Tijana, Luka, bimer* i mi[4 min. za čitanje]

*ime dolazi od nemačke reči beamer, koja je pseudo-anglicizam za „projektor“.

Gledam nas. Čitam nas. Vene na našim čelima u pauzama dok urlamo. Zašto dok urlamo „Ubicu moramo ubiti“ naše su oči zatvorene? Kako to da u društvu u kome smo tako solidarno i ljudski reagovali za vreme poplava ima toliko nasilja? Kako to da smo došli do toga da se potpisuju peticije za vraćanje smrtne kazne, kao odgovor na kulminaciju istog?

Svedoci smo društva u kome je sve veći broj prosjaka na ulicama, društva u kome nam je postalo normalno viđati ljude koji pretražuju kontenjere, društva u kom su nam štrajkovi i protesti postali „normalni“, pa sam tim i beda i siromaštvo. Normalno je postalo pucanje po šavovima. Živimo u društvu u kom nemamo više vremena da postavimo pitanje (ZA)ŠTO i da sačekamo odgovor.

Šta je nas pobudilo? Šta nam je tu tačno monstruozno? Nasilje? Teško, jer iz godine u godinu broj žrtava nasilja nad ženama i decom, a i nad ostalim ugroženim grupama, raste. Živimo u društvu u kom – neću to imenovati solidarnošću nego saosećanjem – nemamo dovoljno saosećajnosti da pomognemo žrtvi, nego smo učeni da okrenemo glavu, da se sklonimo i/ili prećutimo, „jer nas se to ne tiče“. Ali, nas se to tiče. Nisam siguran da li ozbiljno mislimo kada smo to nasilje nazvali monstruoznim. Da li su nam kroz glavu prošle slike naših komšinica/komšija (žena, dece, Roma, Mađara, lezbejki, gejeva itd); a i nas samih; koji se svakodnevno susrećemo sa mogućnošću da budemo napadnuti, silovani, vređani, omalovažavani i ubijeni?

Ili nam je monstruozno to što je on jedan od nas? Onaj koji je puk’o po šavovima, koji je sebi dozvolio da pređe granicu. Da li se bojimo sebe i toga šta bi se moglo desiti ukoliko smo mi ti budući monstrumi? Ili ukoliko dignemo ruku na same sebe?

Šta je na kraju to što nas baca na kolena i primorava da ne gledamo i ne vidimo druge, sve dok ne pređu granicu, i da tada zatvorimo oči i besciljno urlamo?

Nedostatak saosećajnosti, solidarnosti, a najviše one klasne. Živimo u vremenu u kom zbog kriza naši životi više nisu sigurni. Kapitalizam i na međuljudskom planu prouzrokuje krizu vrednosti kao što su solidarnost i zajedništvo, stvaranjem žrvenog jarca (često i žrtvenih jaraca) koji služi kao jedna vrsta filtera, te se na taj način naša frustracija i bes prebacuju sa konkretnog problema na žrtvu. Tako su ljudi jednostavno oguglali na tuđu patnju, a anksioznost povodom porasta nasilja rešava se se simboličkom projekcijom tog sadržaja na žrtvenog jarca, što je još jedna manifestacija suštinskog nedostatka saosećanja. Kao i u ovom slučaju, u svakom kreiranju te žrtve koja će nas pročistiti pomažu mediji. Zbog toga nam je lakše bilo nazvati ga monstrumom – jer je on naš.

Gde, sa druge strane, u Beogradu imamo međuklasno zbivanje gde je evidentno da policija štiti nekog ili neke. Zašto izostaju slične reakcije kada su u Beogradu mini morisom pregažena četiri mladića na Brankovom mostu, od kojih je jedan preminuo? Ubica se nije zaustavio da im pomogne. Za to vreme saznali smo da je u Srbiju uvezeno svega desetak mini morisa crne boje, a da kamere kojima nas redovno snimaju nisu snimile tablice tog vozila. Bojan Jovanović, otac nastradalog Luke, danima je bio na mestu gde je njegov sin nastradao. Ali nikom ništa. To je očekivano: bogataši se uvek izvlače… Juče je održan još jedan protest na Brankovom mostu, u nadi da će ubica Luke Jovanovića biti identifikovan i pronađen. Na tom protestu bilo je prisutno oko 300 ljudi.

Baš zbog toga što razloga za optimizam nema, jedina nada je u izgradnji solidarnosti. Ne znam kako sem da apelujem na nas da moramo imati više međusobne saosećajnosti i solidarnosti. Jedini način da se to postigne je prekid sa tradicijom ćutanja i skretanja pogleda, a oči moramo otvoriti i međusobno se pomoći. Takav svet je moguć, jer smo postojanje međusobne saosećajnosti i solidarnosti dokazali tokom poplava. U takvom svetu možemo bez ekpsloatacije, nasilja i otuđenja. Oslonjeni jedni na druge.