Predsednici Mubarak i Obama, iz mirnijih vremena

Dilema koja muči vladu SAD[4 min. za čitanje]

Ustanak u Egiptu je događaj svetsko-istorijskih razmera. Najveća i najbitnija država arapskog sveta nalazi se na ivici revolucije.

Svetska ekonomska kriza se, uz eksplozivne posledice, spojila sa sporogorućom krizom zapadnog imperijalizma i njegovih klijentelskih režima na Bliskom Istoku. Sudbina predsednika Mubaraka sada zavisi od tri sile – vojske, Bele kuće i, napokon, egipatskih masa.

Uloga vojske ostaje nejasna. Ona je činila osnovu svakog egipatskog režima još od Pokreta slobodnih oficira 1952. godine. Mubarak je, kao i njegovi prethodnici Abdul Naser i Anvar al-Sadat, bio čovek iz vojske.

Raspoređivanje trupa po ulicama u petak prošle nedelje demonstranti su dočekali sa odobravanjem, budući da je usledilo nakon povlačenja omraženih policijskih snaga.

Ali, kao što Vašington post komentariše: „Ostaje da se vidi da li će gestovi (simpatija prema protestu) uticati na podršku vojske zahtevima demonstranata, ili je to jednostavno strategija nadređenih kako bi smanjili tenzije i kupili vreme za autokratu Mubaraka da povrati kontrolu i osmisli plan za svoje naslednike.”

Mubarakovo imenovanje dvojice ljudi iz vojske, Omara Sulejmana kao potpredsednika i Ahmeda Šafika kao premijera, verovatno predstavlja njegovu želju da ostane na vlasti. U principu, postavljanje potpredsednika po prvi put u skoro 30 godina pruža podlogu za „mirnu smenu vlasti”, koju je prošle subote zahtevala državna sekretarka SAD-a Hilari Klinton.

Ipak, ovaj bivši šef obaveštajne službe je u dokumentu iz 2007, koji je proscureo iz Stejt departmenta na Vikiliks, okarakterisan kao Mubarakov „kao stena” čvrst i lojalan saveznik. Drugi dokument iz aprila 2009. koji je takođe procureo, citira ga kako viče „Egipat je okružen radikalizmom”, oličenog u Iranu, Hezbolahu i Hamasu.

Predstava o Mubaraku kao o bedemu protiv islamističkog radikalizma – unutar Egipta, ali i regiona – takođe je ogroman faktor u kalkulacijama SAD.

 

Geopolitika
Potpredsednik SAD, Džo Bajden, izrazio je ovo na posebno glup način prošle nedelje: „Mubarak je bio naš saveznik u velikom broju poslova. I pokazao se kao veoma odgovoran u, što je važno za geopolitičke interese u regionu, naporima da se uspostavi mir na Bliskom Istoku; akcijama koje je Egipat preduzeo kako bi normalizovao odnose sa Izraelom. Ne bih za njega rekao da je diktator.”

Reakcija Izraela još jednom je jasno pokazala da je demokratija poslednja stvar koju bi oni želeli da vide u arapskom svetu. Jedan akademski ekspert je za Fajnenšl tajms izjavio: „Ovo nije poput Istočne Evrope kasnih 1980-tih. Ovo nije region u kom je moguće stabilne diktature zameniti stabilnim demokratijama. Ovde alternativa podrazumeva haos, anarhiju i radikalizam.”

Ali, još dok se ustanak u Egiptu zahuktavao, Barak Obama je morao da se pomiri sa činjenicom da je Mubarak postao nesigurnost. Otuda pažljivo vagani komentari – bez otvorenog odricanja, ali uz zahtev da ne razbija proteste i da poštuje prava demonstranata, uporedo sa pretnjom da će Egiptu uskratiti SAD pomoć (1.5 milijardi dolara godišnje).

Njujork tajms je posle sastanka Nacionalnog saveta bezbednosti SAD održanog prošle nedelje izvestio: „Prema zvaničnicima koji su učestvovali u debati, do odluke predsednika Obame da, makar za sada, ne traži ostavku Hosnija Mubaraka dovela je zabrinutost administracije da će izgubiti svu moć nad egipatskim predsednikom i strah od stvaranja vakuuma na vlasti u zemlji.”

Nad ovim premišljanjim nadvija se sećanje na Iransku revoluciju iz 1978-9.

Tada su SAD predugo podržavale svog saveznika, tadašnjeg šaha. Kada su ga se odrekli, vojska se urušila pred revolucionarnim pokretom. SAD će se i u Egiptu oslanjati na svoje bliske veze sa vojskom kako bi uticali na razvoj događaja. Ali egipatske oružane snage nisu homogena institucija. Osetljivi su na spoljašnje pritiske.

Danas najveći pritisak dolazi od strane masa koje su na ulicama. One predstavljaju ključ zagonetke koja muči Obaminu administraciju.

„Ne kradi našu revoluciju” Elbaradej!

Za mnoge bogate Egipćane i zapadne vlade jedna figura se pojavila kao „lice” sekularne opozicije – Muhamed Elbaradej.

On je bio šef međunarodne nuklearne agencije IAEA. Protivljenje ratu u Iraku donelo mu je Nobelovu nagradu za mir.

Na terenu, međutim, ima veoma slabu podršku. Njegov dolazak u zemlju mnogi u pokretu posmatrali sumnjičavo. Kada je u nedelju govorio na Trgu oslobođenja, neko je uzviknuo „ne kradi našu revoluciju”.

Delovi pokreta plaše se obima pobune, ali ne žele da se vrate starom režimu – iz tog razloga oni se okreću Elbaradeju. Ipak, njegov ograničen uticaj na terenu znači da je zavistan od drugih sila.

On je nesumnjivo iskren u svojoj viziji demokratskog Egipta, i mogao bi se javiti kao ključni igrač.

Ali za mnoge, čiji su životi transformisani revolucijom, njegov pečat kompromisa neće biti dovoljan.

Iz Kaira, Džudit Or