Spaljeno vozilo, prvobitno korišćeno za transport Mubarakovih plaćenika, sada je barikada koju koriste demonstranti. Napred piše: Autobus slobode.

Egipat: Revolucija koja je srušila diktatora[3 min. za čitanje]

Tiranin je srušen. Mubarak je otišao. Čoveka Izraela, imperijalizma, Sjedinjenih Država, Svetske banke, počistio je jedan od najvećih masovnih pokreta u istoriji.

„Umereni čovek čvrste ruke” kog je imperijalizam toliko voleo, predsedavao je okrutnim, nepotističkim i korumpiranim režimom, koji je išao mnogo dalje od ućutkivanja pro-demokratskih aktivista. Taj pokret je dopro do svakog Egipćanina i pustio impuls duž celog arapskog sveta.

I dalje je nejasno kolike će razmere poprimiti posledice ovoga po imperijalizam, Izrael i diktatorska i naftna carstva.

Mubarak je na vlast došao na velikom talasu reakcija koji je arapski svet zapljusnuo nakon stupanja na snagu mirovnog sporazuma sa Izraelom – koji je 1979. potpisao njegov prethodnik, Anvar Sadat.

On je igrao ključnu ulogu u „odrešavanju” – strategiji SAD za razbijanje saveza arapskih zemalja koje su pružale otpor Izraelu i imperijalizmu.

Sporazum u Kamp Davidu, koji je 1978. Egipat potpisao sa Izraelom, dao je izraelskoj vojsci odrešene ruke da 1982. pokrene smrtonosnu invaziju na Liban. Kada se ova invazija završila masakrom Palestinaca u Sabri i Čatili Mubarak je ćutao.

 

Saučesnik
Mubarakov režim je bio saučesnik dugotrajne izraelske okupacije juga Libana. On je okupio arapske režime oko projekta izolacije Hezbolaha i libanskog otpora tokom rata 2006. i pomogao finansiranje američkih igrača u Libanu.

Mubarak je dao sve od sebe da slomi palestinsku Intifadu iz 1987, pritom naredivši egipatskim novinarima da palestinski otpor opisuju kao „teroristički”. Bez njegove pomoći Izrael ne bi mogao da održava vlast nad Palestincima u Gazi.

Mubarak je bio i čovek sa kojim su SAD mogle da sklapaju dilove. Tokom Zalivskog rata 1990. slao je egipatske vojne trupe da pomognu američkim, 2001. je otvorio Suecki Kanal kako bi ratni brodovi SAD mogli da prođu na svom putu do Avganistana, a isto je učinio i 2003. tokom invazije na Irak. Mubarak je Egipat pretvorio u ogroman zatvor, a svoje ćelije za mučenje ustupio je SAD za potrebe „posebnih isleđivanja” u „ratu protiv terorizma”.

Zemlju je otvorio najgorem pustošenju neoliberalizma. Nametnuo je privatizaciju industrije i ohrabrio povratak zemljoposednika koji su 1950-tih bili zbačeni.

Njegov san da zemlju pretvori u „Tigra na Nilu” osudio je ogroman broj ljudi na siromaštvo. Plate egipatskih radnika, neke od njih ispod četiri evra mesečno, ostale su nepromenjene još od 1984. – dok je inflacija probila plafon.

Sindikati su bili zabranjeni, a aktivisti zatvarani i mučeni. Fabrike su predate njegovim saučesnicima i globalnim kompanijama. Mubarak i njegovi korumpirani prijatelji – poznati kao „hiljadu porodica” – nagomilali su ogromne količine bogatstva. Zemljom je vladao kao sopstvenim feudom, nameštajući izbore i zatvarajući protivnike.

Bez Mubaraka, Izrael je postao izolovan, dok je svaki režim arapskog sveta postao ranjiv. Osećaj fatalizma koji je arapski svet decenijama gušio sada je ispario.

Ova revolucija je uništila 30 godina američke i izraelske strategije za Bliski Istok. Na početku demonstracija izraelske novine Harec opisale su stanje u Izraelu kao „strateške neprilike”.

Za imperijalizam i njegove saveznike na Bliskom Istoku, ovo je sada postalo strateški očaj.