Gramši revolucionar, po sopstvenim rečima[9 min. za čitanje]

Gramšija svojataju mnoge struje na levici. Međutim, kako Kris Najnam tvrdi za onlajn časopis Counterfire , novo izdanje Gramšijevih pisama pokazuje njegovu posvećenost revolucionarnoj politici zasnovanoj na masovnoj kolektivnoj akciji. Preveli, Marko Jovanović i Jovana Ristić.

Italijanski socijalista Antonio Gramši je najpopularniji među marksistima. Njegov rad – a naročito deo iz proslavljenih Zatvorskih svezaka – citira se u širokom spektru akademskih disciplina i kao podrška neverovatnom broju različitih političkih perspektiva.

U središtu sveukupnog interesovanja stoji Gramšijev naglasak na značaju „hegemonije“ – uticaja ili meke moći – u pokretima za društvenu promenu. Jedna česta interpretacija smešta fokus njegove teorije na ideološku i kulturnu političku praksu, rečima Stjuarta Hola, na „istorijsku borbu da se stvore forme nove kulture“[1]. Istovremeno se umanjuje značaj klasne borbe.

Prema drugoj verziji, Gramši je propovednik spontane borbe nasuprot partijskoj organizaciji. Taj Gramši pokušava da „razvije grassroots mehanizme demokratije, revoluciju odozdo, što se razlikuje od lenjinističke inklinacije prema etatizmu.“[2] Kao potpuna suprotnost ovom stanovištu, najuticajnija je interpretacija Gramšija kao zagovornika promena kroz strukture ustanovljene od strane vladajuće klase, putem, kako je to studentski lider iz šezdesetih Danijel Kon Bendit okarakterisao, „dugog marša kroz institucije“. Tako su se Gramšijeve ideje pedesetih i šezdesetih koristile i za pravdanje zaokreta Komunističke partije Italije (PCI) od revolucionarnog opredeljenja ka teoriji demokratskog puta u socijalizam. Neki ih i danas upotrebljavaju u odbranu parlamentarne strategije postepenih promena u Evropi kroz institucije EU.

Jedna stvar je zajednička svim ovim različitim shvatanjima Gramšija, a to je jasan kontrast lenjinističkom pristupu revoluciji koji se izrodio iz iskustva 1917. godine u Rusiji. Čak i neke njegove radikalnije pristalice zastupaju gledište da se Gramši distancirao od lenjinizma, na bazi mišljenja da se rusko iskustvo ne može primeniti na zapadna društva. Argument se temelji na tome da se, pošto je caristička država bila slabo ukorenjena u društvu, osvajanje vlasti moglo odigrati relativno iznenadno i sa minimumom ideološke pripreme. Lenjinistički model revolucije predvođene partijom usled toga se odbacuje kao isuviše grub i fokusiran na silu da bi bio relevantan za kompleksna, moderna društva Zapada. Često se javlja i paralelna pretpostavka da se Gramšijevo interesovanje za hegemoniju javilo tek nakon što ga je fašistički režim 1926. osudio na zatvor, i da je ovu teoriju razvio kao kritiku propale strategije Komunističke internacionale u Italiji i drugde.

Kompleksnija stvarnost

Kako to ova kolekcija pisama podvlači, realnost je daleko složenija i zanimljivija. Pisma svedoče o bogatstvu Gramšijevog iskustva kao aktiviste i vođe kroz burne godine revolucionarne krize u periodu od završetka Prvog svetskog rata pa sve do 1926. godine, kada je bačen u zatvor. Ukoliko je uopšte i bilo sumnje oko toga, ona pokazuju da su Gramšijeve analitičke veštine bile već dobrano razvijene pre zatvorskih godina. Ona nam daju duboko potresna svedočenja o teškoćama u njegovom privatnom životu, dok istovremeno fascinantno osvetljavaju njegove političke ideje i tok njihovog razvoja. Ovo je u sukobu sa većinom shvatanja sa kojima se susrećemo.

Kao prvo, pisma otkrivaju izraženi kontinuitet u njegovoj misli između njegovih zrelih godina kao revolucionarnog vođe i godina nametnute zatvorske pasivnosti. Mnoštvo pisama u drugoj polovini ovog izdanja bave se upravo problemima stvaranja hegemonog pokreta, čime je značaj širokih saveza revolucionara sa drugim društvenim i političkim snagama postavljen kao centralna tema. Od 1924. godine, PCI  je pod njegovim vođstvom insistirala na savezu sa većinskim strujama Socijalističke partije, ali je zagovarala i jedinstvenu akciju celokupne levice, seljaštva i radikalne buržoazije, protiv fašista. U jednom pismu piše:

„Naš C[entralni] K[omitet] predložio je ovoj partiji (maksimalističkim socijalistima), a u isto vreme i Republikanskoj partiji, Reformističkoj partiji i Sardinskoj partiji, da oformimo jedinstveni front na bazi gesla – „Dole fašistička monarhija! Zemlja seljacima, kontrola nad proizvodnjom radnicima da bismo slomili kičmu zemljoposednicima i kapitalistima koji podržavaju fašizam.“ (str. 348.)

Ovakav pristup jačao je celokupnu levicu, a posebno Komunističku partiju. Nekoliko meseci pre toga, pisao je supruzi javljajući:

„Članstvo smo gotovo utrostručili, tiraž novina je za tri meseca porastao za 120%, svi traže našu literaturu; sindikalne organizacije se reorganizuju oko naših ćelija. Prijem naše propagande među seljaštvom je zapanjujući. Naša agrarna sekcija je odštampala 2000 članskih karti za nacionalnu odbrambenu asocijaciju seljaka, a samo u Sijeni su nam tražili 5000.“ (str. 324)

Priroda razlaza

Drugo, tačno je da je Gramši dvadesetih godina prošao kroz političku transformaciju, ali to se desilo mnogo pre nego što je završio u zatvoru. Radilo se o njegovom raskidu sa politikom revolucionarne čistote i izolacionizma, karakterističnoj za levo krilo PCI koje je predvodio Amadeo Bordiga. Takvo shvatanje bilo je dominantno u ovoj organizaciji pre nego što je Gramši preuzeo vođstvo.

Bordiga je zagovarao politiku bojkotovanja izbora, odbijanja bilo kakvih saveza sa levim elementima u Socijalističkoj partiji i generalno je zastupao pristup čekanja i posmatranja sa strane sve dok ne izbije revolucionarna kriza. Gramšijeva grupa u PCI isprva je bila zajedno sa Bordiginom frakcijom. U leto 1922. godine, Gramši piše ruskom revolucionaru Karlu Radeku odbijajući bilo kakav pokušaj ujedinjenja sa glavnom grupacijom Socijalističke partije okupljene oko Seratija. Gramši se žali da Serati „nema niti jednog radnika iz naroda oko sebe, kako sam kaže, samo svoju sopstvenu partijsku frakciju“. (str. 111)

Gramši je prešao dug put od ovog stava do onog iznetog u pismu iz maja 1923. godine, u kojem prihvata da je njegova partija, PCI, napravila „ozbiljne greške koje su nam nanele ogromnu štetu… Trogodišnje iskustvo nas je naučilo, ne samo u Italiji, koliko su duboko ukorenjene tradicije socijaldemokratije i kako je teško uništiti ostatke prošlosti samo putem ideoloških polemika.“ (str. 158)

Rusija i svet

Treće, njegovo razumevanje značaja ovakvih strateških saveza nije se razvijalo u opoziciji prema ruskim revolucionarima. Često se naglašava da Gramšijeva politika predstavlja raskid sa ruskim komunistima ili boljševicima, kako su se zvali. Realnost je bila potpuno drugačija. Upravo je tokom svog boravka u Moskvi Gramši počeo da radi na kritici ultra-levičarenja. Nedavno objavljeno pismo koje se spominje u knjizi pokazuje da je upravo u diskusijama sa Lenjinom Gramši shvatio potrebu raskida sa ultra-levičarima okupljenim oko Bordige i rada na pridobijanju članstva Socijalističke partije. (str. 21)

Gramši kroz pisma povezuje zastupanje taktike jedinstvenog fronta sa Internacionalom, a naročito sa njenim ruskim vođstvom. Ovo se nije ticalo samo pitanja saveza sa Socijalističkom partijom. U pismu upućenom celokupnom PCI vođstvu, Gramši tvrdi da su „savezništvo i anti-savezništvo utvrdili ’polemičku terminologiju’ rasprave, ali ne i njenu suštinu“. Debata se zapravo odvijala oko toga „da li je PCI sposobna da vodi jednu veliku političku kampanju, drugim rečima, da li je ideološki i organizaciono opremljena za odlučujuću akciju“. (str. 168)

Ovim ne želimo da kažemo da nije bilo bitnih razlika između zadataka koji stoje pred revolucionarima u zemljama kao što je bila Rusija i u daleko razvijenijim kapitalističkim ekonomijama. Sam Lenjin je bio i te kako svestan opasnosti mehaničke primene boljševičkih metoda u drugačijim kontekstima. Suština je u tome da je koncept izgradnje širokih hegemonih saveza bio centralna karakteristika boljševičkog metoda. Kako urednik ove knjige pokazuje, Gramšijevo usvajanje ideje o „Federalnoj republici radništva i seljaštva“ zapravo je bila „Gramšijeva adaptacija tadašnjeg boljševičkog agrarnog programa na uslove u Italiji“. (str. 32)

Savremeni Vladalac

Konačno, pisma ilustruju da se Gramšijeva politika hegemonije nije razvijala u suprotnosti sa idejom o vođstvu revolucionarne partije, već je zapravo od nje i zavisila. Zanimljivo je to što je Gramši bio protiv Bordiginog ultra-levog modela partije, ne samo zato što takav model vodi u izolaciju, već daleko pre zbog pasivnosti koja iz tog modela proizilazi. Rasprostranjen je mentalitet „čekanja na naređenja“, žali se u pismu iz novembra 1924. godine, okrivljujući „ultra-levu koncepciju da P[artija] služi samo za direktnu akciju, i da, dok čeka taj veliki dan, sveukupno nema šta da radi sem da čeka“. (str. 332) Spram toga, Gramši je razvio koncepciju prema kojoj je partija ne samo aktivna, već je „rezultat dijalektičkog procesa u kom postoji usklađivanje spontanog pokreta revolucionarnih masa i organizacione i usmeravajuće volje centra“, a ne nešto „zarobljeno u sredini“. (str. 226)

Za Gramšija je ideološki uticaj – razvoj hegemonije – bio neraskidivo povezan sa revolucionarnom organizacijom i aktivnošću. Savezi i zajednički rad bili su ključni. Štaviše, dosta pisama prenetih u ovoj knjizi pokazuje Gramšijevu okupiranost idejom da će sposobnost takvih saveza da iznedre kontra-hegemonijske pokrete zavisiti od aktivne borbe za uticaj unutar njih. Na primer, Gramši je insistirao na tome da se politika sklapanja saveza sa maksimalističkom frakcijom Socijalističke partije mora kombinovati sa političkom kampanjom, kako bi se osiguralo da će revolucionarne ideje i praksa preovladati. „Mi moramo izvoditi opsežne, dalekosežne političke aktivnosti koje dan za danom razbijaju u komade i tradiciju i organizam koji je otelovljuje“. (str. 158) Uspeh ideološke borbe naročito je zavisio od mreže partijske organizacije.

Aktivistička partija

Sa skoro nezamislivom odlučnošću, Gramši je godine tamničkog očaja pretvorio u priliku da razvije bogatu i višeslojnu analizu mehanizama moći, kontrole i otpora u modernom kapitalističkom društvu. U zatvoru, Gramši je o strateškim ili organizacionim pitanjima morao da piše s oprezom. Međutim, bilo koja dublja analiza Zatvorskih svezaka[3] pokazuje da su radikalni potezi njegovih misli nastavili da zavise od one dijalektičke koncepcije partijske organizacije koja je proizašla iz njegovog oštrog razlaza sa ultra-levičarenjem iz 1923. godine.

Stav da ideje moraju imati organizaciono otelovljenje kako bi ostvarile realan uticaj je centralna tema Svezaka. Da bi se mešavina arhaičnih i mistifikovanih ideja koje prikrivaju društvenu stvarnost razbila, neophodna je jasna i veoma fokusirana organizacija.

Partije su, piše Gramši u svesci posvećenoj problemima filozofije i istorije, „žarišta na kojima se sjedinjenje teorije i prakse, shvaćeno kao realni istorijski proces, odigrava“. Postojeće partije ne bi trebalo samo da oslikavaju svest masa, poput britanske Laburističke partije, već moraju da okupe najsvesnije pojedinke i pojedince „za koje je koncepcija implicitna u ljudskoj aktivnosti već postala do određenog stepena koherentna i sistematična, sveprisutna svest i precizna i odlučna volja.“[4]


[1] Hall S. ‘Introductory essay: Reading Gramsci,’ u: Simon, R, Gramsci’s political thought (London 1991), s.7-21

[2] Morton A. D. Unravelling Gramsci (London 2007), s.207

[3] Pogledati na primer, Thomas Peter D. The Gramscian Moment (London 2009)

[4] Gramsci A. Selections from the Prison Notebooks, ur. Quintin Hoare i Geoffrey Nowell Smith (London 1971)