Kako je američki imperijalizam upropastio Haiti[12 min. za čitanje]

Piter Holvard, jedan od vodećih eksperata za istoriju Haitija, piše o istoriji ove zemlje i ulozi imperijalizma u izgledima za oporavak nakon katastrofalnog zemljotresa

Zemljotres na Haitiju je izazvao, i još uvek nastavlja da izaziva, tako užasno razaranje i gubitke života zbog toga što je ta zemlja u toliko siromašna. Tri su glavna razloga tog siromaštva.

Kao prvo, Haiti su jedino mesto na svetu na kom su robovlasnički sistem zbacili sami robovi. To je, međutim, podrazumevalo rat koji je trajao 12 godina, tokom kog je trećina stanovništva ubijena, uništen praktično svaki grad i opustošene sve plantaže.

Drugi razlog siromaštva Haitija je to što su Haićani platili cenu otpora „primitivnoj akumulaciji“.
Širom Evrope i u većini ostatka sveta, ruralni i urbani proleterijat je stvoren teranjem seljaka sa njihove zemlje.

To se na Haitiju nije desilo sve do 1970-tih, kada su agresivne neoliberalne mere (koje su lokalne paramilitarne snage podržavale) primorale veliki broj sitnih farmera da se povuku.

Carine koje su Haićanskoj poljoprivredi omogućavale da se takmiči sa uvoznim dobrima ukinute su, javna potrošnja se znatno smanjila, a javna dobra praktično rasprodata.

Haićani ovo zovu „Američkim planom“ – ili „Planom smrti“.

Plan je osmišljen tako da odgovori ljude od zemljoradničke proizvodnje za sopstvene potrebe i privoli ih „profitabilnijim“ granama privrede, poput lake manufakture i proizvodnje odeće.

Farmeri lišeni imovine počeli su masovno da se sele u sirotinjske i sve pretrpanije getoe, poput Site Solej (Grad Sunca), koji se nalazi odmah uz fabričku zonu.

Nezaposlenost je osigurala najniži nivo plata na severnoj hemisferi, negde oko dva dolara dnevno (što je četvrtina nadnice u susednoj Dominikanskoj Republici).

Vojska i paravojna formacija „Makuta“ su, za to vreme, preduzele sve potrebne korake da svaki pokušaj organizavanja u sindikate ili pokrete otpora unapred učine beznadežnim. Ipak, tokom 1980-tih vojska je počela da gubi.

Narodni bunt je postao isuviše snažan da bi vojska mogla da ga kontroliše. Haićani su 1990. izabrali predsednika Žan-Bertrana Aristida, koji se suprotstavljao vojsci i Američkom planu.

Usporenje koje je ovaj otpor izazvao je treći razlog zašto Haiti ostaje siromašan – sada i siromašniji nego pre 20 godina.

Od 1990, haićanska elita i njene međuarodne pristalice vode bespoštednu kampaju da bi slomile ovaj narodni pokret i diskreditovale njegove vođe.

Ova borba između naroda s jedne i elite i vojske s druge strane određivala je politički život Haitija poslednjih 20 godina – i to je borba koja se i dalje vodi.

Još od 1990, mala vladajuća klasa Haitija tragala je za najboljim načinom da primora haićanski narod da prihvati neoliberalni plan „razvoja“, i da dođe do novih vojnih sredstava kojima će štititi „stabilnost“ statusa kvo.

Isprva je delovalo kao da bi narodni pokret mogao da prevagne u ovoj borbi. Kasnih osamdesetih pokret je doživeo brz porast. Inspiraciju je crpeo iz teologije oslobođenja i anti-imperijalističke tradicije Latinske Amerike.

Aristid i oni oko njega, osim što su se zalagali za socijalnu pravdu, otvoreno su govorili o klasi i nejednakoj raspodeli dobara. Pričali su i o potrebi za narodnom samoodbranom od vojske i Makuta. Elita je počela da paniči.

Prvi put kada je Aristid izabran, sa 67 odsto glasova, vojska je problem narodne pretnje rešila na ustaljen način – nasilnim pučom. Kada je vojska povratila direktnu kontrolu, u periodu od 1991. do 1994, na hiljade ljudi je pobijeno.

Aristid je bio primoran da ostane u egzilu u SAD, sve dok ga neumorno nasilje nije nateralo da prihvati neke od neoliberalnih mera kojima se tokom svoje predizborne kampanje protivio.

SAD i njeni lokalni haićanski štićenici prislonili su pištolj Aristidu na čelo i rekli mu da ima izbor – ovo će se ili nastaviti do potpunog desetkovanja narodnog pokreta, ili ćeš pristati na kompromisne varijante mera koje hoćemo da usvojite.


Pretnja
Aristid je dugo odolevao pre konačne odluke da mu nikakva realna alternativa više nije preostala. Kada se konačno uverio u to da Aristid više ne predstavlja pretnju, Bil Klinton je septembra 1994. poslao američke trupe na „humanitarnu“ misiju „uspostavljanja demokratije“ na Haitiju.

Američke trupe su, zapravo, na Haitiju ostale šest godina, u pokušaju da zemlju pretvore u poslušni američki protektorat.

Aristid je, međutim, uspeo da obavi dve bitne stvari. Jednom kad se vratio na Haiti, iskoristio je američku vojsku kao izgovor za raspuštanje vojske Haitija. Na taj način je eliminisao tradicionalni bastion vladajuće klase. Ovo je bio veliki korak unapred.

Za to vreme je pomogao stvaranje disciplinovane političke organizacije koja bi mogla da osvoji i zadrži političku vlast i koja će postati poznata pod nazivom Fanmi Lavalas.

Ona nastaje iz olupine uništenog narodnog pokreta iz perioda represije tokom prvog puča i, imajući u vidu ekstremni nivo siromaštva na Haitiju, oportunisti je momentalno opsedaju.

To nije bila savršena organizacija, ali je bila itekako najprogresivniji eksperiment u parlamentarnoj demokratiji tokom cele istorije Haitija.

Aristid 2000. godine osvaja predsedničke, a Fanmi Lavalas velikom većinom zakonodavne izbore – sa 90 odsto mesta u parlamentu. Bilans stanja – na čelu države je narodni vođa, vojska ne postoji i stvaraju se uslovi za stvarnu društvenu promenu.

Kako biste mogli i da pretpostavite, u tom trenutku vladajuća klasa pokreće kampanju sa ciljem diskreditovanja Aristida i rušenja njegove Vlade.

Pokušali su da ospore izbore iz 2000, koji su bili najkredibilniji zakonodavni izbori u istoriji Haitija. Pokušali su da Vladu dovedu do bankrota, obustavom celokupne međunarodne pomoći.

SAD su čak blokirale zajmove Intra-američke banke za razvoj koji su već bili ugovoreni.

Sve to je rezultiralo prepolovljenim budžetom i sunovratom bruto domaćeg proizvoda. Ekonomija je bila u potpunosti zakovana udarcima sa svih strana i to je osnovni razlog zbog kog Vlada ostaje toliko slaba.

Još od 1990-tih bilo je nemoguće izvršiti ikakvu smislenu investiciju u Vladine institucije koja bi omogućila regulisanje ekonomije – ili intervenisanje u slučaju prirodnih nepogoda.

Većina pomoći koja nekako i dospe do Haitija u velikoj meri odlazi nevladinim organizacijama – koje imaju sopstvene planove i programe. Njih ne interesuje izgradnja jake haićanske države i veliki broj njih se bavi reakcionarnim religijskim programima.

Kasnih sedamdesetih dolazi do procvata evangelističkih crkava koje izniču gotovo niotkuda, mahom kako bi uspostavile protivtežu teologiji oslobođenja.

Upravo one u velikoj meri finansiraju NVO sektor. Neke od njih se i bave korisnim stvarima, ali na veoma niskom nivou i bez ikakve koordinacije.

Mnogo Haićana sa punim pravom smatra da su ove nevladine organizacije obični paraziti. Tamo su već dovoljno dug o da više ne mogu da opravdaju činjenicu da do sada nisu izvršile ikakav primetan uticaj na nivo siromaštva ili razvoja zemlje. One se hrane problemima u kojima se Haiti nalaze.

Haitiju su neophodne ogromne investicije na nacionalnom nivou i upošljavanje sopstvenih ljudi i resursa.

Pritisak koji je 2000. usmeren protiv Aristida ubrzo se razvio u kampanju destabilizacije sa otvorenom međunarodnom podrškom. Paramilitarne snage su se priključile i digle pobunu.

SAD su 28. februara 2004. kidnapovale Aristida u sred noći i prebacile ga u egzil.

Tako su uspele da sruše jednu od najpopularnijih vlada Latinske Amerike, na način koji ne samo da se nije susreo sa širokom kritikom javnosti, već nije ni bio prepoznat kao puč.

Demokratska vlada zamenjena je američkom marionetom, Žerarom Latortuom. Američke trupe preko noći bivaju zamenjene „stabilizacionim“ snagama Ujedinjenih nacija. Glavna uloga UN-a bila je da primiri narod – i natera ih da prihvate puč.

To je značilo i rat niskog intenziteta protiv Aristidovih simpatizera, posebno onih u siromašnim naseljima.

Narodni pokret je kriminalizovan – Aristidove pristalice se prikazuju kao kriminalci i članovi bandi, ljudi koji predstavljaju pretnju imovini, redu i zakonu. Politika nestaje sa horizonta.

Mediji stalno izveštavaju kako su Haiti nasilno mesto, što uopšte nije istina. Stopa kriminaliteta je, zapravo, izuzetno niska.

Vlasti Haitija tvrde da je zemlja na ivici gotovo permanentne „bezbedonosne“ krize, čime pravdaju svoje odluke o odlaganju izbora – govoreći da bi to bio preveliki sigurnosni rizik.

Njihove tvrdnje da je za uspostavljanje „demokratije“ prvo neophodna sigurnost pravdaju okupaciju UN trupa i mešanje SAD-a.

Naravno, jasno je da u gradu siromašnom poput Port-o-Prinsa postoje bande i UN su neke od njih uspešno i rasturile. UN se međutim do sada nisu pozabavile uzrocima nastanka takvih bandi.

Umešanost
Postoje i zločini u koje su same UN umešane, uključujući i veliki broj slučajeva silovanja. Kako bi „umirile“ neka naselja, UN su posezale za veoma agresivnim metodama.

2005. i 2006. godine, trupe UN-a ušle su u Site Solej, politizovano naselje u kom Lavalas uživa jaku podršku.

Stotine vojnika otvorile su vatru na gusto zbijeno naselje u kom su kuće sagrađene od lima i kartona. Meci su leteli sve dok ne bi udarili u nešto. U oba slučaja ubili su između 20 i 25 ljudi.

UN, takođe, predsedava procesom organizovanja izbora koji je onemogućio učešće Lavalasa na zakonodavnim izborima, prvobitno planiranim za februar. Ovo od demokratskog procesa pravi parodiju.

UN na Haitiju imaju 9,000 vojnika i policajaca, između 1,000 i 1,500 civilnih savetnika i budžet od 600 miliona dolara godišnje, od čega se veliki deo troši na vojne aktivnosti.

Oni većinu svog vremena provode patrolirajući gradom u oklopnim vozilima kao da su na „neprijateljskoj teritoriji“.

Nisu gotovo ništa učinili da bi poboljšali osnovnu infrastrukturu, obezbedili tekuću vodu, investirali u bolnice, niti išta vezano za sanitarije ili uklanjanje smeća.

Nakon zemljotresa bavili su se stražarenjem ispred svog glavnog štaba i praktično su sedeli na rukama. Činjenica da nisu uspeli da razviju ni bazični vodovod sada će imati katastrofalne posledice.

Naravno, neposredno nakon katastrofe poput ove, bilo kojoj zemlji bila bi potrebna sva pomoć koju može da dobije. Od SAD se očekivalo da će ponuditi svoje logističke resurse koji su bez premca. Pomoć je, zapravo, ubrzo počela da poprima oblik vojne invazije.

Kada su SAD preuzele kontrolu nad aerodromom, uzastopno su preusmeravale humanitarne letove u korist vonjih. Ideja je bila prvo prikupiti sopstvene vojnike na jedno mesto, pa tek onda preći na operacije traganja i spasavanja i distribuciju vode, hrane i lekova.

Dok je neopisiv broj ljudi umirao zarobljen u ruševinama, SAD su gradile kontigent od 10,000 vojnika.
Nema sumnje da je američkoj vojsci, nakon katastrofalnih ratova u Iraku i Avganistanu, dobro došlo da ovu priliku iskoristi za promenu sopstvenog imidža, trudeći se da se predstavi kao dobrotvor.

Ogromno vojno prisustvo SAD-a imaće veliki uticaj na proces obnove Haitija. Naomi Klajn je verovatno u pravu kada kaže da bi Haićani trebalo da se paze „krvožednih kapitalista“ koji su eksploatisali nesreće i u drugim delovima sveta.

Pretpostavljam da će se privatizacija ubrzati i da će biti mnogo natezanja oko vlasništva nad zemljištem. Već je došlo do još većeg insistiranja na „bezbednosti“ i „stabilnosti“, tako da pretpostavljam da ćemo uskoro svedočiti još većim priticima da se ponovo uspostavi vojska Haitija.

Novinari sa najvećim profesionalnim kredibilitetom ističu izuzetan nivo smirenosti i solidarnosti u sred ove katastrofe, dok UN i SAD ističu opasnosti od pljačke i nemira i govore o potrebi da se izbegne još jedana „Somalija“.

Ovo je veoma brzo počelo da liči na proročanstvo koje samo sebe ispunjava. Što situacija bude postajala očajnija, to je verovatnije će se cela priča oko obnove prikazati u svom pravom svetlu, kao vojna operacija predvođena zvaničnicima UN-a i američkim komandantima – umesto haićanskim narodom.

Pretpostavljam da će tokom procesa obnove doći do porasta pritiska za sve većim međunarodnim nadzorom, kao i do konsolidovanja vlasti oko industrijskih zona.

Glavno zaduženje bivšeg američkog predsednika Bila Klintona, od kada je imenovan za izaslanika UN, bilo je da ističe potrebu za daljim investicijama u industriju odeće – što u suštini znači otvaranje novih fabrika u kojima će Haićani kao i do sada za bednu platu raditi u katastrofalnim uslovima.

Pravi prioritet trebalo bi da bude omogućavanje smislenog samoopredelenja Haitija, što je pre moguće.

Prioritet bi trebalo da bude ponovno mobilisanje narodnog pokreta i ograničavanje, umesto produbljivanja, trenutne zavisnosti Haitija od zemalja poput SAD-a i Francuske.

Nažalost, mislim da će proces obnove ipak više ličiti na ono što se dogodilo u Iraku.

Nacionalni državni budžet Haitija je veoma mali. Pre nekoliko godina je iznosio oko 300 miliona dolara, a prošle godine strana pomoć ga je podigla na nivo od oko 900 miliona dolara. Ako je moguće prikupiti nekoliko milijardi dolara pomoći, to bi za Haiti bila ogromna svota.

Ali da li će taj novac biti potrošen u cilju osnaživanja haićanskog naroda, ili će otići u džepove porodica i korporacija koje u savezu sa svojim finansijskim pomagačima iz SAD-a i drugih zemalja vladaju Haitijem?

Mislim da je upravo to ono što će se dogoditi – osim ukoliko ne bude sprečeno nekom vrstom popularne političke mobilizacije.

Dva dana nakon zemljotresa, MMF je dao sve od sebe da Haiti gurne u još veće dužničko ropstvo. Pomoć MMF-a Haitima došla je u obliku zajma – a ne donacije – od 62 miliona funti.
Ovo se samo nadodaje na 101 milion funti, koliko Haiti već duguju MMF-u.
MMF zauzvrat zahteva da vlada poveća cenu struje, zamrzne plate i suzdržava inflaciju.
Kriza je iskorišćena za sprovođenje neoliberalnih „reformi“ u zemlji koja je već na kolenima.
Ukupni dug Haitija iznosi 546 miliona funti. Samo 2003. godine, Haiti su potrošili 35 miliona funti na ime servisiranja pozajmljenih 24 miliona – plaćajući više nego što su primili.