fblogo   twlogo   ytlogo


nedelja, 05 maj 2013 22:41

Ankica Čakardić: Otpor mjerama štednje je centralno pitanje feminističke ekonomike

 
Ankica Čakardić: Otpor mjerama štednje je centralno pitanje feminističke ekonomike

Koji je uticaj mera štednje na porodicu i ulogu žene u njoj? Kako se u tim uslovima menja uloga žene u porodici?

-Kada su se mjere štednje počele provoditi ne bi li stabilizirale krizu državnih dugova sub/perifernih zemalja (ponajprije onih koje EU, ECB, MMF i SB kontrolirano integriraju u euro-svjetsku ekonomiju), uslijedili su prepoznatljivi ishodi koji nadalje bitno određuju smjer kretanja ekonomske politike: nadziranje nacionalnih proračuna (usprkos činjenici da ne postoji ozbiljniji ekonomski program koji bi pažljivije razradio plan monetarnog ujedinjenja različitih nacionalnih privreda), smanjenje „tradicionalnih" radničkih prava i širenje siromaštva, privatizacija javnog sektora, rezanje troškova unutar njega, tj. racionalizacija broja zaposlenih, stopiranje industrijskog razvoja; uglavnom meta su ostaci welfarea i drugi troškovi socijalnog sektora. Iz lijevo-feminističkog konteksta i posve ugrubo govoreći, udar na javni sektor znači nekoliko stvari: rušenje materijalnih prava koja su žene stekle izlaskom na tržište rada, krizu društvene reprodukcije, reprodukciju klasa, financijsko opterećenje kućanstava, promjenu intimne razine odnosa između bračnih partnera i osnažvanje patrijarhalnosti.

Svih šest razina utječe na promjenu postojećeg tradicionalnog okvira obitelji, a uloga se žena pomalo vraća na onu u predindustrijskoj fazi kapitalizma. To je problem, rekla bih, i esencijalne i egzistencijalne naravi. Kada su žene postale dijelom tržišta rada, taj je pomak automatski transformirao suštinu „ženskog" života, dotadašnju strukturiranost svakodnevlja obitelji i ulogu žena u društvenoj reprodukciji.

Budući da su žene mahom zaposlene u javnom sektoru, deindustrijalizacija, deregulacija, privatizacija, rezovi se direktno tiču njihovih moderno-stečenih modusa života u kojima su izborile konkretna materijalna prava. Egzistencijalno govoreći, kriza je uvjetovala snažni udar na život žena radi ponovnog reduciranja ženskog rada na neprogresivni koji obavljaju u domaćinstvu/obitelji, što je samohrane, nezaposlene majke bespredmetno dovelo u najtežu poziciju.

S jednu stranu, „feminizacija rada" u javnim i uslužnim djelatnostima govori o spolnoj podjeli rada, ali s drugu stranu taj analitički fokus nije potpun ako paralelno ne uzima u obzir klasnu predisponiranost rada. Žene (još uvijek u najvećem broju) obavljaju neplaćeni dio rada u kućanskoj sferi bez kojega akumulacija viška vrijednosti nije moguća. Funkcija kućanstva nije samo potrošnja, već i proizvodnja. Klasičnim jezikom govoreći, žene su dvostruko opresionirane – kao radnice i prema spolnoj osnovi, klasa u tijelu radne snage žene. Kada je riječ o radu, mjere štednje su klasno-spolna politika koja najjače pogađa žensku radnu snagu.

Kako se na porodicu odražava nezaposlenost muškaraca?

-S obzirom da su tradicionalno žene vodile brigu o „mikrogospodarstvu", tj. troškovima kućanstva i o obitelji, načini suočavanja s teretom krize koji trpe domaćinstva, u cijelosti mijenjaju mikrofunkcionalnost obitelji, a unutar nje i restrukturaciju uloga muškaraca i žena.

Snalaženje u „krpanju dugova" pretpostavlja dodatna neformalna zaposlenja i zaduženja (koja su često i ilegalna pa država naplaćuje velike kazne ako ih otkrije; primjerice žene iz tekstilnih industrija koje nakon otkaza rade u svojim kućama, frizerke, mehaničari i sl.), rijeđi boravak muškarca u sferi doma koji radi „na crno", sve češće ostajanje žene u okruženju doma, još veću snalažljivot u organiziranju ekonomije kućanstva bez dostatnih materijalnih sredstava. Na koncu, i fizički i psihosocijlani razlozi (od umora, stresa, sve lošije prehrane) utječu na slobodno vrijeme i seksualnost među partnerima, kao i porast muškog nasilja prema ženama.

Neoliberalna ideologija nije samo paradigma koja se tiče odnosa države i tržišta, ona osigurava i poziciju individualizma koji u strateškom smislu označava i parcijalizaciju otpora, ruši koncepte zajedništva i zajedničkih dobara, taktizira s individualističkim kompetitivizmom koji je pak sjajno opremio uvjete za krizu sindikalizma.

Sindikalizam je tradicionalno muški (uz neke izuzetke poput samoupravnog sistema, ali i on je morao aktivirati ženske kvote), tako da je i muška-radnička solidaranost u krizi. S obzirom da liberalizam računa s obitelji i njezinim pojedinačnim članovima kao na temeljne društvene jedinice (i prema toj logici obitelji snose teret krize), u konačnici se zbivaju tri ne posve istovjetna slučaja: a) kriza zapravo funkcionira kao moment reprodukcije konzerviranja muško-ženskih uloga unutar obitelji i snažne reafirmacije patrijarhalnosti (kao što sam već i istakla, uz porast muškog nasilja unutar obitelji, o čemu primjerice izvještavaju grčke aktivistkinje), b) budući da je treću fazu kapitalizma (kako to u historijskoj analizi faza odnosa kapitalizma i obitelji predlaže Ben Fine) obilježio porast broja razvoda, samohranih roditelja i jednočlanih domaćinstava, nezaposleni muškarci veoma teško uspostavljuju veze s praksama društvene odgovornosti i c) s obzirom na financijalizaciju tržišta i zaobilaženje klasične proizvodnje u tržišnom sistemu, sve veći broj žena emigrira obavljajući njegovateljske poslove (starijih i bolesnih), što nezaposlene muškarce stavlja u ponešto novu poziciju u kojoj ovise o radu svojih supruga/partnerica.

S krizom i nezaposlenošću pratimo i porast čitavoga niza psihosomatskih bolesti, neuhranjenosti djece i odraslih, kraćeg životnog vijeka siromašnijih i rasta stope samoubojstava kod muškaraca. Zato ni ne čudi silna rasprostranjenost primjene sintagme „socijalna eutanazija".

Kako na žene utiče seča državnih izdavanja na zdravstvo?

-Već prepoznatljiv napad na javni sektor i socijalne servise možemo pratiti od 70-ih naovamo, uz ranu neoliberalnu ideologiju i svjetsku ekonomsku stagnaciju. Posljedično su otada njega djece i odraslih sve manje „socijalizirane", a žene ponovno samorazumljivo postaju zadužene za taj dio careworka.

Dakako, to postaje velikim opterećenjem za žene koje su pritomu i zaposlene. Konkretno, to znači da se ili traže privatne usluge njege/čuvanja ili netko od roditelja radi pola radnoga vremena, najčešće majke. Ova situacija je možda najočitija u Velikoj Britaniji gdje su obitelji spremne u prosjeku potrošiti trećinu svojih neto prihoda na skrb o djeci. Slična je stvar posrijedi i kada imamo u vidu mirovinske reforme – budući da žene najčešće imaju prekide u radnom vijeku, uz skraćeno radno vrijeme i plaće niže od plaća muških radnika, ciklus ženske eksploatacije sve je očitiji u aktiviranju neoliberalnih reformi.

Da skratim, kad se „brižni rad" tretira kao posao koji se tiče beneficija ili ekstra-troška (jer je on „prirodno" ili „tradicionalno" ženski i neproduktivan), znači da se on ne razmatra kao nužan dio društvene reprodukcije (o čemu su krajem šezdesetih marksisitičke feministkinje povele kritičku raspravu u „debati o kućanskom radu"). Pored tog problema, rezovi u javnom zadravstvu imaju i izrazito biopolitičke potencijale pa utječu i na ženska reproduktivna prava, potrebu za seksom (u razlici seksa kao biološke reprodukcije i „iz užitka") i fizičku organizaciju života radnika u slobodno vrijeme bez čega dril i navika rada nije moguća (reprodukcija radne snage).

Dakle, sve su to razlozi koji ukazuju na činjenicu da je otpor protiv mjera štednje u kontekstu ortodoksnog poimanja rada i kapitalizma centralno pitanje feminističke političke ekonomije i feminističke ekonomike.

Uz to, i čini mi se nimalo manje važno, mjere štednje se ne tiču samo rezova i financijskog povlačenja države, radi se i o tomu da je pružanje financijske pomoći komodificirano, uvedeni su troškovi subvencija, kao i konkurencija unutar sektora socijalnih usluga koje su okrenute primarno prema tržišnoj logici. Individualizacija kolektivne potrošnje znači napad na one o kojima ovisi klasni nerazmjer plaća, na siromašne, etičke manjine, umirovljenike, osobe s invaliditetom, žene.

Možeš li nam reći nešto o učešću žena u radnoj snazi, kakvim se poslovima bave, na koji način se njihovi uslovi na radu i njihove plate porede sa uslovima i platama muškaraca?

-Kad je riječ o ženskoj radnoj snazi, tu bih izdvojila dva problema bez kojih teško da možemo analizirati problem ženskoga rada : a) na tržištu rada postoje mehanizmi društvenog isključivanja koji se ne aktiviraju na isti način kako to čine izvan njega i b) postoji tvrdokorna tradicija zanemarivanja emprijskih podataka o nejednakom položaju muške i ženske radne snage.

Uz to, strukturni uzroci podjele na ženska i muška zanimanja i sektore (occupational segregation), feminizacija siromaštva, privatizacija neplaćenog rada, troškovi alokacije slobodnog vremena, egzogeni faktori koji utječu na elemente strukturne diferencijacije radne snage i transformacijski modusi kapitalističkog sistema proizvodnje bitni su u analizi nejednoznačnih uzroka dvostruke subordinacije ženske radne snage.

Odnos rada i kapitala u zaokretu prema neoliberalnoj paradigmi svjetske ekonomske politike utječe na dva paralelna procesa. U razvijenim zemljama se ekonomska restrukturacija odvija alokacijom resursa što posebno pogađa mušku radnu snagu (prebacivanje industrijske proizvodnje u zemlje jeftine radne snage) gdje su uvjeti rada u fizičkom smislu loši, uz pravno-društveni odnos prema strancima i migrantskim radnicima i ekspanzijom uslužnoga sektora u kojem mahom rade žene, dok je u zemljama periferije na snazi proces smanjenja ograničenja radnoga zakonodavstva i prekarizacija, što najviše pogađa žensku radnu snagu u vidu part-timea i neizbježnosti fleksibilizacije rada.

Kada je riječ o ženskoj radnoj snazi i diskriminaciji, u vidu imamo četiri razine: stupanj kontrole pri zapošljavanju (monopol na zapošljavanje), statističku diskriminaciju (predulazna, gdje se podjela rada odvija prema spolnoj razlici i postulazna, tj. unutarsektorska), diskriminacija na temelju osobnih pretpostavki (bračni status, roditeljstvo, obiteljske relacije, obrazovanje) i eksploatacija rada (koja se kod žena ogleda i u tzv. „namjernoj" razlici u plaći i to dvostruko: različita plaća za istu efikasnost i različita plaća za različitu efikasnost).

Za analizu problema ženske radne snage je veoma korisna dvosistemska teorija (dual system theory) koja kritizira ideju „neutralnog" tržišta istovremeno kroz spolnu i klasnu poziciju, kako je to razradila Heidi Hartmann.

Tek uz navedene procese, programe strukturne prilagodbe i varijante fleksibilizacije rada možemo jasnije razumjeti trenutnu poziciju ženske radne snage.

Najgrublje i najsažetije govoreći, žene rade poslove koji su slabije plaćeni (uslužni servis, javne i administrativne službe, njega i obrazovanje) i koji su izgubili na simboličkom kapitalu, kao primjerice obrazovanje ili opća medicinska praksa. Proces feminizacije rada indikator je slabije plaćenih poslova i lošijih uvjeta rada.

Neki od podataka UN-a: žene obavljaju 67% svjetskoga rada (dakle, žene su proletarijat), zarađuju 10% svjetskog dohotka, vlasnice su 1% svjetskog imetka, širom svijeta zarađuju 20-50% manje za jednak rad nego muškarci, od 1.3 milijarde ljudi koji žive u potpunom siromaštvu 70% su žene, one obavljaju između 10 i 20% direktorskih i upravnih poslova, zauzimaju 10% mjesta u parlamentima i 5% predsjednica država su žene. Samo da još jednom podvučem, ove podatke valja analizirati uz strukturne elemente koje sam maločas spomenula jer sami ne zadovoljavaju eksplanatornu razinu slučaja.

Bilo bi posve suludo reći da bi ekonomija ili politika bile „bolje" ako bi njima naprosto rukovodile žene. Tom tipu esencijalizacije su sklone liberalne feminističke frakcije kojima nije u fokusu promjena kapitalističkih odnosa u proizvodnji i distribucije kapitala. Hoću reći, stvar nije samo spolne prirode, već i klasne.

Na koji način neoliberalne mere u visokom školstvu utiču na studentkinje?

-Reforme u znanosti i visokom obrazovanju (u postjugoslavenskom kontekstu) uvode se kao nepripremljena komercijalizacija školstva koja se odvija mehaničkim povezivanjem znanosti i visokog obrazovanja s gospodarstvom. Na taj se način ruši koncept obrazovanja kao javnoga dobra, a socijalno-materijalni status postaje preduvjetom za pristup visokom obrazovanju.

Time se priprema financijska penalizacija studenata i u sve manjem broju im je omogućeno pravo na besplatno obrazovanje. Budući da je kriza uvjetovala osnaživanje patrijarhalnosti, s jedne strane se od studentica manje očekuje uspješnost studiranja ili upisivanje fakulteta, a s druge se – posve suprotno – osnažuje koncept „uspješne žene" koja se samostalno „poduzetničkim duhom" bori za svoju poziciju.

Taj fetišizam individualizma jedan je od razloga koji još jače utječe na produbljenje nerefleksije studentica o vlastitoj eksploatiranosti i opresioniranosti. Kad je riječ o obrazovanju i neoliberalnim mjerama koje su odgovorne za napad na javno školstvo, tada je pojava „slabe proizvodnje" (lean production) neobično važna. To je praksa rada vrlo specifično vezana za sektor obrazovanja u kojem dominiraju žene.

Ono što ovu proizvodnju razlikuje od drugih oblika je tzv. stresni pristup menadžmentu (management by stress approach) gdje se planirano izazivaju stresne situacije na radnom mjestu ne bi li se prosvjetne/i radnice/i iscrpile/i i ne bi li se opravdano izlučio rad koji nije efikasan, točan, koji je slabo produktivan i gubi vrijeme. Ovo je još jedan od razloga zašto je u obrazovnom sektoru nužno osigurati rad na određeno vrijeme, tj. „fleksigurni" rad.

Poznato je da se ovaj oblik ugovora o radu počeo primjenjivati s ideologijom sredine 70-ih godina XX stoljeća i da su ga mahom afirmirale žene koje tada masovno izlaze na tržište rada. Žene čine 70% nepismenih u svijetu, s tendencijom rasta, a jednom kada obrazovanje postane luksuz (a tendencija je komercijalizacije školstva upravo takva) za očekivati je da će se žene manje obrazovati i, kolikogod to preuzetno zvučalo, vratiti se historijskom položaju izvan tržišta rada.

Mislim i da efekt „staklenog stropa" dosta govori o poziciji u kojoj se nalaze studentice i one koje su diplomirale. Premda žene u većem postotku završavaju fakultete, one rijeđe od muškaraca nastavljaju karijeru, najčešće radi zasnivanja obitelji.

S obzirom da je njega djece i odraslih sve manje socijalizirana (ili to nije uopće), studentice sve rijeđe nastavljaju poslijediplomsko obrazovanje, ulažu u karijeru i sl.

No opet, to što je, primjerice, jako mali broj žena u tehnomenadžerskom sektoru i što bi kvote tobože riješile postojeće probleme spolne diferencijacije rada, ne govori puno o strukturnim uzrocima postojećih spolnih razlika u zanimanjima.

Drugim riječima, što će ženama kvote u najplaćenijim sektorima ili vodećim funkcijama u politici ako je pristup obrazovanju ograničen; dakle, ovdje se ne radi tek o izoliranoj identitetskoj politici, pitanje spola je strukturne naravi. Kvote u postojećem obliku bez prakse koja inzistira na sistemsku promjenu nemaju smisla.

Kako radnice i ženske organizacije artikulišu politički odgovor krizi? Na koji način misliš da je danas potrebno voditi borbu za žensku emancipaciju?

-Ako uzmemo u obzir postjugoslavenski kontekst, feministički odgovori krizi su nedopustivo rijetki.

S jednu stranu, ženske grupe su fokusirane na čitavi niz relevantnih rodnih problema (iako, treba reći, ima i grupa koje diskreditiraju ozbiljnost feminizma, o čemu u nekoj drugoj prilici) ali, po mom sudu, nedovoljno ulaze u historijsko-materijalističke analize koje su nužne za pojašnjenje strukturnih razloga ženske podređenosti.

Možda ću zvučati neodmjereno, ali mislim da feminizam nema vremena za zaobilaženje empirijske strogosti ili reduciranje na kulturno-identitetske teorije. Da budemo jasni, bez rodnoteorijskih diskursa, nema feminističke teorije, ali isto tako, artikulacija najtežih pitanja o odnosu spola i klase ne može se iscrpiti iz njih.

S drugu stranu, stvar nije puno bolja ni s ljevicom. U progresivnim političko-ekonomskim analizama rijetko nalazimo feminističku perspektivu rada, mjera štednje, patrijarhata i sl. Mislim da je historijsko-materijalistička, dakle, marksistička i anarhistička reartikulacija feminističkih pitanja nužna jer jedino u tom vidu može dati ozbiljne odgovore krizi.

Zanimljivo je i da najprogresivnije ljevičarske struje poput Syriza-e u svoj program nisu bitno uključile feminističke odgovore krizi (poznato nam je da u 40 točaka Syrize-inog oficijalnog programa samo jedna artikulira feministički zahtjev, ona 21. o jednakim plaćama muškaraca i žena).

U međuvremenu, područje feminističke ekonomike je sve sustavnije u kritikama ekonomskog konstruktivizma, a budući da ona predstavlja stanoviti zbir napora heterodoksne političke ekonomije, ne vidim drugu mogućnost emancipatorske prakse nego iz pozicije ljevice koja može ispuniti zahtjev za progresivnošću jedino ako funkcionira prema feminističkim principima.

***

Ankica Čakardić je autorka i aktivistkinja nekolicine levih i feminističkih kolektiva, kao i predsedavajuća Katedrom za socijalnu filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Pročitano 3883 puta

1 komentar

Ostavi komentar

Polja obeležena zvezdicom je obavezno popuniti. Po potrebi možete koristiti i bazične HTML kodove. Komentari se moderišu tako da neće biti odmah dostupni. Desničarske komentare ni ne objavljujemo. Ovo je platforma za diskusiju i organizovanje levice, tako da apelujemo na drugarski ton u diskusijama.

Prijavi se na mejling listu

Društvo POLITIKA i ekonomija

Intervju

Kostas Lapavicas: EU nije moguće reformisati

Prenosimo intervju sa Kostasom Lapavicasom objavljen na portalu Prometej.ba. Kostas Lapavicas (1961, Solun) grčki je mar...

Intervju

Džozef Čunara: Oprezni optimizam levice u Britaniji

Na ovogodišnjem Marx is’ Muss kongresu u Berlinu, razgovarali smo sa britanskim socijalistom Džozefom Čunarom, autor...

Radnička borba

Iz arhive - Sindikalni pokret u Srbiji danas: Šta nam je činiti?

Odlučili smo da objavimo ovaj članak iz naše arhive - tačnije iz prva dva broja našeg lista Solidarnost objavljene r...

POKRET Teorija i istorija

Istorija

Mase ulaze u istoriju: uvod u Trockijevu Istoriju Ruske revolucije

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Istorija

Proglas Aleksandre Kolontaj

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Teorija

Lenjinova „Država i revolucija“

Povodom stogodišnjice Ruske revolucije, započinjemo s novim feljtonom. Svakog četvrtka objavljivaćemo prevode tekstova p...

Nauka, kultura i umetnost

Marks21 | Solidarnost 2017. Podstičemo preuzimanje i korišćenje materijala koji se nalazi na sajtu, osim u komercijalne svrhe.