Nedićevski propagandni poster iz vremena okupacije: dverjanska politika se zasniva i na negiranju holokausta kao i na glorifikovanju klasičnih fašista poput Dimitrija Ljotića i vladike Nikolaja Velimirovića

O ekstremnoj desnici u Srbiji: Prilog analizi pokreta Dveri srpske[16 min. za čitanje]

U prošlogodišnjem januarsko-februarskom broju Solidarnosti, objavili smo našu prvu analizu pokreta Dveri, a nakon toga, u martovskom broju našeg lista, objavili smo i dva teksta o njihovoj „porodičnoj” politici. U međuvremenu, čitaoci su nas pitali zašto se toliko bavimo njima, kada na kraju nisu ni prešli cenzus? U svetlu tih pitanja, cilj ovog teksta je dvostruk: 1) Ponuditi noviju klasnu analizu Dveri s osvrtom na predizbornu kampanju i izborne rezultate; 2) Dati odgovor na dilemu da li su Dveri samo još jedna ekstremno desna partija začinjena elementima „socijale” ili je zapravo u pitanju pojava jedne nove fašističke organizacije.

Pristup politici

Ono što Dveri najviše razlikuje od „tradicionalnih” političkih partija jeste „organski” pristup politici: drugim rečima, dok se one najvećim delom fokusiraju na jedno ili više pitanja (pa se time bave partikularnim sferama politike), Dveri u svoj „Novi narodni dogovor” inkorporiraju sve društvene probleme.

Na primer, dok DSS važi za konzervativnu legalističku partiju koja iz Ustava Srbije izvodi svoje političke smernice, a DS za partiju Evropske unije kojoj su neoliberalne integracije u evrozonu najvažnije pitanje, Dveri u svom Dogovoru1 ispostavljaju programske mere za sva pitanja: od međunarodne politike do porodice. Dok sve ostale partije pred pragom „privatnog” povlače jasnu granicu, Dveri od tzv. „privatnog” prave stub svog pokreta, najviše se baveći porodicom i njenim mestom u društvu. Otud i njihova parola „mi nismo partija, mi smo porodica”.

Štaviše, Dveri nude i poseban životni stil: čitav niz pisanih i nepisanih pravila koja govore o tome šta znači biti „dverjanin”, što nije slučaj sa ostalim partijama. Reči Mile Alečković-Nikolić adekvatno sumiraju ono što smo do sada izneli o „dverjanskom” pristupu politici: „…dverizam će jednoga dana u istoriji političkih pokreta verovatno postati istorijsko ime, ali ne ime za jedan politički program, već za čitav pogled na život…”2 (kurziv – VV)

Ekonomija

Ekonomski program Dveri se temelji na jednom konfuznom i pre svega vrednosnom principu: domaćinskoj ekonomiji.3

Glavni neprijatelj ovog ideala je nekakav čudovišni konglomerat po imenu „Ujedinjeni Monopoli Srbije”, što je glavna neuralgična tačka njihovog ekonomskog programa. Zašto? Prvo, reći da postoje Ujedinjeni Monopoli Srbije je činjenička neistina, s obzirom na to da monopolisti u Srbiji nikako nisu i ne mogu biti ujedinjeni, jer se između sebe trajno bore za nova tržišta, što unutrašnja, što regionalna.

Teorija zavere o Ujedinjenim Monopolima Srbije rukovodi se suštinski antisemitskom logikom iz koje sledi da šačica ljudi po dogovoru i zakulisno, zajednički i jedinstveno trese zemljom. Naravno da postoji nivo saradnje među krupnim kapitalistima, a pogotovo između njih i političkih partija. Ali da se radi o nekakvim „srpskim Rotšildima” – to malo teže, tim pre što su trvenja između krupnih srpskih kapitalista svakodnevna stvar, što dokazuje i činjenica da različiti tajkuni finansiraju različite parlamentarne partije.

Drugo, razbiti monopole – i šta onda? Po rečima „dverjana”: „…vlada bi morala da se obaveže na… obezbeđivanje normalnih tržišnih uslova za mala i srednja preduzeća”.4 Međutim, ne samo što nema velike razlike između toga da li radničku klasu Srbije eksploatiše monopol ili niz srednjih preduzeća, već je i zahtev za razbijanjem monopola neostvariv u okvirima savremenog kapitalizma.

Kako to Lenjin ispravno primećuje u Imperijalizmu kao najvišem stupnju kapitalizma, može se samo maštati o ukidanju monopola bez ukidanja kapitalizma – oni su nužan proizvod razvitka kapitalizma i zato nije moguće vratiti se u „srećnu epohu” slobodne konkurencije. Ove ekonomske mere ne predstavljaju interes čitavog naroda, već samo krik sitne buržoazije, sitnih preduzetnika koji se nalaze s jedne strane na udaru krize, a s druge na udaru krupnog kapitala.

Problem monopola ne leži u njegovoj veličini već u tome što su monopoli u privatnim rukama, te je propagiranje nemogućeg povratka u “slobodnu, poštenu konkurenciju” samo izraz želje da se i sitni preduzetnici više uključe u proces eksploatacije naroda. Pravo rešenje pitanja monopola, u interesu naroda, jeste nacionalizacija monopola pod kontrolom radničke klase.

Dužničko ropstvo Srbije prema inostranim institucijama nije promaklo Dverima. Šta oni predlažu? Vrlo prosto! Da se Srbija ne zadužuje na Zapadu, nego na Istoku – a pre svega kod Rusije. Kontrapitanje je opet slično: šta narodu znači duguje li Evropskoj uniji ili Vladimiru Putinu. U oba slučaja dugujemo pa dugujemo i plaćamo za krizu koju nismo izazvali. Dveri nemaju za cilj da prekinu začarani krug zaduživanja koji uništava privredu i životni standard, već da zajmove uzimaju kod drugih zajmodavaca!5 Nema prekida kreditne zavisnosti privrede od velikih sila, već samo preorijentacija na drugu veliku silu. A tu se ruski državni oligarh nada da dvaput obere kajmak – prvo od kamate na kredit, a onda od ulaganja tog zajma u izgradnju ruskog gasovoda: Putin je, u svetlu novog ruskog kredita od 800 miliona evra, to nazvao „realizacijom infrastrukturnih projekata”.6

Okretanje Rusiji neće spasiti privredu, već će samo podstaći dalji pad ekonomskih aktivnosti i ojačati monopole, jer je rast monopolskog kapitala od 1990-tih u tesnoj uzročnoj vezi sa zaduživanjem i privatizacijom.

Takođe, kao što je vodeći „dverjanin” Boško Obradović nedavno izjavio – narodu treba iskreno reći da neće biti dizanja standarda, da sad mora da se štedi. Nije li to ono što pričaju vladajuće klase Evropske unije i njihova birokratija, maltene istim rečima – „moramo da stegnemo kaiš”? I to otvoreno kažu: „Nailazi teška kriza, iz koje moramo izlaziti zajedno, noseći teret briga i odgovornosti podjednako…”.7

U trenutku dok se hrabri grčki narod odupire napadu evropske birokratije, „pokret za život Srbije” upravo hoće da iz naroda iscedi i ono malo života što mu je ostalo kako bi se otplatila kriza bankara i krupnog kapitala. Pošto su kao i svaka sitna buržoazija nemoćni da se odupru krupnom kapitalu, okreću se „neizbežnoj štednji”, tj. napadu na radničku klasu i druge osiromašene slojeve.

Porodična politika

Socijalna politika Dveri je mešavina svega i svačega – od floskula koje dele s Demokratskom strankom ili Dinkićevim URS-om („javne funkcije u državi osloboditi od partijskih poslušnika i stranačkih biznismena”, „dekoncentracija državne uprave”, „depolitizacija službi bezbednosti”8…) preko direktnih bizarnosti, poput „preispitivanja uloge Kuće Cveća”9, pa sve do otvoreno reakcionarnih mesta poput „ispravljanja nepravdi (!) i restitucije otete imovine posle Drugog svetskog rata”.10

Međutim, ključni deo njihovog „socijalnog” programa jeste „porodična politika”. U martovskom broju Solidarnosti, posvetili smo dva teksta isključivo ovom pitanju.

Osim što bi posledice njihove porodične politike bili, na primer, potpuno ukidanje prava LGBT populaciji ili još veće utvrđivanje krutog patrijarhalnog morala „čestitog srpskog oca-domaćina” ne samo nad ženom unutar porodice, već i nad decom, odnosno jaču indoktrinaciju omladine ideologijom poslušničkog odnosa prema sistemu, ispod toga se krije jedna mnogo zlokobnija politika. Ta zlokobnija i opasnija nit odstupa od uobičajenog desnog naglaska na patrijarhalnosti kakvim se odlikuju druge stranke i organizacije.

Kao što i sami kažu, u vezi sa ženskim pitanjem, „ženama ne treba više prava, nego više privilegija”.11 Kako to tumačiti, primera radi, u svetlu prava na abortus? Često se pogrešno misli da je pravo na abortus stvar žena iz viših klasa ali je stvar obrnuta: najveći broj abortusa vrše žene iz nižih slojeva društva (radnice, nezaposlene, manjinske grupe) koje već imaju nekoliko dece a nemaju sredstava da ih izdržavaju. Ukidanjem mogućnosti abortusa, napadaju se direktno radnice i nezaposlene žene, čime im se samo pogoršava materijalna situacija, a osim toga se stavljaju u isključivu poziciju „rađalica”. Međutim, Dveri tu obećavaju i novčanu pomoć ženama koje se odluče da „prave porodicu” – odnosno, onima koje odluče da se isključe iz svakog drugog oblika života i zatvore se u kuhinju. Ovo je čisto profitiranje na bedi naroda – ko danas nije u iskušenju da prihvati novac i odrekne se svega kako bi preživeo još jedan dan?

Ipak, ovo nije izum Dveri – nacistički režim je još 1933. doneo Zakon o podsticanju brakova, koji je predviđao da se tek venčanim parovima daju pozajmice od 1000 maraka (što je tada iznosilo oko 9 mesečnih plata). Ovu pozajmicu otplaćivali bi rađanjem dece – jedno dete 250 maraka, drugo dete još 250 maraka, a sa četvoro dece bi sve bilo otplaćeno. Isto tako, davanjem drugih socijalnih beneficija, žene su polako isterivane iz javnog života.

Ovde već počinje da se otkriva zlokobna nit u politici Dveri. Novčana pomoć i socijalne benefice za „velike porodice” su klasičan fašistički gest – izražen u staroj paroli Kinder, Kuche, Kirche (Deca, Kuhinja, Crkva). Nije na odmet podsetiti se reči Adolfa Hitlera iz govora Nacionalsocijalističkoj ženskoj organizaciji: „Ženin svet jesu njen muž, njena porodica, njena deca i njen dom. Nije nam po volji kada se ona meša u svet muškaraca.” I onda, šta kada, u skladu sa idealima Dveri, velike srpske porodice obnove brojčano stanje nacije, kada „Srba bude mnogo”? Sve se čini kao da neće moći da stanu svi unutar granica sadašnje Srbije – da će im biti potreban Lebensraum, životni prostor, kao što je bio potreban i nacistima, čime je opravdana vojna ekspanzija na Istočnu Evropu i masovno istrebljenje tamošnjeg jevrejskog, slovenskog i romskog stanovništva. U slučaju „dverističkog Lebensrauma”, to bi bile okolne balkanske zemlje.

U kontekstu paralela sa nekim klasičnim momentima fašizma, zanimljiva je i činjenica da je jedan od redovnih i rado viđenih gostiju na tribinama Dveri i izvesni Zoran Buljugić, prevodilac knjige Mit o Holokaustu Jirgena Grafa u kojoj se Holokaust negira, a gospodin Buljugić svesrdno podržava tu tezu.12

Porodica ima i specifičnu ekonomsku ulogu za sitnog preduzetnika – s obzirom da po definiciji mora radi sam u svom preduzeću, on nužno iskorišćava rad ostalih članova porodice za svoj profit – deca mu pomažu koliko je njemu volja, a žena služi da održi „domaćinstvo” na okupu dok se on bori protiv Scile krupnog kapitala i Haribde svetske krize. Zato „propadanje porodice” za sitnog preduzetnika uvek znači propadanje njegovog posla i gubitak zarade i, u poslednjoj instanci, ono čega se najviše boji – da će preći u radničku klasu ili ostati nezaposlen. Tako je jedan deo moralne propagande o „propadanju porodice” refleksija ekonomskih odnosa i interesa jedne partikularne nemoćne klase koja je istorijski uvek na gubitku. Oni sebe jasno tako i definišu: „…Dveri su antitajkunski i antikrizni politički pokret koji govori u ime malih i srednjih preduzetnika, porodičnih firmi, domaće proizvodnje… a protiv Ujedinjenih Monopola Srbije…” (reči u boldu su takve u originalu).13

Međutim, to nikako nije sve – uloga porodice u programu Dveri je pre svega političke prirode. U pitanju je ideološka mistifikacija realnih problema, kojima se oni manje-više ne bave, ili „teraju vodu na svoju vodenicu”. „Porodični model društva” koji Dveri predlažu znači, u skladu sa prethodnim tezama, model jedne rasno-nacionalno čiste organske zajednice, koja prevazilazi klasne sukobe, a jedini sukob koji preostaje jeste sukob između ove harmonične zajednice pod vođstvom oca-domaćina i „spoljašnjeg neprijatelja”. Ovaj gest je takođe klasični gest fašizma (ali ne samo fašizma): neprijatelj je uvek neko spolja, neko drugi – poređenja radi, za levicu su sukob i neprijatelj uvek unutra, u već postojećem društvu, između njegovih klasa. Kao što je jedan filmski komentator rekao – horor filmovi se mogu podeliti u dve grupe: desničarske i levičarske; kod desničarskih je čudovište uvek nešto što dolazi spolja i remeti zabavu jedne skladne grupe – kod levičarskih je čudovište uvek neko iz grupe. To bode oči u, na primer, dverjanskim saopštenjima neposredno posle izbora – u jednoj izjavi, tvrde da su Albanci učestvovali u izbornoj krađi na Kosovu, zajedno sa srpskim vlastima.14 Govori se o nacionalnoj izdaji organizatora i njihovog pomagača.

Otuda i pozivi za jakom državom. Jaka država je potrebna Dverima upravo da bi mogla da štiti „zdravo tkivo nacije”, njen zdrav organizam – po analogiji, slaba država iz njihove vizure uvek dopušta prodiranje spoljnjeg elementa u nacionalni organizam. Jaka država je potrebna da eliminiše sve spoljnje neprijatelje. Tako se iz njihove politike kristališu dva stuba budućeg društva – jaka, totalitarna država i tradicionalna organska zajednica u vidu „porodičnog društva”, utemeljenog na instrumentalnom razumu, već na „onostranim” osnovama.

Modus operandi

Šta nam govori način rada i organizovanja Dveri što ide u prilog tezi o tome da je u pitanju jedna fašistička partija?

Skorašnja protestna vožnja u Kraljevu, povodom malverzacija na izborima, pokazuje šta je to u njihovom organizovanju što ih smešta u fašistički tabor. Vožnja je krenula od privatizovane i uništene fabrike „Magnohrom”, prošla kroz centar grada i završila ni manje ni više nego u – manastiru Žiči. Ova transverzala, koja polazi odozdo, od obespravljenih i otpuštenih, ali završava u jednom organizmu koji „nadilazi” sve „zemaljsko” i desna je ruka iste te države koja je privatizovala – crkvi – jasno pokazuje o čemu se radi: da, krenućemo odozdo, ali završavamo na jednom mestu gde će razrešenje vaših zemaljskih muka doći sa razrešenjem vaših grehova. Simptomatično je što se ovde oni pre svega obraćaju nezaposlenima, koji su uz srednju klasu skoro uvek bili topovsko meso fašističkih pokreta (mada to nije unapred zadato) – iako je danas u Srbiji teško ne osvrnuti se na nezaposlene, nije problem u tome, već u činjenici da su im oni prva publika van sopstvene klase, a ne radnička klasa.

To je modus operandi klasičnog fašizma – okupljanje opljačkanih i obespravljenih masa u jedan masovni pokret koji ih vodi u jedan veći transcendentni organizam koji „objedinjuje” sve – i gazdu i radnika u jednu zajednicu i tu pomiruje njihove suprotstavljene interese kroz „domaćinsku ekonomiju” i „porodični model društva”. Ovde je to Crkva – sasvim u skladu sa Kinder-Kuche-Kirche ideologijom – dok je 1930-ih to bila Država.

Socijalna baza

Tokom teksta moglo se videti iz programskih dokumenata Dveri, a i iz komentara autora, da se radi o jednom pokretu srednje klase, sitne buržoazije. Pitanje sad glasi: koji je istorijski kontekst takvog pokreta i zašto baš srednja klasa danas u Srbiji?

Fašizam je pre svega pokret razočarane, ogorčene i osiromašene srednje klase (iako može uključivati i delove drugih klasa u svoje redove). To je neosporna istorijska činjenica, ne samo u odnosu na Nemačku i Italiju, već i na sve pokrete koji su se ugledali na njih. Srednja klasa u Srbiji je svakako osiromašena u poslednjih par godina, a ima razloga da bude i ogorčena.

Od početka krize, „dva pola društva”, da tako kažemo, ništa nisu izgubila u apsolutnim terminima – bogati su postali još bogatiji, a radnička klasa nije ni imala mnogo toga pre, pa prema tome nije imala mnogo toga da izgubi – totalni napad na nju tek sledi15 – osim kvaliteta životnog standarda kroz rast cena i pad plata, kao i gubitka posla. Međutim, u poređenju sa gubicima srednje klase, radničkoj klasi kao klasi u celini se stanje nije mnogo promenilo. Zato je srednja klasa – pre svega sitni preduzetnici u privatnom sektoru i viši činovnici u javnom sektoru – izgubila mnogo toga: privilegije, ugled, udobnost i lagodnost života, relativna ekonomska nezavisnost i sve ono što se tradicionalno vezuje za nju. Kada se pogledaju izborne statistike, vidi se da u tradicionalno radničkim gradovima Dveri nisu pokupile mnogo: u Kragujevcu, na primer, tek 2%, a podaci su slični i za druga uglavnom radnička mesta (u Smederevu, recimo, rezultati im se nigde i ne pominju). S druge strane, u Čačku, koji je grad sa ekonomijom baziranom na sitnom preduzetništvu16 koja svakako pati pod udarom krize, Dveri su odnele 15,23% glasova.

Stoga, klasifikacija Dveri kao fašističkog pokreta nije proizvoljna, niti dolazi iz nekog neprestanog traženja fašizma u društvu po svaku cenu ili nekakve histerije: ona se bazira na dva uzajamno povezana temelja. Pod jedan, dominantna i presudna uloga sitne buržoazije kao klasne baze ovog pokreta (uz obraćanje nezaposlenima); i pod dva, politički program koji jasno, na više mesta (a i celim svojim „duhom”), obiluje tradicionalnim fašističkim gestovima, retorikom, predlozima, merama i metodima.

Uz to, da zaključimo, fašizam kao pokret jedne propadajuće i slabe klase, nužno mora da se osloni na postojeći državni aparat da bi uspeo. To je njegova istorijska osobina koja se potvrđuje i ovde. Kako bi uspostavili svoj totalitarni režim, moraju da uguše svaki pokret kome to ne odgovara. Radi toga, moraju da se dokopaju državne vlasti, što nikako ne mogu a da se ne dodvore krupnom kapitalu koji kontroliše državu, čime postaju njegovo topovsko meso i izdaju svoj program sitnog preduzetništva. Njihov uspeh ne bi mogao da bude takav da nije bilo (novčane i druge) podrške određenih državnih grupa ili onih koje su u vezi sa državom – MUP-a17, Crkve (to javno priznaju), parlamentarnih partija18 – i da nije bilo državne zabrane Prajda ili „čišćenja” Beograda od Roma, što je sve išlo na ruku propagandi Dveri. Fašizam nije samo još jedan od oblika kontrarevolucije i antiradničke, antinarodne politike – on je uvek u sprezi sa državom i krupnim kapitalom. Da bi se pobedio fašizam, mora se pobediti i kapitalizam – nije dovoljno pozivati samo na zabranu ove ili one organizacije i tome slično.

Ostaje pitanje šta će Dveri raditi u gradovima u kojima su dobili dvocifreni rezultat na lokalnim izborima. Pre nego što vreme to pokaže, potrebno je da se ovde i sada razotkrije njihova politika i da se organizujemo protiv takve pretnje, protiv pretnje koja će nam sutra onemogućiti da se organizujemo i oko najosnovnijih zahteva – sve u ime „porodičnog modela društva”: jer „kad deca nisu besna, kuća nije tesna”.


1. Čitav tekst Dogovora može se naći na njihovom sajtu.

2. http://www.dverisrpske.com/sr-CS/za-dveri-pisu/autori/mila-aleckovic-nikolic/dverizam-kao-buduci-svetski-pokret.php, 29.5.2012.

3. http://dverisrpske.com/sr-CS/nasa-politika/izborni-program/ekonomski-manifest-dveri.php, 29.5.2012.

4. Isto, 29.5.2012.

5. http://www.youtube.com/watch?v=F-0-s_z0vLM

6. http://www.b92.net/biz/vesti/srbijaphp?yyyy=2012&mm=05&dd=26&nav_id=612974, 29.5.2012.

7. http://www.dverisrpske.com/sr-CS/nasa-politika/pisma-biracima/pismo-nezaposlenima.php

8. http://dverisrpske.com/sr-CS/nasa-politika/izborni-program/dveri-politika-drzavnog-uredjenja.php, 29.5.2012.

9. Isto, 29.5.2012.

10. Isto, 29.5.2012.

11. http://dverisrpske.com/sr-CS/nasa-politika/pisma-biracima/pismo-roditeljima.php. 29.05.2012.

12. http://afans.org/vesti/zabranjen-mit-o-holokaustu-09102010, 29.05.2012.

13. http://www.dverisrpske.com/sr-CS/nasa-politika/pisma-biracima/, 29.05.2012.

14. http://dverisrpske.com/sr-CS/dveri-na-delu/2012/maj/kompletan-izvestaj-dveri-o-kradji-izbora.php, 29.05.2012.

15. To pokazuju predložene mere Fiskalnog saveta Srbije, podrobno i kvalitetno obrazložene u 3205. broju NIN-a od 31.5.2012, u dva teksta – Zreli za bankrot i Gorka pilula za spas.

16. http://www.cacak.org.rs/Privreda-28-1, 29.5.2012.

17. Samo jedan primer toga je sprečavanje antifašista i antifašistkinja da uđu na Mašinski fakultet na kome se održavala tribina Dveri od strane uniformisanih policijaca koji su unapred znali da ćemo doći.

18. http://eizbori.com/ima-neka-tajna-veza-dveri-i-ds-a/, 29.5.2012.