Borba za kulturu govora[9 min. za čitanje]

U ovom članku, pisanom nakon kraja razornog građanskog rata koji je devastirao mladu radničku državu Sovjetski Savez, Lav Trocki odlično pokazuje mesto onoga što danas zovemo „političkom korektnošću” u borbi za progresivne društvene promene: za jednakost se nećemo izboriti promenom govora, ali je promena govora nužan sastavni deo naše borbe za jednakost. Nedavno sam u jednim od naših novina pročitao da je na zboru radnica i radnika fabrike cipela „Pariska Komuna” doneta rezolucija o suzdržavanju od psovanja, izricanju kazni za upotrebu ružnih reči itd.

Ovo je tek jedan maleni slučaj u metežu današnjice, ali je maleni slučaj koji nam dosta toga govori. Njegov značaj, međutim, zavisiće od reakcije koju će inicijativa fabrike cipela izazvati u radničkoj klasi.

Uvredljiv jezik i psovke nasleđe su ropstva, poniženja i nepoštovanja prema ljudskom dostojanstvu – sopstvenom i tuđem. Ovo je posebno slučaj s psovkama u Rusiji. Voleo bih da od naših filologa, naših lingvista i folklornih stručnjaka čujem znaju li za primere tako rastegljivih, lepljivih i prizemnih uvredljivih izraza u bilo kom jeziku pored ruskog. Koliko ja znam, ne postoji ništa, ili gotovo ništa tome slično van Rusije. Ruske psovke „na dnu” [referenca na čuveno delo Maksima Gorkog, prim.prev] proisteklo je iz očaja, ogorčenja i, iznad svega, ropstva bez nade, bez šanse za beg. S druge strane, psovke viših klasa, psovke koje su dopirale iz usta plemstva, vlasti, bile su ishod klasne vladavine, robovlasničkog ponosa, nepokolebljive moći. Poslovice bi trebalo da u sebi sadrže mudrost masa – ruske poslovice, osim toga, prikazuju neuki i sujeverni um masa i njihovu porobljenost. „Pogrde se ne lepe za kragnu”, kaže stara ruska poslovica, ne samo prihvatajući ropstvo kao činjenicu, već i potčinjavajući se njegovom ponižavanju. Dva toka ruskih pogrda – onaj gospodara, zvaničnika, policije, nakrkanih i podgojenih, i drugi, izgladnele, očajničke, izmučene psovke iz masa – obojili su celokupan ruski život odvratnim obrascima uvredljivih izraza. Takvo je nasleđe revolucija, pored drugih stvari iz prošlosti, dobila.

Ali revolucija je na prvom mestu buđenje ljudske ličnosti u masama – onim masama koje nije trebalo da poseduju bilo kakvu ličnost. Uprkos povremenoj surovosti i krvavoj nemilosrdnosti njenih metoda, revolucija je, pre i iznad svega, buđenje humanosti, njen marš unapred. Revoluciju krase rastuće poštovanje prema ličnom dostojanstvu svake individue i sve veća briga za one koji su slabi. Revolucija ne zaslužuje da se tako zove ako, uz svu svoju moć i sva sredstva koja joj stoje na raspolaganju, ne pomogne ženi – dvostruko i trostruko porobljenoj, kako je to bila u prošlosti – da izbije na put individualnog i društvenog napretka. Revolucija ne zaslužuje da se tako zove, ukoliko ne povede najveću moguću brigu o deci – budućoj rasi u čiju korist je revolucija i ostvarena. Kako uopšte možemo da iz dana u dan stvaramo, makar i malim koracima, novi život zasnovan na međusobnom obziru, na samopoštovanju, na stvarnoj jednakosti žena, koje posmatramo kao koleginice, na uspešnoj brizi o deci – u atmosferi zatrovanoj psovkama gazda i robova koje urliču, kotrljaju se, odzvanjaju i odjekuju, psovkama koje ne štede nikoga i ne prezaju ni od čega? Borba protiv „ružnih reči” preduslov je intelektualne kulture, baš kao što je borba protiv štroke i gamadi preduslov fizičke kulture.

Nije lako radikalno raskrstiti s uvredljivim govorom, imajući u vidu da nesputan govor ima svoje psihološke korene i da je rezultat nekulturnog okruženja. Mi svakako pozdravljamo inicijativu ove fabrike cipela i iznad svega želimo nosiocima ovog novog pokreta mnogo istrajnosti. Psihološke navike koje se prenose s generacije na generaciju i koje prožimaju sve sfere života vrlo su istrajne, a s druge strane, kod nas u Rusiji često se dešava da samo napravimo silovit nalet unapred, napregnemo naše snage, a zatim pustimo da stvari odlutaju dalje po starom.

Nadajmo se da će radnice – prvenstveno one iz komunističkih redova – podržati inicijativu fabrike „Pariska Komuna”. Po pravilu – koje, naravno, ima svoje izuzetke – muškarci koji psuju nipodaštavaju žene i nemaju obzira prema deci. Ovo se ne odnosi samo na nekulturne mase, već i na napredne i čak nazovi odgovorne elemente trenutnog društvenog poretka. Ne možemo poricati se da se, šest godina nakon Oktobra, stari, predrevolucionarni oblici govora i dalje upotrebljavaju i da su prilično popularni na „vrhu”. Nađu li se van grada, naročito Moskve, naši velikodostojnici upotrebu oštrog jezika vide u nekom smislu kao svoju dužnost. Oni očigledno misle da je to način da ostvare bliži kontakt sa seljaštvom.

Naš život u Rusiji sačinjen je od najupadljivijih kontrasta, kako u privredi, tako i u svemu drugom. U samom centru zemlje, blizu Moskve, imamo na kilometre močvara ili neprohodnih puteva – a nedaleko odatle najednom možete ugledati fabriku koja bi svojom tehničkom opremljenošću impresionirala evropskog ili američkog inženjera. Slični kontrasti obiluju u našem društvenom životu. Rame uz rame s nekim staromodnim tipom dominirajućeg, gramzivog profitera, koji je ponovo oživeo u sadašnjoj generaciji koja je prošla kroz revoluciju i eksproprijaciju, profitera koji se bavi prevarama, prikrivenim ali i legalizovanim profitiranjem, sve vreme čuvajući netaknutom svoju malograđansku vulgarnost i pohlepu – vidimo najbolje komuniste iz radničke klase, koji svoj život iz dana u dan posvećuju interesima svetskog proletarijata i spremni su da se u bilo kom trenutku bore za revoluciju u bilo kojoj zemlji, čak i onoj koju možda ne bi mogli da nađu na mapi.

Kao dodatak takvim društvenim kontrastima – potmulom zverstvu i najvišem revolucionarnom idealizmu – često svedočimo psihološkim kontrastima jednog istog uma. Muškarac je nepokolebljivi komunista posvećen ideji, ali žene su za njega samo „ženke” koje ni na koji način ne treba uzimati za ozbiljno. Ili se dešava da inače pouzdani komunista u raspravi o nacionalizmu počne da izgovara beznadežno reakcionarne stvari. Kako bismo ovo razumeli moramo da upamtimo da se različiti delovi ljudske svesti ne menjaju i ne razvijaju simultano i paralelno. Ovde je reč o izvesnoj ekonomičnosti. Ljudska psihologija je po prirodi veoma konzervativna i promene usled zahteva i pritiska života utiču najpre na one delove uma koji se neposredno tiču datog problema.

Društveni i politički razvoj se u poslednjih deset godina u Rusiji odvijao na poprilično neobičan način, uz zapanjajuće skokove i okove, što objašnjava trenutnu dezorganizovanost i zbrku, koje se ne tiču samo ekonomije i politike. Isti ovi nedostaci javljaju se u glavama mnogih ljudi, rezultirajući u posve neobičnoj kombinaciji naprednih, dobro promišljenih političkih pogleda i raspoloženja, navika i, donekle, ideja direktno nasleđenih iz domačinskih zakona naših predaka. Prava formula za obrazovanje i samoobrazovanje uopšte, a iznad svega u našoj partiji, počevši s vrha, trebalo bi da bude raščišćavanje ideološkog fronta, tj. prepravljanje svih sfera svesti, koristeći se metodom marksizma. Međutim, problem je izuzetno komplikovan i ne može se rešiti samo podučavanjem i knjigama: korenje protivrečnosti i psiholoških nedoslednosti leži u dezorganizovanosti i zbrci uslova u kojima ljudi žive. Uostalom, život je taj koji određuje psihologiju. Ali ova uzročnost nije čisto mehanička i automatska: ona je aktivna i recipročna. Zbog toga se ovom problemu mora pristupiti na više različitih načina – primer radnika fabrike „Pariska Komuna” samo je jedan od njih. Poželimo im sav mogući uspeh.

Borba protiv ružnih reči ujedno je i deo borbe za čistoću, jasnoću i lepotu ruskog jezika.

Reakcionarni balvani ne odustaju od toga da je revolucija u procesu upropaštavanja ruskog jezika, ukoliko ga već nije u potpunosti uništila. Sada, zapravo, u upotrebi imamo ogroman broj reči koje su nastale pukom slučajnošću; mnoge od njih sasvim su nepotrebni, provincijalni izrazi, od njih su neki suprotni duhu našeg jezika. Pa ipak, reakcionarni balvani prilično greše kada govore o budućnosti ruskog jezika – kao i o svemu ostalom. Naš jezik će iz revolucionarnih previranja izaći osnažen, podmlađen, prilagodljiviji i delikatniji. Naš predrevolucionarni, vidno okoštali jezik birokratske i liberalske štampe već je značajno obogaćen novim deskriptivnim formama, novim, mnogo preciznijim i dinamičnijim izrazima. Međutim, tokom svih ovih burnih godina, naš jezik svakako da je dosta pretrpeo i deo našeg napretka na polju kulture pokazaće se, između ostalog, i kroz izbacivanje svih nepotrebnih reči i izraza iz našeg govora, kao i svih onih reči koje ne odražavaju duh jezika, istovremeno negujući neosporna i neprocenjiva lingvistička postignuća revolucionarne epohe.

Jezik je instrument misli. Preciznost i tačnost govora nezamenljivi su preduslovi tačnog i preciznog razmišljanja. Radnička klasa je po prvi put u istoriji došla na vlast u našoj zemlji. Radnička klasa ima bogatu riznicu radnog i životnog iskustva i na njemu zasnovan jezik. Ali naš proletarijat i dalje nije u dovoljnoj meri školovan za elementarno čitanje i pisanje, da i ne spominjemo književno obrazovanje. To je razlog zbog kog radnička klasa koja je sada na vlasti, a koja je sama po sebi i svojoj društvenoj prirodi moćna zaštitnica integriteta i veličanstvenosti ruskog jezika budućnosti, danas ipak ne ustaje dovoljno energično protiv prodora nepotrebnih, koruptivnih i ponekad odvratnih novih reči i izraza. Kad ljudi kažu „par nedelja”, „par meseci” (umesto nekoliko nedelja, nekoliko meseci), to je glupo i ružno. Umesto da obogati jezik, to ga osiromašuje: reč „par” u procesu gubi svoje pravo značenje (u smislu „par cipela”). Pogrešne reči i izrazi našli su se u upotrebi zbog prodora loše izgovorenih stranih reči. Proleteri/ke govornici/e, čak i oni/e koji/e bi trebalo to da znaju, kažu, na primer „incindent” umesto „incident”, ili „instikt” umesto „instinkt”, ili „legularno” umesto „regularno”. Takve greške nisu bile retkost ni u prošlosti, pre revolucije, ali sada kao da stiču pravo na državljanstvo.

Niko takve neispravne izraze ne ispravlja zbog nekakvog lažnog ponosa. To je pogrešno. Borba za obrazovanje i kulturu obezbediće naprednim elementima radničke klase sve resurse ruskog jezika, u svom njihovom izuzetnom bogatstvu, suptilnosti i istančanosti. Kako bismo očuvali veličanstvenost jezika, moramo iskoreniti sve pogrešne reči i izraze iz svakodnevnog govora. I govoru je potrebna higijena. Radničkoj klasi potreban je zdrav jezik, ne manje, nego čak i više nego drugim klasama: po prvi put u istoriji ona počinje da nezavisno misli o prirodi, o životu i njegovim osnovama – a da bi mogla da razmišlja potreban joj je instrument jasnog, britkog jezika.

Pravda, 15. maj 1923.