Balkan deset godina kasnije[5 min. za čitanje]

Ekskluzivno za Solidarnost piše sekretarka Stop the War Coalition iz Britanije, Lindzi Džerman

Prvih meseci 1999. bilo je gotovo nemoguće poverovati u to da će zapadne sile otpočeti rat u Evropi. Neumitan raspad Jugoslavije, koji je imao svoj stabilan progres tokom 90-tih, svakako nije mogao da dovede do toga. I pored svega, 1995. je došlo i do Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i u kom je Slobodan Milošević bio ključni učesnik.

Ipak, krajem decenije zvuci rata nikad nisu bili bliži: s pogoršanjem situacije između jugoslovenske Vlade i kosovskih Albanaca, došlo je do mirovnih pregovora u Rambujeu, gde su Amerikanci ciljali na obezbeđivanje prava Kosovarima. Da bi to postigli, zahtevali su pravo da okupiraju ne samo čitavo Kosovo, već i Srbiju.

Ovo je bila ponuda koju je Milošević morao da odbije, ili bi u suprotnom morao da prihvati da SAD imaju pravo da se smeste gde god žele u zemlji. Odbijanje je poslužilo kao izgovor koji je doveo do rata.

To je bio prvi veći rat zapadnih sila vođen na teritoriji Evrope nakon Drugog svetskog rata. Još od početka raspada Jugoslavije, velike sile su u više navrata intervenisale, da bi podržale različite etničke grupe. To je, međutim, dovelo do užasne eskalacije sukoba.

Ovog puta, u pitanju nije bilo prećutno podržavanje jedne vojske protiv druge, već direktna intervencija primarno Sjedinjenih Država, ali pod plaštom NATO-a.

Severno-atlanski savez je osnovan nakon Drugog svetskog rata, navodno kao defanzivna organizacija usmerena na „zaštitu” Zapadne Evrope od Istočnog bloka, čija je ekvivalentna organizacija bio Varšavski pakt.

Kolaps istočnoevropskih režima i Rusije 1989-90 trebalo je da ga ostavi bez funkcije; umesto toga, NATO se preinačio u sredstvo za intervenisanje van ranije ugovorenog područja, sve češće delujući kao ofanzivna sila.

Ovaj agresivni rat – koji je trajao skoro tri meseca, uz masovna bombardovanja civila i obezbeđivanje vazdušne podrške OVK, a sve pod veoma detaljnom kontrolom SAD – bio je maskiran kao „humanitarna intervencija”. Britanski premijer Toni Bler je entuzijastično pohitao u svoj prvi rat, dok su njegove leve pristalice, još na samom početku, Miloševića proglasile za „novog Hitlera”, zahtevajući podršku za Kosovare.

Iako je [u Britaniji] organizovano protivljenje ratu na Kosovu bilo dosta manje od protivljenja ratovima u Iraku i Avganistanu, bilo je značajno. Izneli su ga ljudi koji su shvatili da u pitanju nije bila humanitarna intervencija, već rat koji označava novu fazu u imperijalističkoj priči.

Ruku pod ruku sa širenjem globalizacije, 90-tih godina je došao i novi imperijalizam, odlučan da iskoristi američki vojni potencijal kako bi osigurao svoje ekonomske interese u svetu u kom se suočavao s rastućom konkurencijom.

Balkan se nalazi na strateški značajnoj poziciji, na rubu Evrope, kojom prolaze cevovodi koji prenose naftu i gas od Kaspijskog jezera do Mediterana. Rat je takođe predstavljao i pomeranje granica američkih interesa ka Istoku.

U to vreme nije prošlo zapaženo da je istog meseca kada je bombardovanje Beograda i ostatka zemlje počelo, NATO u svoje članstvo primio tri bivše članice Varšavskog pakta – Poljsku, Mađarsku i Češku. Proširenje NATO-a na Istok je bio i ostao osnovni cilj zapadnog imperijalizma, a bio je i jedan od glavnih uzroka rata između Rusije i Gruzije prošlog leta.

Bila sam toliko uznemirena ratom u martu 1999. da sam sazvala sastanak protiv rata koji je bio dobro posećen i koji je pomogao formiranje anti-ratnog pokreta. Kampanju su pomogle i poznate ličnosti poput Tarika Alija.

Bili smo suočeni sa podeljenom levicom, čija je većina podržavala ovu imperijalističku avanturu, ali smo nastavili da sprovodimo kampanju i naš zadnji protest održan u junu 1999. bio je najveći – sa oko 25,000 ljudi, što danas izgleda dosta malo ali je tada bio veliki uspeh.

Uvek smo zauzimali stav da su naši glavni neprijatelji britanski i američki imperijalizam i nikada nismo pali na priču

o tome kako bi trebalo da podržimo našu Vladu.

To je postavilo osnove za formiranje „Stop the War Coalition” dve godine kasnije, kada je Džordž Buš otpočeo rat protiv terorizma.

Broj aktivista je u tom trenutku značajno porastao, ali ne bismo mogli da učinimo mnogo bez jezgra koje su činili aktivisti angažovani protiv rata na Balkanu, koji su bili svesni da je ovaj novi rat još jedan korak unapred u imperijalističkom projektu. Od tada je otpočeto toliko mnogo ratova – Irak je i dalje u ruševinama, stanje u Avganistanu se pogoršava, Palestinci trpe strašne napade, Somalija i Liban su uključene u proksi ratove.

Oni su nasleđe 1999. i svi ovi ratovi su propali, poput rata na Balkanu. Za sobom su ostavili okupirane, kolonijalizovane države, čiji narodi i dalje pate, uveliko zaboravljeni od strane njihovih tobožnih oslobodilaca.

Ti ratovi su, međutim, stvorili i masovnu opoziciju širom sveta, što se lako može videti na nedavnom slučaju vezanom za dešavanja u pojasu Gaze.

Sada postoji jasan izbor, i ekonomski i vojni, između bede nezaposlenosti, širenja rasizma i ratova i sveta u kom bi ljudi koji proizvode dobra mogli da iskoriste sve njegove prednosti da stvaraju i okončaju kolonijalizam i eksploataciju, siromaštvo i bedu.

Anti-ratni pokret je najveće oružje u toj borbi. Veoma me raduje saznanje da u Beogradu postoje socijalisti i anti-ratni aktivisti, jer smo ujedinjeni zajedničkom borbom. Iz strahovitih događaja koji su se desili pre deset godina sada možemo da izgradimo novi i inspirativni pokret.