Borba iz ličnog ugla: Ljudi[3 min. čitanja]

Scene sa novosadskih ulica

Dobili smo prvu reakciju na naš današnji poziv da nam šaljete svoje utiske o borbama i protestima u kojima učestvujete. Pisala nam je Jelena Joksimović, o svojim utiscima sa protesta u Beogradu i Novom Sadu.

Smatramo da je u političkim borbama ključno, pored analiza, čuti i glasove što većeg broja ljudi koji u tim borbama učestvuju – glasove koji prenose sirove emocije i neprocesuirane utiske koje nužno ima svako ko izađe na ulicu da se bori za ono što smatra ispravnim. U tom cilju, otpočeli smo sa nizom članaka pod naslovom „Borba iz ličnog ugla“ u kojima ćemo objavljivati tekstove svih zainteresovanih simpatizera i simpatizerki koji imaju potrebu i želju da svoje utiske sa uličnih, industrijskih ili drugih borbi podele u cilju motivisanja i ohrabrivanja drugih ljudi širom Srbije i Balkana na zajedničku borbu za pravednije društvo.

Ako želite da se vaše misli i utisci o borbama u kojima učestvuju čuju šire, šaljite nam svoje izveštaje iz ličnog ugla na redakcija@marks21.info ili u inboks naše Fejsbuk stranice.

Od oktobra prošle godine do sada bila sam na pet protesta. Najprije u Podgorici punoj suzavca borila se za prve fer i demokratske izbore u Crnoj Gori, zatim 8. marta u Beogradu za radna prava žena i socijalnu pravdu, zatim za ostavke povodom fantomske afere Beograda na vodi prvi i drugi put, zatim sinoć u Novom Sadu za jedinu televiziju domaće produkcije koju volim da gledam, RTV.

Tako je moje političko biće dijelom u zemlji u kojoj sam rođena i rasla, dijelom u ovoj u kojoj sada živim, dijelom na peticijama pokreta za demokratizaciju Evrope. Frustrira to ponekad, ali pošto vjerujem da su i granice i nacije prvoklasne izmišljotine uspijevam da živim sa tim. Sa čim se malo teže nosim je sa nepovjerljivim komentarima oko mene.

Ne vjerujem da misle da sam strana plaćenica, mada možda ima i takvih, nego imaju ono snishodljivo nepovjerenje da se nešto protestima može promijeniti. Ovima starijima sam počela bezobrazno da odgovaram da sam zahvalna na svemu što nam je njihova generacija ostavila, ali da sam odlučna da učestvujem u onome što se moja generacija kani ostaviti za sobom.

Mlađima dugo i iscrpno govorim o tome da zaista nije važno da li bih potpisala svaku riječ nekoga sa bine (prvi i jedini put mi se to desilo za ono što je Zoe Gudović rekla 25. maja u Beogradu), ili da obožavam baš svaku pjesmu koju će organizatori protesta pustiti, već da je svako od nas dio te cjeline koja gura promjenu i zato je važno da svi tako različitih ukusa, socijalnog statusa, profesija ili čega god ali jasnog političkog ubjeđenja, budemo tu. Na protestima sam našla ljude, one sa kojima volim da se smijem, plešem i pjevam, dakle borim. Sinoćno pjevanje Aj Karmela ubrajam u bolje provode u životu.

U vozu iz Novog Sada koji se teško i dugo vukao do Beograda vidim polupane, prljave prozore, svjetla koja ne rade, sjedišta koja nose milione tragova – slika i prilika našeg društva, ali vidjeh i ljude. Neki od nas su se vraćali sa protesta, ponosno noseći zviždaljke i umor kao diplome. Kondukter nam se obratio besprekorno ljubazno, moja drugarica odgovorila još uljudnije, ženi je ispao kišobran jedan mladić joj ga je dodao uz osmijeh. Ljudi. U raspadnutom društvu ljudi. Dakle biće promjene, možda ne danas, ali imamo i sjutra i preksjutra.

Šta misliš?