Fotografija preuzeta sa Fejsbuk stranice Inicijative "Ne da(vi)mo Beograd".

Združena borba za javna dobra[8 min. za čitanje]

Intervju sa Dobricom Veselinovićem, Ne da(vi)mo Beograd

Prvi intervju koji prenosimo u okviru rubrike posvećene aprilskim predsedničkim izborima napravili smo sa Dobricom Veselinovićem, aktivistom Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“. S Dobricom smo razgovarali o podršci Inicijative kandidaturi Saše Jankovića, planovima šireg, Građanskog fronta u koji je Inicijativa uključena, metodima borbe „odozdo“ i njihovog povezivanja, te o njegovoj perspektivi postizanja društvenopolitičkih promena u Srbiji u vremenu koje predstoji.
Razgovor vodili: Jelena Lalatović i Vladimir Unkovski-Korica.

Vaša inicijativa je jedna od svetlih tačaka u savremenoj istoriji socijalne i građanske borbe u Srbiji. Mi u Marks21 smo uvek entuzijastično podržavali proteste protiv „Beograda na vodi“. Nismo, doduše, saglasni sa vašom podrškom Saši Jankoviću u trci za predsednika. Zbog čega smatrate da je Janković kandidat zbog kojeg bi vredelo aktivno pozivati ljude na birališta i izbeći izjednačavanje svih kandidata/kinja kao predstavnika/ca establišmenta?

Hvala na lepim rečima i podršci, kao i na prostoru za ovaj razgovor. Inicijativa „Ne da(vi)mo Beograd“ osetila je potrebu da u ovom konkretnom slučaju podrži Sašu Jankovića u njegovoj kandidaturi, i to smo uradili bez nekih velikih kalkulacija, nismo išli na dogovore, učestvovali u pregovorima, ispostavljali zahteve i slično. Odluka da to bude i pre zvanične kandidature, bila je na osnovu našeg i njegovog dosadašnjeg rada, na temi koja je naš fokus – „Beograd na vodi“, rušenja u Hercegovačkoj i sl., gde smo osetili da se razumemo i da radimo na istom cilju. Samom podrškom odgovorili smo na potrebu da se po jednom od centralnih političkih pitanja u zemlji i javno oglasimo. Ne čini nam se da su „svi isti“ ovoga puta. I iskreno se nadamo da nas vreme neće demantovati.

U svom saopštenju podrške Saši Jankoviću kažete: „[…] dužnost nam je da upozorimo da je opasno zavaravati se da će promena doći odozgo, a da ćemo mi tu učestvovati tako što ćemo puko zaokružiti jedno ime na glasačkom listiću“. Kakve aktivnosti „odozdo“ smatrate da mogu da donesu suštinske promene u Srbiji? Šta se dešava sa Građanskim frontom osnovanim u oktobru prošle godine?

Pitanja kojima se mi već duže vreme bavimo jesu pitanja organizovanja ljudi na lokalu, oko naizgled malih pitanja koja nas svakodnevno muče i okružuju, jer na taj način možemo početi da se približavamo jedni drugima, i da tako prevazilazimo lažne podele i simplifikacije u koje nas guraju, a pogotovu zato što tako možemo da pokrenemo talas promena koji će rasti organski, biti stabilan na različite pritiske i ucene. Tako možemo krenuti i da odmotavamo klupko korupcije i kriminala, i pokazujemo da su drugačiji međuljudski odnosi i drugačiji vidovi organizovanja mogući. I da je to dugoročno jedino održivo. I da će to dugoročno doneti dubinski transformativne rezultate u društvu.
Građanski front je trenutno u periodu rekonceptualizacije i programske operacionalizacije, tako da očekujemo da će u najskorije vreme i on „proraditi“. U međuvremenu razmena što iskustava, što drugih vidova podrške između grupa i organizacija koje su se našle tu funkcioniše veoma lepo.
Posećujemo se i srećemo redovno, odlazimo jedni drugima na proteste, događaje i mislim da je to vrednost koja će tek pokazati svoju snagu u godinama koje dolaze.

Proteklih nedelja bili su aktuelni protesti u Nišu zbog visokih cena grejanja. S obzirom na to da Inicijativa „Ne da(vi)mo Beograd“ često podvlači značaj lokalnog organizovanja, kako biste prokomentarisali ova dešavanja? Kakvi su vaši utisci s tih protesta?

U proteklih godinu dana, bili smo u Nišu u nekoliko navrata i ono što smo videli je stvarno za svaki pohvalu. Način organizovanja Udruženja [predsednika skupština stanara] je po meni veoma dobar, transparentan i učinkovit i predstavlja inspiraciju da su drugačiji modeli organizovanja mogući. Pitanja koja su otvarali su važna i u takvoj vrsti lokalnog organizovanja vidim veliki politički potencijal. Taj potencijal se međusobnim povezivanjem sličnih inicijativa i pokreta samo može multiplikovati.

Aktivisti i aktivistkinje Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ su neprekidno na udaru državne represije. S druge strane se osvedočeni saradnici kriminalaca, poput Zlatibora Lončara, i donedavno ekstremni desničar Miša Vacić, nalaze u Vladi. Kako to komentarišete?

Sprega političkih sa ekonomskim elitama je više nego evidentna, a u postkonfliktnim društvima kakvo je naše, gde se nikada nije ni završio ciklus isceljenja i pomirenja, meni je nekako očekivano da te elite imaju uporište u huliganima, neofašistima i ekstremnim desničarima, koje onda koriste po potrebi za vaninstitucionalna razračunavanja sa protivnicima, te ih onda i nagrađuju pozicijama moći.
Sa druge strane, ono što je slučaj Vacića pokazao je da pritisak građana i građanki u konačnici ima svrhu i da je urodio plodom, tako da je on razrešen, i čekaju ga brojne prekršajne i krivične prijave. Znači, ono što je važno je da ustanemo protiv svakog takvog slučaja i izguramo ga do kraja. Jer nisu oni toliko pametni ni organizovani, niti ih ima baš toliko mnogo koliko žele da prikažu.

Stigla vam je podrška od vama sličnih lokalnih inicijativa u Evropi, koje, boreći se protiv upliva špekulativnog kapitala u urbanističku politiku, repolitizuju pravo na stanovanje i pravo na grad kao neizostavni deo prava na dostojanstven život. Jedna od tih inicijativa je i Barcelona en Comú, čiji protestni slogan glasi „Barselona nije na prodaju“. Na koje specifičnosti političko-ekonomskog sistema u kome živimo nam ukazuju žarišta borbe, poput pokreta Occupy, Indignados-a, Nuit debout-a?

Pokazuju nam nedostatak učešća građana u, najšire shvaćeno, javnim stvarima.
Pokazuju nam da su nam životi oblikovani daleko od našeg uticaja, da razvoj koji nam se nudi nema veze sa našim željama i potrebama.
To je najevidentnije u gradskim uslovima, gde nam se bukvalno ispred očiju otima i oduzima skoro svako pravo. No, zbog rada u tim okvirima saradnja na internacionalnom nivou nam je posebno važna, jer nam daje snagu i inspiraciju da naši napori nisu uzaludni, daje nam znanje i anticipira neke procese koji će se tek desiti kod nas. Naravno, jako je puno razlika u kontekstima i dometima borbi, ali učenje iz tih iskustava je stvarno neprocenjivo iskustvo.

Jedan od izvora finansiranja protestne kampanje bila je i zbirka radova „Čiji grad?!“. Nedavno ste objavili nastavak „Naš grad!“. O kakvim publikacijama je reč i kojim političkim grupama nastojite da se obratite ovim knjigama?

Obe zbirke su nastale na inicijativu izdavača – Kontrast izdavaštva. Ljudi iz te izdavačke kuće su sami sve organizovali i objavili te dve knjige koje su naišle na neverovatno dobar odziv. Ta vrsta saradnje zapravo predstavlja i najbolji okvir za zajednička funkcionisanja. Taj okvir uključuje autonomiju i inicijativu za nezavisno delovanje, ali i koordinaciju i saradnju na ostvarivanju zajedničkog cilja.
Publika je stvarno raznolika, i ja ne bih mogao da odredim tačno o kojim „političkim“ pozicijama se tu radi, niti mislim da postoji jedna pozicija do koje su bilo autori, bilo izdavači želeli da dođu, ali u jednom ovakvom poduhvatu, upravo je ta raznolikost pristupa ono što i čini razliku. Knjiga se prodaje u raznim knjižarama, na protestima i sl. Knjigu “Naš grad!”, kao i prethodnu zbirku poezije “Čiji grad?!” možete kupiti putem sajta izdavača Kontrast izdavaštvo, kao i u knjižarama BEOPOLIS, Zepter, Dereta i Apropo.

U saopštenju povodom kandidature Saše Jankovića za predsednika, insistirate da bi se morala ispraviti nepravda „koja je privatizacijama i kriminalnim radnjama naneta radnicima koji su stoički i na svoju štetu branili dostojanstvo svih građana Srbije“. Budući da naglašavate potrebu za demokratskom kontrolom ne samo nad javnim površinama već nad svim javnim resursima, uključujući ekonomske resurse, zdravstvo, obrazovanje, kakav je vaš stav o ulozi sindikata i drugih radničkih organizacija u postizanju tog cilja? Da li planirate saradnju sa nekima od njih?

Sindikalno i radničko organizovanje je namenski razbijano tokom proteklih decenija, tako da je ono čemu sada svedočimo ponovno pokretanje nekih borbi za osnovna prava, za koja smo mislili da su davno izborena i osvojena.
Danas 888 [„Osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora“] kao koncept izgleda daleko i nedostižno. Kako smo došli do toga, teško je i posebno pitanje, ali mislim da smo pokazali da smo spremni da ponovo osvojimo prava koja nam pripadaju. Baš u vezi s tim, u poslednjih nekoliko meseci ozbiljno smo radili na povezivanju sa sindikatima i ostvarivanju kontakata sa različitim grupama, pružajući im tehničku i logističku podršku u okvirima u kojim možemo.