Haos u Makedoniji: ima li nade za rešenje?[5 min. za čitanje]

Vladimir Unkovski-Korica analizira skorašnja događanja u Makedoniji – napad u parlamentu, njegovu pozadinu i put izlaza iz ovakve politike na Balkanu u celosti.

U četvrtak, 27. aprila, Makedonija je ponovo bila na ivici građanskog rata. Nekih 200 demonstranata uletelo je u parlament, a usledilo je nasilje u kom je 100 ljudi povređeno, uključujući Zorana Zaeva, vođu socijaldemokrata i novog mandatara Vlade.

Kriza u Makedoniji traje još od 2001. godine, kada je nakon nekoliko meseci građanskog rata uveden sistem nalik bosanskom Dejtonu, u kom su zapadne sile garantovale podelu vlasti između Makedonaca i Albanaca.

Rat je usledio nakon više godina ignorisanja prava Albanaca u Makedoniji – ali je okidač bio bombardovanje SRJ i uspostavljanje NATO protektorata na Kosovu.

Bilo je jasno da su među Albancima iznikla velika očekivanja pomoći zapadnih sila, ukoliko dignu bunt. Reakcija makedonskih vlasti bila je surova, što je na duži rok samo produbilo podele i u većoj meri uvuklo velike sile u domaću politiku u Makedoniji.

Podeljena Makedonija

Usledio je period socijaldemokratskih vlada, koje, doduše, nisu bile stabilne. Onda su se 2006. godine na vlast vratili nacionalisti iz VMRO, u koaliciji sa manjinskim albanskim nacionalističkim partijama.

Međutim, godine neoliberalnih mera i korupcije izazvale su veliko nezadovoljstvo. Putanja socijaldemokrata u usponu je tek od 2015. godine, kada je izbio skandal oko navodnog prisluškivanja glavnih državnih tela od strane vodeće ličnosti u VMRO, Nikole Gruevskog.

Protesti koji su u zemlji usledili bili su spontanog karaktera i uvukli su i delove albanskih masa. Izgledalo je da je nastala nova dinamika u zemlji, gde se odozdo gradila solidarnost na multinacionalnoj osnovi.

Međutim, vremenom se pokret kanalisao u podršku socijaldemokratama, koji su sve više privrženi EU i NATO. VMRO se stoga sve više oslanja na Rusiju kako bi sačuvao vlast.

Nakon izbora u decembru 2016. godine, postaje jasno da je zemlja podeljena između ova dva, gotovo jednako velika tabora. O vlasti su odlučivale albanske partije, koje su se udružile da traže veća prava za Albance u Makedoniji.

Budući da VMRO nije hteo da prihvati te uslove, albanske partije su podržale socijaldemokrate. Tajanstvenost dogovora o koaliciji dala je municiju VMRO da tvrdi da se radi o napadu na suverenitet države.

Haos u parlamentu 27. aprila direktan je odgovor nacionalističkog tabora na izglasavanje Talata Džaferija za predsednika skupštine – prvog Albanca na toj poziciji u Makedoniji.

Uloga velikih sila

Činjenica da su velike sile na tu vest reagovale skoro istog trenutka mnogo govori o tome kako one vide situaciju. SAD i EU su priznale novog predsednika skupštine nekoliko sati kasnije, dok je Rusija izjavila da se radi o protivustavnom činu, budući da se nije poštovala ustanovljena procedura.

Jasno je da se radi o produbljavanju višedecenijskog zaoštravanja tenzija između Zapada i Rusije na Balkanu. Zapad, predvođen SAD, intervenisao je tokom raspada Jugoslavije da bi blokirao opadajući ruski uticaj.

Zapadna ekspanzija je postajala sve agresivnija – nakon intervencije u ratovima devedesetih, vidan je ne samo pokušaj širenja NATO-a na istok, već i uplitanje tih sila u poslove bivših sovjetskih republika. Preotimanje Ukrajine iz „ruske sfere uticaja“ proteklih godina dovelo je do oštre reakcije Moskve i građanskog rata u Ukrajini.

Slično se nakon toga dogodilo u Siriji, jedinoj zemlji koja je saveznik Moskve na Bliskom istoku.

Sličan proces vidljiv je i na Balkanu. Pokušaji Vašingtona da centralizuje Bosnu i Hercegovinu, da uključi Crnu Goru u NATO i da zameni vlasti koje su shvaćene kao nedovoljno prozapadne, kao u Makedoniji, jasna su artikulacija interesa zapadnih imperijalističkih krugova.

Taj pritisak je sada ponovo doveo Makedoniju na ivicu građanskog rata. Pritisak zapadnih sila je za sada dominantan: visoki funkcioner američkog Stejt departmenta Brajan Holt Ji boravio je u zemlji i dobio garancije i od predsednika Makedonije Đorđa Ivanova da su razlike premostive, iako je Ivanov i dalje insistirao da će vladavina socijaldemokrata i „albanske platforme“ morati da se drži Ustava.

To, dakle, ostavlja otvorena vrata VMRO da u narednim koracima radi šta može da bi povratila svoj uticaj. Ruska podrška VMRO govori u prilog tome da Moskva neće olako dozvoliti Zapadu da učvrsti pozicije u Makedoniji.

S druge strane, poseta ambasadora EU u Makedoniji Džaferiju dalji je znak zapadne podrške drugom taboru.

Stvar je ponovo bila na ivici, a verovatno će se na nju ponovo vratiti, jer ni jedna ni druga strana nemaju rešenje za probleme običnih građana i građanki u Makedoniji.

Jedini izlaz: međunarodna neutralnost i regionalna federacija

U tom ključu, velika je šteta da se energija masovnih protesta iz 2015. godine kanalisala u prozapadni blok u Makedoniji. Nije moralo da bude tako.

Stvar je mogla da se izgradi tako da pokret ostane nezavisan od velikih sila i da u domaćoj politici garantuje prava svih manjina.

Štaviše, većine i manjine moraju da se uvere da ni jedna ni druga neće tražiti sponzora za svoju stvar spolja – sponzora u vidu velikih sila.

To je moguće postići jedino zajedničkom borbom za međunarodnu neutralnost i za regionalnu saradnju. Saradnja podrazumeva federaciju. Zašto?

Budući da je Balkan kompleksan region u kom se nacionalnosti prepliću, te da će svaki pokušaj učvrščivanja nacionalnog karaktera država na Balkanu dovoditi do unutrašnjih i regionalnih sukoba, međusobna povezanost diktira da bi federacija zemalja bila jedino adekvatno rešenje da se postignu saradnja i poverenje.

Lokalne elite ne mogu da postignu takvo rešenje, jer im je nacionalno pitanje savršen mehanizam za odvraćanje pažnje sa izrabljivačke politike koju vode unutar svojih granica.

S druge strane, radnička klasa u regionu nema interes u očuvanju trenutnog stanja. U svim zemljama je izrabljivana. Ona ima interes u federaciji i poštovanju nacionalne i druge raznolikosti, jer je to jedini put ka njenom jedinstvu protiv njenih neprijatelja, vladajućih klasa i imperijalističkih sponzora.

Jedino nova levica, okrenuta radničkoj klasi, može da iznedri takvu politiku. Njena intervencija u svim pobunama odozdo, sa fokusom na očuvanju njihove nezavisnosti od postojećih partija i velikih sila, preduslov je za uspeh, ne samo u Makedoniji, već i u čitavom regionu – pa i kod nas.