbiji i u Vojvodini treba da se trudimo, koliko nam naše skromne mogućnosti dozvoljavaju, da razbijamo iluzije o nacionalnom jedinstvu i da tome suprotstavimo ideju jačanja jedinstva radničke klase protiv svih frakcija u vladajućoj klasi.

Takav pristup stoji u tradiciji balkanskog revolucionarnog socijalističkog pokreta koji rešenje za nacionalno pitanje ističe u klasnom jedinstvu i federalnoj zajednici u regionu. Jedino na tim osnovama možemo da izgradimo zdravu levicu koja će u budućnosti moći da spreči da se današnja farsa pretvori u novu balkansku tragediju.