Čije su naše ulice?[5 min. za čitanje]

Proteklih meseci svedoci smo postepenog zatvaranja prostora za otpor i protest. Vlada je odlučila da nas vodi u kreditno ropstvo kod MMF-a, Svetske banke i EU, pa je zato odlučila da ograniči javna okupljanja radnica i radnika uz izgovor da će time sprečiti zloupotrebe prava na protest i blokade saobraćajnica.

Doduše, zbog značajnog položaja Srbije na energetskoj maršuti iz Rusije, Vlada je takođe shvatila i da može da ublaži zavisnost od zapadnih kredita – i dobila je ponudu od milijardu evra od Rusa. Policija je efikasno zaustavila grad i sprečila sve proteste uoči dolaska ruskog predsednika Medvedeva povodom 65. godišnjice oslobođenja Beograda.

Možda je zato čudno da policija nije sprečila pretnje gej populaciji uoči održavanja Povorke ponosa – svakako da je imala i ovlašćenja i potrebnu snagu. Umesto toga, država je uradila potpuno suprotnu stvar – ona je zabranila održavanje Povorke u centru Beograda.

Ona je, dakle, praktično ušla u savezništvo sa fašistima i huliganima koji patroliraju i ubijaju u centru Beograda, bacaju molotovljeve koktele na romska naselja i rasturaju radničke proteste poput onog u preduzeću „22. decembar“ u Kragujevcu, kada su fudbalski navijači „Crveni đavoli“ u redovima privatnog obezbeđenja upali u blokiranu fabriku.

Nit koja spaja sva ova tri vida represije je potreba da se nad radnim mestima i ulicama, u ime tržišnog sistema, održi kontrola. Što je ekonomska kriza dublja, to je država pod većim pritiskom stranih kreditora i domaćih tajkuna da njen teret prebaci na najšire društvene slojeve.

Zato ona očekuje sve veći intenzitet javnog ispoljavanja nezadovoljstva, pa je i spremnija da se koristi policijom i nasiljem. Takođe, delovi aparata će tolerisati i potpaljivati ekstremnu desnicu – jer se ekstremna desnica dokazala kao veran sluga poretka kao u Musolinijevoj Italiji i Hitlerovoj Nemačkoj.

To ne znači da će vlast uskoro dozvoliti fašistima da se omasove i preuzmu vlast, već da će nedoslednosti vlasti i ekonomska kriza svakako ojačati i državnu represiju i ekstremnu desnicu u Srbiji.

Štaviše, masovna nezaposlenost i opšta nesigurnost slabe mogućnost radnica i radnika da se suprotstave napadima na njihov standard i izbore se protiv represije. Sa kakvim iskustvom ulazimo u ovu krizu?

Na određeni način, mi ulazimo u ovu krizu nakon pokušaja vladajućih neoliberalnih struktura da nas izvuku iz dugogodišnje krize iz osamdesetih i devedesetih – putem stranih kredita.

Doduše, sa svetskom ekonomskom krizom, došlo je do pucanja ovog modela. Vlada pokušava da reši problem na dva načina.

Prvo, ona se zadužuje kod MMF-a i kod Rusije, i potom pumpa kredit u banke i preduzeća. Banke, doduše, ne vraćaju novac u opticaj, već štite svoje profite. Preduzeća, makar ona koja ne propadaju, pokušavaju da igraju na sigurnu katu otpuštanja i smanjenje proizvodnje.

U međuvremenu, banke kupuju državne hartije – državnim novcem. Da bi osigurala otplatu interesa na državne obveznice, Vlada vadi sredstva iz budžeta i zadužuje se kako bi pokrila tu rupu. Drugim rečima, stvara se piramida, koja zavisi od stranog novca.

Drugo, Vlada planira stezanje kaiša za penzionere i zaposlene u javnom sektoru: stručnjaci vide zamrzavanje penzija i plata uz očekivanu stopu inflacije od 7.7 odsto kao napad na standard velikog dela stanovništva.

Zbog rasta u nezaposlenosti od 8.1 odsto između septembra 2008. i 2009. i pada u proizvodnji, opala je i potražnja. To je privremeno dovelo do pada u stopi inflacije prošlog meseca.

Ipak, kako i Vlada i privatnici uzimaju kredite, ukupni dug raste i predstavlja nekih 80 odsto BDP. Štaviše, struktura javnog duga predstavlja značajan problem, ako je verovati rečima guvernera Narodne banke Radovana Jelašića:

„I naravno da se postavlja pitanje održivosti javnog duga. Nivo nije dramatičan, ali jeste dinamika uvećanja i nepovoljna valutna struktura – 90 odsto je u devizama, a ako se pogledaju redovni prihodi budžeta, onda je to upravo suprotno, 90 odsto je u dinarima.“

Uz opadajuću industrijsku proizvodnju i opadajući izvoz, postoji realna opasnost devalvacije ili neispunjavanja ugovornih obaveza na duži rok. Takva situacija bi bila nalik na Rusiju 1998. i Argentinu 2000.

U kratkom roku će budžetski deficit i strani kapital da odlože najkrupnije efekte krize, dok Vlada ne smisli izlaz. Svaki njen potez veoma jasno je proračunat da ne bi doveo do generalnog bunta odozdo.

Veliki deo radništva Srbije, iako suočen sa dugogodišnjom, strukturalnom visokom stopom nezaposlenosti, zvanično oko 20 odsto, a nezvanično do 30 odsto, ipak se seća svoje uloge u obaranju Miloševićevog režima 5. oktobra 2000.

Kao što su 5. oktobra studenti igrali ulogu varnice za širi pokret, tako bi i danas mogli da odigraju sličnu ulogu. Povod za širi pokred danas mogu biti i gej populacija, Romi ili penzioneri. To je ono što plaši vladajuću koaliciju.

Zato je država spremna na toliko visok stepen represije i na tolerisanje nasilja protiv svih onih koji imaju razloga da se bune.

Zato upravo oni moraju biti spremni da se solidarno povezuju i brane svoja građanska, socijalna i ljudska prava.

Pogotovo je neophodno što pre organizovati antifašistički pokret u svim delovima Srbije, jer je fašizam najveća pretnja svima nama.

Prvi korak u tom pravcu je organizovanje antifašističkog marša u ponedeljak 9. novembra u 14 časova na Trgu Nikole Pašića.

Nažalost, može se očekivati da se rađaju podele i cepanja pokreta, jer će značajan deo potlačenih grupa videti spas u jačanju liberalnih struja i države, dok bi se većina radnica i radnika okrenula opoziciji ne bi li na eventualnim izborima srušili krivce za ovakvu situaciju.

No, ni liberali ni naprednjaci neće moći da reše krizu, spasu potlačene od fašizma i ožive sindikalni pokret. To može da se uradi samo odozdo od strane masovnog samo-organizovanog pokreta.
Zato je potrebno da se oformi antikapitalističko jezgro pokreta, koje bi pokušavalo da istovremeno širi i radikalizuje svaki vid otpora krizi.

Razjedinjeni ostajemo žrtve. Samo međusobno povezani imaćemo snagu da tok stvari promenimo u našu korist.