Balkan narodima Balkana[15 min. za čitanje]

Balkan je pod trostrukim teretom inostranog duga, masovne nezaposlenosti i krize proizvodnog sektora. U realnosti, ovo je kriza zavisnosti od evropskog kapitala. Ekonomski život je potpuno zavisan od uvoza skupog evropskog kapitala kako bi se pokrili sve veći trgovinski i budžetski deficiti, što predstavlja ogromnu pljačku nacionalnog bogatstva od strane evropskih bankara. Strani bankari koji kontrolišu finansijski sistem u regionu usled krize prestali su da daju zajmove i piramida duga se srušila. Od tada su Grčka, Slovenija, Srbija, Rumunija i Bosna pod prinudnom upravom Trojke (MMF, EU, ECB) koja je, uz prećutnu saglasnost zvanične političke klase, nametnula programe „štednje“ toliko surove da izazovu humanitarnu katastrofu. Novi evropski rat besni – njegov cilj je da natera Balkan i ostatak evropske periferije da plate dug severnoevropskih banaka.

Probaćemo da prikažemo kako je naš region istorijski prolazio kroz cikluse integracija u strukture velikih sila, i šta je to značilo za region. Takođe ćemo dati nekoliko primera ekonomskih mehanizama koji su bili na snazi kako bi ovaj obrazac mogao da funkcioniše, s ciljem da ponudimo socijalističku perspektivu u odgovoru na često nerazjašnjeno pitanje „koju bi poziciju levica trebalo da zauzme po pitanju članstva u EU“, a koje se uglavnom postavlja u kontekstu u kom su mnogo glasnije lokalne desničarske snage snažno protiv članstva – iako su uvek za integraciju u strukture nekih drugih velikih sila, poput Rusije.

Ovim ćemo, ujedno, razjasniti iznova otkrivenu ideju Balkanske socijalističke federacije, u onom smislu u kom su je shvatali veliki socijalisti naše prošlosti poput Svetozara Markovića, Hrista Boteva, Hristijana Rakovskog, Konstantina Dobrođanu-Gerea, Dimitrija Tucovića i Dimitra Blagoeva: naime, kao stratešku viziju „drukčijeg Balkana“, kao alternativu raznim katastrofalnim „procesima integracija“, a ne samo kao nekakav zdravorazumski, korektivni dodatak za već postojeće EU integracije.

Ukoliko se složimo oko jednostavne činjenice da su sve naše zemlje premale i preslabe da razbiju tržište i imperijalistički sistem, ukoliko se složimo i oko toga da je nužno da podjednako male i slabe levice u našim zemljama istupe iz svog uobičajenog akademskog habitusa – jedna od ključnih stvari koje moramo da uradimo jeste da ponudimo jednu borbenu viziju i odbacimo rasizam i tutorstvo koji dolaze podjednako i „od spolja“ i „iznutra“, razotkrivajući istovremeno prave razloge koji stoje iza njih. To treba da učinimo da bismo se nadom izborili protiv apatije i očaja, kako bismo inspirisali pravi pokret, istinski održivu političku silu sposobnu ne samo da interpretira našu sadašnjost, već i da oblikuje našu budućnost. Kako bismo svoj primer učinili što jasnijim, kretaćemo se čas natrag, čas napred kroz istoriju, postavljajući prošlost i sadašnjost jednu pokraj druge.

Rečeno nam je kako je primitivni „balkanski mentalitet“ odgovoran za „etničke konflikte“ iz prošlosti. Evropske integracije, tržišna tranzicija i vojne intervencije NATO-a predstavljene su kao lek za istoriju propalih modernizacija i takozvanih „propalih država“. Danas, nakon dve decenije ekonomske destrukcije i neokolonijalne zavisnosti, jasno je da su naši problemi neodvojivi od istorije imperijalizma u našem regionu.

Od devetnaestog veka naovamo, propadanje Otomanskog carstva stvorilo je takozvano Istočno pitanje. Naime, postavilo se pitanje koja će od velikih sila istovremeno kontrolisati i Jugoistočnu Evropu, i komercijalno i strateški bitan prolaz između Evrope i Azije, jednom kada „bolesniku Evrope“ konačno budu prekraćene muke. Kao što je kolaps otomanske moći u Evropi privukao velike sile, tako su i ratovi u bivšoj Jugoslaviji bili teren na kom su se velike sile borile da što bolje iskoriste kolaps sovjetske moći u Istočnoj Evropi.

Izgovor velikih sila za intervenciju oko Istočnog pitanja obezbeđen je učestalim pobunama balkanskih naroda protiv Carstva. Navodna „protekcija“ hrišćanskih zajednica, a kasnije i „nacionalnih prava“ naroda Balkana, postala je omiljeni plašt kojim su se velike sile ogrtale prilikom svojih intervencija – kao što je to bio slučaj sa „humanitarnim intervencijama“ u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Takve intervencije omogućile su silama da zadrže kontrolu nad regionom dok postavljaju temelj za buduće razarajuće konflikte među balkanskim narodima. Klasičan primer toga je Berlinski kongres 1878. godine, tvorac modernog Balkana koji je pretvorio region u „bure baruta“ Evrope.

Nakon pobede u rusko-turskom ratu 1877–78. godine, Rusija je izgradila ogromnu bugarsku državu koja je, zahvaljujući ostalim silama u Berlinu, smanjena na manje od polovine prvobitne veličine. Bosna i Hercegovina, poprište seljačke bune protiv otomanske vladavine iz 1875. godine, stavljena je pod okupaciju Austrije. Srbija, koju je Rusija, uz obećanje zadobijanja Bosne i Hercegovine, uvukla u rat protiv Turske 1876. godine, postala je austrijski protektorat u zamenu za sličnu ulogu Rusije u Bugarskoj, kao i preotimanje južne Besarabije od Rumunije. Isto kao što su velike sile iskoristile balkanske nacionalne konflikte da stvore sopstvene klijente na Balkanu, tako su i Sjedinjene Države eksploatisale ratove u bivšoj Jugoslaviji kako bi stvorile podeljene neokolonijalne protektorate u Bosni, na Kosovu i doskora u Makedoniji, poveravajući administraciju nad ovim državama UN, EU i NATO-u.

Balkan nastao iz Berlinskog sporazuma fragmentisan je na pačvork patuljastih država koje se međusobno takmiče i odmeravaju istu teritoriju, svaka u nameri da osigura vlastiti opstanak – i svaka pod kontrolom velikih sila. Činjenica da je novi Balkan iskrojen na diplomatskim sastancima velikih sila, protiv želja predstavnika balkanskih naroda koji su isključeni sa Kongresa, naučila je balkanske nacionaliste fatalnu lekciju: sponzorstvo velikih sila, ako ne protekcija, bilo je neophodno da se ostvare snovi o nacionalnom ujedinjenju i teritorijalnom uvećanju.

Zauzvrat, svrstavanje takmičarski nastrojenih velikih sila sa određenim balkanskim državama i njihovim teritorijalnim ambicijama transformisalo je region u „bure baruta“, u kome su kroz lokalne nacionalne sukobe zastupani i sprovođeni ubistveni imperijalistički rivaliteti. Beč je 1885. godine podstakao Srbiju – koja je bila blokirana od strane Austrije u širenju na zapad, ka Bosni i Hercegovini, kao i u ujedinjavanju sa Crnom Gorom – na katastrofalan rat protiv Bugarske, dizajniran da oslabi položaj Rusije na Balkanu. Seme razdora postavljeno na sto u Berlinu trebalo je da gura Srbiju, Bugarsku i Grčku u rasplamsalu žestoku borbu nad multietničnom otomanskom Makedonijom, tako postavljajući osnovu za bratoubilački rat iz 1913. godine. Savremeni Balkan nastavlja da bude arena u kojoj se interesi velikih sila međusobno sukobljavaju, s obzirom na to da balkanski nacionalisti, preslabi da nametnu svoje ambicije sopstvenim rivalima, nastavljaju da gledaju ka velikim silama, polažući nade u njihove intervencije. Sa rezultatima smo isuviše dobro upoznati; oni prate istorijski obrazac „zavadi, pa vladaj“. Na primer, u slučaju Kosova, cena intervencije bila je da je „nezavisno“ Kosovo američki protektorat, a Srbija ruska energetska kolonija.

U istom smislu, nezavisne balkanske države osnovane na Berlinskom kongresu nezavisne su bile samo po imenu. Velike sile nametnule su im brojne uslove za nezavisnost. Jedan od njih bilo je potpisivanje slobodnotrgovinskog ugovora sa velikim silama kao protektorima. Slično tome, slobodno tržište ugrađeno je i u Dejtonski sporazum kojim je utvrđena bosanska država 1995. godine, kao i u autonomno Kosovo predviđeno neuspelim sporazumom u Rambujeu iz 1999. godine. Nakon 1878. godine, Srbija i Rumunija morale su se obavezati da će najviše trgovati sa Austrougarskom.

Na Balkanu je jeftina roba proizvedena na Zapadu uništila tradicionalnu zanatsku proizvodnju, i čak dovela do deindustrijalizacije – tamo gde je industrija postojala, kao u slučaju bugarske industrije kože i tekstila. Nakon 1989. godine taj obrazac je ponovljen, sa ponovnim otvaranjem ka globalnom tržištu, koje je dovelo do industrijskog kolapsa i masovne nezaposlenosti. Ujedno, Balkan je posle 1878. godine postao potpuno zavisan od izvoza poljoprivrednih dobara, čija je potražnja bila neelastična a vrednost oborena usled internacionalne konkurencije. Osnivač bugarskog socijalizma Dimitar Blagoev upozorio je 1885. godine kako Balkan postaje agrarna kolonija zapadnog kapitalizma.

Ekonomska zavisnost ubrzo je postala zavisnost finansijskog tipa. Jedan od uslova državne nezavisnosti bio je taj da balkanske države moraju da plate izgradnju železnice, koja je bila od strateškog, odnosno ekonomskog značaja velikim silama, a posao je trebalo da ponude stranim preduzimačima. Izgradnja železnice postala je novi oblik takmičenja velikih sila za dominaciju nad regionom, baš kao što je danas Balkan u centru takmičenja između Rusije i EU–SAD oko gasovoda, a po pitanju snabdevanja Evrope energijom i kontrole nad izvorima energije u Centralnoj Aziji. Kako su balkanske države bile potencijalne vojne ispostave velikih sila, one su ujedno bile u obavezi da formiraju stajaće vojske, tako pokrećući regionalnu trku u naoružanju.

Da bi isfinansirale pruge, vojske i birokratsku strukturu neophodnu za njihovu administraciju, balkanske države bile su primorane da se okrenu stranim kreditima. Ubrzo su ove minijaturne, osiromašene i nazadne zemlje pale u zamku duga. Velike sile su ih u potpunosti iskoristile i postavile nadzorna tela koja su preuzela sakupljanje specijalnih poreza i koncesija u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji. Ovo su bili međunarodni monetarni fondovi tog doba, koji su funkcionisali analogno današnjim „programima strukturnog prilagođavanja“ na Balkanu. „Koncesije“ 19. veka danas se zovu „uvođenje tržišnog takmičenja“, odnosno, predavanje državnog monopola u ruke stranim kapitalistima.

Ovaj obrazac imperijalističke integracije u svetsku ekonomiju ponovio se na Balkanu, doduše u novoj formi, u proteklih pola veka, a u korenu je kako raspada Jugoslavije, tako i trenutne regionalne dužničke krize.

Integracija tržišta sa EZ–EU, koja je počela sedamdesetih godina, trgovinskim sporazumima između Evropske zajednice i Jugoslavije, desetogodišnjim trgovinskim ugovorom između Federalne Republike Nemačke i Bugarske, kao i uvozom tehnologije od strane Rumunije, odvukla je ove zemlje u dužničku zamku. Glavna slabost tržišne integracije bila je ta da su tehnička postrojenja kupovana u jakoj valuti, dok su proizvodi prodavani primarno u Istočnom bloku u slaboj valuti, zbog nedostatka konkurentnosti i zatvorenosti zapadnog tržišta usled trgovinskih barijera EU. Stoga, kako bi se pokrili troškovi uvoza, balkanske države bile su primorane da u velikim količinama pozajmljuju novac od zapadnih banaka. Do 1989. godine Jugoslavija je dugovala 20 milijardi dolara, a Bugarska 12, sa isplatama koje su uzimale polovinu zarade od izvoza u slučaju Bugarske.

Kako bi nametnuli tržišnu disciplinu neophodnu za otplatu dugova, MMF i EU zahtevali su recentralizaciju Jugoslavije. EU je mahala šargarepom daljih integracija kao nagradom za uspešno sprovedene reforme. U praksi, ovo je značilo poravnanje EU sa pozicijama Miloševića i velikosrpskih nacionalista koji su hteli da povećaju konkurentnost srpske ekonomije upravo kroz recentralizaciju Jugoslavije. Međutim, obećane EU integracije istovremeno su ulile hrabrost bogatim severnim republikama (Slovenija i Hrvatska) koje su želele da povećaju sopstvenu konkurentnost tako što bi se otkačile siromašnih južnih republika i priključile EU. Na ovaj način Evropska unija bila je ne samo agent ekonomske dezintegracije SFRJ, već je kroz obećanja o budućim političkim integracijama ubrzala njeno nacionalističko rasparčavanje.

Otvaranje Titove Jugoslavije ka svetskom tržištu dovelo je, počevši od 1950-ih, do podele federacije na set konkurentskih i autarhičnih republičkih ekonomija, i postepeno, od 1960-ih, do rasta nacionalizma u republikama. Pokušaj korišćenja svetskog tržišta zarad trke sa velikim silama naprosto je doveo do unutrašnjih ekonomskih podela. Na celom Balkanu je pokušaj industrijalizacije zarad osiguravanja nezavisnosti od velikih sila uticao na rastuću nezavisnost i razdvajanje regiona od sovjetske ekonomske zone, ali je doveo i do zavisnosti od EU. Ključna poenta koju moramo izvući je ta da je cela istorija tržišnih odnosa u regionu zasnovana na vezama zavisnosti ka spolja, na račun unutrašnjih povezivanja između ekonomija. Ovo je najrazumljivije ako zamislimo Balkan kao točak bicikla: set žica koje su povezane sa krugom u središtu točka, ali potpuno nepovezane međusobno. To je razlog zbog kojeg je Balkan, sa ekonomske tačke gledišta, uvek ostajao u polukolonijalnom ekonomskom odnosu siromaštva i zaostalosti, što je povratno omogućilo vojnu dominaciju velikih sila. Trenutni procesi regionalne integracije orkestrirane od EU – poput CEFTA-e – nemaju za cilj unapređivanje regionalne saradnje, jer bi to moglo stvoriti konflikt na polju EU integracija. U stvarnosti, Balkan se integriše kao kontrolisano tržište za zapadna dobra i investicije, time učvršćujući trendove deindustrijalizacije i dužničkog ropstva.

Zbog svega ovoga, priča o „tranziciji ka tržištu“ nakon 1989. godine znači ignorisanje činjenice da je ono što se zapravo odigrava drugi krug dužničke ekonomije. Dug je primorao balkanske ekonomije da se otvore ka tokovima stranog kapitala i finansija – uglavnom prihodima od privatizacija – kako bi ga otplatile. Visoke kamatne stope koje je zahtevao strani kapital podstakle su rast baziran na uvozu i potrošačkom dugu, ali su istovremeno uništile industriju i potopile region u zamku duga dublju nego ikada pre. Ovo nije slučajno. Ključ za shvatanje ovoga je uloga monetarne politike u stimulaciji špekulativnog buma 2000-ih, pogotovo uloga jakih valuta – modela povezivanja s evrom, kao i fiksnih razmenskih valuta. S jedne strane, visoke kamatne stope i jake valute stvorene su za privlačenje stranih kredita, omogućavajući pozajmice neophodne da bi se platio uvoz. S druge strane, ti isti režimi jakih valuta i privatizacijskih prihoda bili su odgovorni za uništavanje industrije. Skup novac igrao je ulogu destimulansa za investicije u realnoj ekonomiji i učinio izvoz nekonkuretnim. Tako se povećavao budžet, ali i trgovinski deficit, što je dovelo do dužničke krize kojoj svedočimo danas.

Slučaj Bugarske najjasnije prikazuje kako je model finansijskog rasta u stvarnosti mehanizam izvlačenja kapitala od strane zapadnih banaka. Fiksna razmenska valuta pretpostavlja punu pokrivenost i konvertibilnost domaćeg novca u devizne rezerve. Stoga, u takvom režimu država više nema kontrolu nad ponudom novca (kao što je slučaj u evrozoni). Bilo kakav deficit koji trenutno postoji na računu direktno se pokriva iz deviznih rezervi i tako umanjuje količinu novca u nacionalnoj ekonomiji, što ima negativan efekat na likvidnost, cene, plate i sveukupnu ekonomsku aktivnost. Stoga je cilj monetarne politike nagomilavanje fiskalnog suficita, koji se mora uložiti u kupovinu stranih valuta kako bi se rešio problem ponude domaće valute. Ovi fondovi investirani su mahom u obveznice vlada drugih evropskih zemalja. Tako se ispostavlja da najsiromašnija zemlja EU finansira najbogatiju, i to na račun njenih najsiromašnijih stanovnika. Bugarska, kao i ostatak Balkana, predstavlja neto kreditora EU. Kako bi održale vrednost valute, u nameri da otplate kredite ugovorene u stranim valutama, kredite koji pokrivaju trenutni deficit i omogućuju otplatu spoljnog duga, balkanske države plaćale su i plaćaju dug bogatih evropskih država. Zauzvrat, evropske banke koriste dužničku krizu da se domognu novih izvora javnih dobara, poput energetskog sektora u Grčkoj, Rumuniji i Bugarskoj, koji se privatizuju kroz MMF-ove programe strukturnog prilagođavanja. Režim fiskalnog suficita zahteva, s druge strane, permanentne mere „štednje“ u javnim finansijama, što znači transfer ogromnog bogatstva od siromašnih ka balkanskim tajkunima i zapadnim bankarima. Paralelno s time, dužnička ekonomija sve vreme uništava industrijsku bazu za rast, a time i za beg iz dužničke zamke.

Režimi jakih valuta ujedno su režimi usklađivanja sa evrozonom, što omogućava Balkanu da plati dug denominovan u evrima. Ipak, ovo znači da su sve balkanske zemlje de facto članice, tj. preciznije rečeno kolonije evrozone, jer više nisu u mogućnosti da teže ka nezavisnoj monetarnoj poltici. Primorane da stvore fiskalni suficit kako bi otplatile dug, one ne mogu da investiraju u industriju kako bi pokrenule sopstvene ekonomije iznova – i tako, kao Grčka i ostatak evropske periferije, moraju da nametnu najbrutalnije neoliberalne napade na plate, penzije i socijalna davanja, kao i da privatizuju sva javna dobra.

Eto zašto jedini put iz krize leži u federaciji naših zemalja; federaciji koja bi udružila resurse i usmerila ih u pravcu nacionalizovanih industrija, s ciljem da se poveća zaposlenost i podigne životni standard. Treba da zahtevamo model regionalne integracije koji ne zavisi od uvoza skupog zapadnog kapitala i robe, dok izvozimo robovske armije radnika i radnica da plate nastali dug, već onaj model koji može postati osnova za razvoj javnih investicija, industrija i mreža na Balkanu.

Ideja Balkanske federacije omogućava nam da povežemo borbu protiv dužničkog ropstva sa borbom protiv imperijalističke kontrole nad regionom. Tako je ujedno usmerena i protiv EU i protiv tutorstva Rusije, i protiv duga i protiv energetske zavisnosti. Dakle, ovo nije nacionalistička, već internacionalistička ideja, uperena protiv saveza lokalnih kapitalističkih klasa i imperijalista.

Strateški gledano, ona nam omogućuje ujedinjenje svih narodnih borbi u regionu protiv naše sopstvene Trojke – MMF-a, EU–NATO-a i Rusije – u jednu borbu za nacionalno i društveno oslobođenje svih balkanskih naroda. S obzirom na savez naših vlastodržaca i njihovih sponzora, Balkanska federacija pokazuje nam da su naši pravi saveznici radnici i radnice, studenti i studentkinje, seljaci i seljanke, penzioneri i penzionerke iz celog regiona – kako bismo se suprotstavili stranim tlačiteljima, moramo srušiti domaće.

Ujedno, samo Balkanska federacija može stvoriti internacionalističku alternativu velikim nacionalističkim sukobima nad Kosovom, Bosnom i Makedonijom, sukobima koji omogućavaju imperijalističkim snagama da zavade i vladaju. Na kraju, samo je Balkanska federacija dovoljno širok koncept da nam omogući nacionalno ujedinjenje svih balkanskih naroda i dopusti nam da živimo zajedno u miru i jednakosti.

Balkanska federacija je naša veza sa borbom grčkog naroda protiv dužničkog ropstva i stranog gospodara. To je naš doprinos uništenju tvrđave evropskog kapitala, što može pokrenuti novo doba u našem regionu, doba u kome će balkanski narodi ponovo postati subjekti svoje sudbine. Zbog ovoga moramo iznova pričati o Balkanskoj federaciji, ali ujedno je i ugraditi u svaki segment svoje politike, kako bismo je povezali sa svojim svakodnevnim intervencijama i počeli da gradimo njene osnove odozdo, kroz povezivanje i postavljanje svojih borbi izvan isključivo nacionalnih granica.