Siriza, revolucionari i borbe pred nama[30 min. za čitanje]

Grčka levičarska vlada je na putu sukoba sa evropskim liderima zbog namere Koalicije radikalne levice, ili SIRIZE, da ukine drastične mere štednje nametnute memorandumima dogovorenih sa Evropskom unijom (EU).

SIRIZA je odnela ogromnu pobedu na izborima 25. januara jer je obećala alternativu katastrofalnoj socijalnoj i ekonomskoj krizi koja potresa Grčku više od pet godina. Ali, iako je vlada premijera Aleksisa Ciprasa stara samo dve nedelje, politička i finansijska elita Evrope, od one Nemačke, Angele Merkel i Volfgang Šojblea, pa do Maria Dragija, predsednika Evropske Centralne Banke (ECB), je odbacila sve predloge pregovora oko grčkog ogromnog stranog duga ili olakšavanja strogih uslova nametnutih kao preduslova spasavanju njene ekonomije. Kako se obračun približava, sve pogledi su uprti ka borbi u Grčkoj, kao i nada da će ona istrajati i u budućnosti.

Antonis Davanelos i Sotiris Martalis su članovi grčke socijalističke organizacije, Internacionalističke Radničke Levice (DEA), jedne od osnivača SIRIZE deceniju ranije, a danas vodeće sile na Levoj Platformi u okviru same SIRIZE. Obojica su takođe članovi Sirizinog Centralnog Komiteta. Sedmog Februara, Antonis i Sotiris su, preko videokonferencije, govorili za socijalističku publiku u SAD o izbornoj pobedi Sirize i borbi koja predstoji. Nakon uvodne prezentacije, obojica su odgovarali na brojna pitanja iz publike. Ovde objavljujemo njihove komentare, sa izmenama i dopunama za objavljivanje na stranici SocialistWorker.com.

Preveli Jovan Janković i Marko Jovanović.

Antonis Davanelos: Uvodna Prezentacija

Prva stvar koju treba razumeti je važnost 25. januara kao pobede za levicu, ali i za Sirizu. Ona se dogodila u zemlji koja je, u proteklom veku, imala dve diktature i građanski rat, u kojem je levica pretrpela užasne gubitke. Ovo je prva velika pobeda radikalne levice još od 1940.

Ova pobeda je zasnovana na masovnom otporu radničke klase u Grčkoj u proteklih pet-šest godina. Stoga možete razumeti da je osećaj zadovoljstva i slavlja prisutan u narodu širom zemlje.

Ovo raspoloženje dodatno je pojačano onim što su ministri rekli prvih nedelja nakon što su izabrani. Vlada će oficijelno preuzeti vlast u ponedeljak, 9. februara, ali još pre toga, dok su novi ministri preuzimali ministarstva, oni su već govorili i radili važne stvari.

Na primer, jedan od njih je odmah nakon polaganja zakletve najavio da će privatizacija najveće morske luke u Grčkoj, “Piraeus”, koja je u toku biti obustavljena. Drugi je rekao da će od tog dana privatizacija javne elektrodistribucije (DEI) biti prekinuta i ovo preduzeće vraćeno u državno vlasništvo. Bilo je i najava da će otpuštanja u javnom sektoru biti okončana, a da će 3 500 radnika biti vraćeno na posao.

Takođe u ovom periodu, Cipras je sklopio sporazum sa Nezavisnim Grcima (poznatijim kao ANEL, desničarska partija koja je takođe protiv Memoranduma) oko formiranja zajedničke, što jeste bilo protiv pozicije Sirize da će formirati vladu levice.

Ali čini se da neki ljudi izvan Grčke misle da je Siriza napravila dogovor sa partijom sličnoj Zlatnoj Zori. Ovo pak nije slučaj. Nezavisni Grci su partija koja dolazi s desna. Oni su takođe zauzeli jasnu poziciju protiv Memoranduma, što ih je primoralo da promene neke svoje konzervativne stavove oko specifičnih pitanja. Na primer, u svom osnovnom programu ANEL podržava privatizaciju. Ipak, u proteklih pet godina, ona je bila protiv bilo kakvih konkretnih predloga privatizacije pošto su one sprovođene u okviru Memoranduma.

Nakon što je sporazum sa ANEL-om bio najavljen, naša organizacija je napisala izjavu koja se protivi savezu sa Nezavisnim Grcima. Rekli smo da je to protiv deklaracija sa Sirizinih konferencija koje odbacuju mogućnost saveza sa partijama levog centra-zasigurno, ovo je važilo i za desni centar. Rekli smo da bi savez sa ANEL-om bio prenosni zupčanik za konzervativne pritiske na vladu.

Ali, budimo iskreni, smatram da u danima koji predstoje vaša pažnja ne bi trebala da bude toliko usmerena prema Nezavisnim Grcima, koliko ka važnijim faktorima u određivanju toga šta vlada hoće, a šta neće učiniti.

Nakon formiranja vlade otpočeti su pregovori sa kreditorima Grčke i videli smo da su Evropska Unija i Evropska komisija, Evropska Centralna Banka zajedno sa Nemačkom vladom zauzele vrlo nepopustljive pozicije. One pokušavaju da ponize novoizabranu vladu u Grčkoj, sa jasnim ciljem da je izoluju i na kraju zbace.

Suočen sa njima je ministar finansija Janis Varufakis, koji nije član Sirize. On je bivši socijaldemokrata koji je odabran za ministra od strane Sirizinog rukovodstva. On pokušava da manevriše protiv pritiska koji EU vrši tako što menja osnovne stavove Sirize oko pitanja duga, u nadi da će napraviti kompromis sa Volfgangom Šojbleom (ministrom finansija Nemačke).

Mi ne znamo šta će biti ishod ovog manevrsisanja. Ovo je nova i nepredvidiva situacija. Ali znamo koliki je značaj promena u Grčkoj – one su ogromne, unutar zemlje i izvan nje.

U Grčkoj postoji osećaj da moramo podržati vladu, ali takođe i da vlada ne sme praviti kompromise sa kreditorima. Dve noći ranije, 5. februara, nakon apela u poslednjem trenutku i vrlo malo organizacije, više od 10 000 ljudi se našlo na trgu Sintagma da pokažu svoju podršku vladi, ali u isto vreme i zahtevaju da se vlada ne povlači.

Ovo će biti vrlo komplikovana situacija. Čak i ako rukovodstvo Sirize želi da napravi kompromis, nije uopšte sigurno da li to i može. Postoji mnogo dokaza da je pokret radničke klase u Grčkoj spreman da se bori, i sada kada postoji nada kao rezultat pobede Sirize, mislim da se može boriti još bolje.

Ali takođe moramo imati na umu značaj promene na internacionalnom nivou. Pre nekoliko dana bio sam u Nemačkoj, govorio na javnom skupu o levoj vladi u Grčkoj i kako su ljudi sami tamo rekli, to je bio prvi put u 20 godina da se održala javna diskusija u Nemačkoj o drugom mogućem putu osim neoliberalizma. To je vrlo bitno. Možete videti alternativu u Španiji – drugi primer uspeha levog krila, nakon Sirize je Podemos. Ovo je stvarna pretnja za vladajuće klase u Evropi i rukovodstvo EU.

Ne znam sa sigurnošću šta će se dogoditi – niko ne zna. Možda pobedimo, možda i budemo poraženi. Ne znamo kraj priče. Jedino što vam mogu reći je da ćemo se boriti da pobedimo. Niko ne bi trebalo da zaboravi da je Siriza specifičan tip političke partije – ona je mreža aktivista i militanata sa snažnom levicom koja nije poražena.

– – – – – – – – – – – – – – – –

Antonis Davanelos: Prva runda odgovora

Pitali su nas o reakciji masovnih pokreta na novu vladu. Još uvek je rano da se nešto kaže. Vlada čak nije, u ovom trenutku, ni zvanično predstavila svoj program, tako da smo zaista na početku.

Bile su demostracije pre par dana na trgu Sintagma u znak podrške vladi i protiv Šojbleovih pretnji. Plus, tu su i diskusije i sastanci u sindikatima i na mnogim radnim mestima na kojima se govori o zahtevima koji će biti upućeni vladi i kako da se ona pritisne da ih reši. To je tačka na kojoj smo trenutno.

Još uvek je rano. Na primer, radnici u ERT (javna radio i TV stanica koju je vlada zatvorila 2013, što je dovelo do okupiranja glavnog produkcijskog objekta) kažu da će, za sada, čekati da vlada prezentuje rešenje za ponovno otvaranje stanice. Mi diskutujemo sa tim radnicima o potrebi da se mobilišu kako bi se učinilo da se ovo što pre dogodi. Ali ovo pokazuje da je osećaj da vlada, za sada, radi dobro.

Što se tiče Leve Platforme i levice unutar same Sirize, sve radikalne struje, sa izuzetkom DEA-e, učestvuju u vladi.

Na primer, Leva Struja, koja zajedno sa nama formira Levu Platformu, ima četiri važna ministra u novoj vladi. Radikalno krilo pristalica struje kojoj Cipras pripada – struja Levog Jedinstva – ima pet svojih ministara. DEA je izabrala dve članice parlamenta, jednu članicu DEA-e i jednu pristalicu iz Kalamate. Obe su žene, a jedna od njih je ujedno i najmlađa članica Grčkog parlamenta.

Što se tiče stava Grčke vladajuće klase prema Sirizi i konflikta koji tu postoji, to je sekundarno, jer su glavno pitanje pregovori sa Evropom oko duga.

Grčka vladajuća klasa ne podržava vladu, već od nje traži da pravi kompromise sa EU. Što se tiče rukovodstva Sirize, ono pokušava da je ubedi, kroz medije itd, da će Cipras pronaći rešenje bez velike krize. Ali sve ovo je spekulativno s obzirom da je zasnovano na proceni da će Šojble prihvatiti kompromis i da će socijalna baza Sirize i njeno članstvo takođe prihvatiti taj kompromis.

U stvarnosti, to uopšte nije izvesno – ni na jednoj strani. Smatram da Šojble ne može prihvatiti čak ni Varufakisov umereniji predlog, a koji je u konfliktu sa stavovima Sirize na koje se obavezala u svojim deklaracijama. A u isto vreme, već možete čuti glasove unutar Sirize koji protestuju protiv ustupaka Varufakisovog plana.

Mislim da je ovo tek prvo poglavlje knjige. Drugo poglavlje će se ticati oporezivanja korporacija i bogatih: zaustavljanja privatizacija i ponovnog preuzimanja velikih kompanija i preduzeća koja su bila privatizovana i iznad svega pitanje kontrole banaka.

Bilo je pitanje o Zlatnoj Zori, islamofobiji i pozicije Sirize prema imigrantima u Grčkoj. Pojavljivanje Zlatne Zore je bila jedina mračna tačka oko koje nismo bili sretni na izborima. Njihov rezultat bio je nešto slabiji nego na prethodnim izborima, ali su i dalje osvojili preko 6% glasova.

Glavna stvar koju treba reći je da je Zlatna Zora bila primorana da promeni način na koji radi u cilju održavanja svog uticaja. Do pre šest meseci bila je organizovana oko oružanog nasilja na ulicama – napada nacista na imigrante, gejeve, sindikalce i levičarske aktiviste.

Nakon smrti Pavlosa Fisasa (levičarskog hip-hop umetnika ubijenog od strane pripadnika Zlatne Zore septembra 2013.) i masovnih mobilizacija koje su primorale Novu demokratiju i državu da preduzmu pravne mere protiv Zlatne Zore, ova orijentacija se raspala. Sada nacisti razmatraju da li bi trebalo da se okrenu izbornoj strategiji i možda pokušaju da sarađuju sa Antonisom Samarasom (bivši premijer i lider vodeće partije desnog centra, Nove Demokratije).

To je zbog ogromne krize unutar Nove Demokratije koja je nastala nakon izbornog poraza. Postoji sukob između Samarasove tvrde desne strategije i politike i tradicionalnih pozicija desnog centra ljudi oko Kostasa Karamanlisa. Mnogi Karamanlisovi sledbenici optužuju Samarasa da je pretvorio Novu demokratiju u desničarski kružok.

Po pitanju islamofobije, Siriza je partija koja se razvila kroz borbu protiv rasizma. Tako je za veliku većinu naših članova i pristalica islamofobija nešto protiv čega protestuju. Lokalni ogranci Sirize organizuju podršku imigrantima i bore se protiv islamofobije, ali ovo je uglavnom na lokalnim zajednicama.

Nova vlada je postavila Tasiju Hristodolopoulou, radikalnu anti-rasističku aktivistkinju za ministarku odgovornu za pitanja imigracije. Sve druge partije, počevši sa ANEL-om, preko Nove Demokratije i PASOK-a, prigovaraju i pitaju kako radikalna aktivistkinja može biti ministarka i sprovoditi zakone o imigraciji.

Za oko mesec dana biće organizovane demonstracije koje će zahtevati legalizaciju statusa imigranata, dajući puna građanska prava deci imigranata, prihvatajući izbeglice koje beže od rata i eliminišući kampove u kojima se zadržavaju imigranti. Tako da možete primetiti da je ova bitka još u toku, ali smo u daleko boljoj poziciji nego što smo bili.

Po pitanju odnosa Sirize i drugih partija u Grčkoj, pre svega je bitno da ovo nije bila samo izborna pobeda za Sirizu, već i velika politička pobeda.

Pogledajte celokupnu sliku. Siriza je osvojila 36.3 posto glasova. Zatim ide Nova Demokratija, bivša vladajuća partija, sa 27.8 posto, a sve ostale partije – uključujući PASOK, prethodno vodeću partiju levog centra – su osvojile 6 posto ili manje. Ovo pokazuje dominaciju Sirize u parlamentu, što daje vladi puno opcija da ojača svoju poziciju – ali samo ako ih i iskoristi.

Na primer, jedan od prvih zadataka novog sastava parlamenta bio je biranje predsedavajuće/g, i kandidatkinja predložena od strane Sirize, Zoe Konstantopulu, dobila je 235 od 300 glasova. Dakle, mnogo više članova parlamenta nego što ih ima sama Siriza – poslanici Komunističke partije i partija levog centra glasali su za Sirizinu kandidatkinju.

Što se tiče ostale dve partije levice, Komunističke partije i Antarsije, Komunistička partija je zadržala odbojnost prema saradnji sa Sirizom, što je sektaški. Po meni, njihov stav nije samo sektaški već je i čisto suzdržavanje i pasivnost. Oni nastavljaju da napadaju Sirizu, prvenstveno, a zatim i Novu Demokratiju. Partija je ostala pri tome da neće podržati Sirizu u parlamentu glasom iz tolerancije (što bi omogućilo Sirizi da sama vodi vladu).

Moram reći da mislim da je Cipras dao veliki poklon vođstvu Komunističke partije time što je odmah sklopio dogovor da formira vladu sa Nezavisnim Grcima. Da je insistirao na tome da pred parlamentom predstavi program Sirizine vlade i zatim zatražio glas iz tolerancije – što smo mi podržavali – mislim da bi Komunističkoj partiji bilo vrlo teško da zadrži svoj sektaški stav a da još više ne izgubi podršku.

Antarsija (koalicija antikapitalističkih organizacija koja je osvojila manje od 1 posto glasova i nema predstavnika u parlamentu) je u nevolji. Njihovi rezultati sada jesu bili bolji nego na parlamentarnim izborima juna 2012, ali i dalje slabiji nego u maju 2012. Za sada, koalicija ima puno neslaganja unutar sebe. Jedan deo podržava Sirizinu vladu, dok drugi istu i dalje odbacuje.

Tako stvari stoje sa Sirizom i drugim partijama levice u Grčkoj. Imajući to u vidu, mislim da je pitanje odnosa snaga unutar same Sirize važnije.

Levo unutar Sirize je Leva Platforma, sačinjena od DEA-e i Leve Struje. Leva Platforma je na kongresu osvojila 30 posto glasova članova Sirize i svi se slažu da je nakon toga postala jača.

Novina je rascep među Ciprasovim pristalicama u njegovoj struji Levog Jedinstva. Ovo otcepljenje na levo javno je prezentovano kroz otvoreno pismo potpisano od strane 53 kadra Sirize – tako da ih zovemo samo “pedeset trojka” kada govorimo o njima. Bitna stvar je da kada podršci Leve Platforme dodate podršku “53” oni čine snažan deo Centralnog komiteta Sirize.

Ovo objašnjava zašto Cipras i rukovodstvo partije nisu sazivali sastanke Centralnog Komiteta već su samostalno delovali u pripremama za izbore. Uspeli su da se izvuku sa time, ali pritisak u partiji oko ovih pitanja demokratije je snažan i gomila se.

Hoće li uspeti? Videćemo. Neće biti lako. Ali, da budem potpuno iskren, ova situacija nakon izbora je toliko zbunjujuća i haotična da niko ne zna šta će se sledeće desiti.

Već ranije sam rekao da je ostatak levice unutar Sirize, osim DEA-e, pristao da ima učešća u vladi. Mi smo odlučili da ne učestvujemo – ne samo u vladinim kancelarijama, već i u bilo kakvoj državnoj mašineriji. Pokušaćemo da održimo snagu unutar društvenih pokreta i na Levoj Platformi unutar Sirize.

Sada bih rekao par stvari o DEA-i. Mi smo još uvek mala organizacija, iako smo duplo veći nego što smo bili u početku. Najvažnija stvar koju treba napomenuti je da smo mi vrlo zdrava organizacija, sa vezama u mnogim sindikatima, društvenim pokretima i lokalnim organizacijama Sirize. Ovo smo ostvarili otvoreno kao članovi i članice DEA-e, predstavljajući našu organizaciju.

Ojačali smo DEA-u – na primer sa ozbiljnom kampanjom oko naših novina. Pravimo mnogo veće novine, i po prvi put, prodajemo svoje novine ne samo preko naših članova, već i na kioscima, što je važan korak za nas.

U Sirizi postoje oni koji misle da je leva strana sada izolovana. Mi ne osećamo da je tako. Mi znamo da je naša pozicija u Sirizi manjinska, ali imamo veoma veliku publiku koja je u kontaktu sa nama i koja zastupa političke pozicije koje zauzimamo.

Takođe želim da prokomentarišem situaciju izvan Grčke, u Evropi. Politika štednje i neoliberalizma je i dalje dominantna, a prednosti za desnicu u zemljama kao što su Francuska i Italija su jedan deo slike. Ali ne treba da izgubimo iz vida znakove promene. Sirizina izborna pobeda u Grčkoj je jedan primer. Snažna podrška koju dobija Podemos u Španiji je drugi. Sin Fein se probija u Irskoj, a ima dobrih vesti i iz Portugala, prvi put nakon par godina. A u Nemačkoj postoje znaci da se situacija menja.

Ipak, rekavši ovo, potpuno je jasno da će većina vlada i vladajućih institucija Evrope napadati agendu koju gura Siriza. Protiv ovoga, svi oni koji su radikalni u Sirizi imaju zajednički slogan: Ni jedan korak nazad! Mi insistiramo na našem programu i radićemo da bismo ga i ostvarili – da iskoristim referencu iz pokreta u SAD-u – po svaku cenu.

A “po svaku cenu”, to uključuje i razumevanje da će sukob sa Evropskom Unijom možda rezultirati i izlaskom iz Evrozone i povratak na nacionalnu valutu. Mi ne podržavamo ovo kao prvu opciju, ili još gore, kao način da se spase grčki kapitalizam od krize. Ovo nije plan B za oživljavanje grčke ekonomije, kao što su to izneli neki ekonomisti. Štaviše, to je politička pozicija koja pokazuje da smo odlučni da zbacimo politiku štednje, i da ćemo završiti taj posao po svaku cenu.

– – – – – – – – – – – – – – – –
Sotiris Martalis: Prva runda odgovora

Želim da odgovorim na pitanje o odnosima između Sirize, sindikata i Komunističke partije.

Sirizine snage u sindikatima su se uvećale u poslednje vreme, ali sve do sada, većina sindikata je socijaldemokratska. Po većini pitanja, uz podršku konzervativnijih snaga, oni pobeđuju. Ali u protekloj godini bilo je dosta otcepljenja, gde su Sirizine snage bile u boljoj poziciji – što je navelo neke socijaldemokrate da nam priđu i podrže nas ili ponude nam saradnju. Verujemo da će se ovo nastaviti i da će Siriza nastaviti da jača u sindikatima.

Članovi Komunističke partije imali su sektašku poziciju u sindikatima kao i u politici. Dugo su Komunistička partija i Antarsija imale slične zahteve prema Sirizi: zaustavljanje otpuštanja i ponovno zapošljavanje radnika u javnom sektoru, otvaranje javnih službi i preduzeća koja su zatvorena i zaustavljanje smanjivanja plata. Sada pričaju o zahtevima da vlada momentalno poveća plate za 35% ili čak više, do nivoa na kome su bile 2009. Tako da možete videti da to nije politika pritiska na Sirizu s leva, već deljenja borbe.

Ja se slažem sa Antonisom da DEA nije izolovana unutar Sirize – mi znamo da veliki deo levice u partiji vidi DEA-u kao važan deo Leve Platforme i oni će nastaviti da nalaze načine da rade sa nama. Takođe želim da kažem da je u decembru DEA održala kongres ujedinjenja sa manjom organizacijom, Kokino, koja je ujedinila svoje snage sa našima, tako da smo sada snažniji i sposobniji da se razvijamo unutar Sirize.

Što se tiče odnosa radnika i popularnih snaga prema novoj vladi, bilo je mnogo simboličnih koraka koji su osvojili puno podrške za Sirizu. Na primer, dan nakon izbora Cipras je napravio simlobički gest posetom spomeniku nacionalnom otporu u Kaisariani , gde su nacisti streljali 200 ljudi, većinom komunista, 1. maja 1944. , tokom okupacije Grčke u Drugom svetskom ratu. Cipras je položio venac u znak sećanja na žrtve.

Takođe, prvog dana radnici su uklonili barikade ispred parlamenta, postavljene da bi zaustavile demonstrante. U isto vreme, novi ministri su najavili da će se Siriza držati svojih obećanja da će implementirati mere kao što su vraćanje minimalnih plata na 751 evro mesečno sa 530 evra, ponovno uspostavljanje kolektivnih radnih ugovora, ponovno ukidanje poreza na prvih 12,000 evra prihoda, itd.

Sve ovo dalo je dobar impuls vladi, i mnogo nade ljudima da će ona biti dorasla svojim obavezama. Sada nam ostaje da vidimo kako će se vlada nositi sa stranim liderima kako bi imala novca da održi svoja obećanja.

– – – – – – – – – – – – – – – –
Antonis Davanelos: Druga runda odgovora

Želeo bih da govorim o radničkom pokretu pre izbora. Očigledno je da je Grčka imala ogroman pokret otpora do 2012. Od 2010. do 2012. bilo je puno generalnih štrajkova i mnogo drugih velikih borbi na radnim mestima, koji su bili kičma masovnih demonstracija koje su okupljale stotine hiljada ljudi.

Ovo je bilo važno iskustvo za radničku klasu na puno načina, ali najviše jer je naučilo radništvo da ako žele da se izbore makar i za minimlane zahteve protiv politike štednje, moraju poraziti vladu i odbaciti Trojku (Evropska komisija, Evropska centralna banka i MMF). Grčki radnici su pokušali da ovo učine putem borbi i demonstracija, ali na toj tački, susreli su se sa živom silom države. Nismo se suočili samo sa policijom, već i sa vojnim specijalnim jedinicama, sa svim njihovim oružjem.

Bilo je to vrlo teško iskustvo, i do 2012, radnici su počeli da polažu svoje nade na izbore kako bi porazili vlade koje sprovode memorandum. Može se izvesti sledeći zaključak: Preferiramo put borbe, sa radničkom klasom u centru političke scene, ali ne možemo birati uslove sa kojima se suočavamo.

Važno je istaći da ovo nije bio zaokret na desno od 2012.- to je potpuno jasno. Zato je Siriza pobedila – zato što radnička klasa pokušava da promeni uslove u kojima se nalazi tako što podržava levu alternativu na izborima.

U isto vreme, naravno, postoje socijalne borbe koje su nastavljene. Mislim da je to važna činjenica koju treba svi da imaju na umu, jer ukazuje na to da postoje uslovi da se vrlo brzo ponovo napravi veliki pokret. Ovo šalje jasnu poruku vladajućoj klasi, ali i novoj vladi.

Takođe nešto o Pokretu Trgova, uzdizanju narodnih skupština itd. Gledajući unazad, to i nije imalo toliko veliki uticaj kao što mnogi ljudi izvan Grčke možda misle. U jednom periodu okupacije javnih prostora su bile vrlo značajne, ali pokret nije ostavio mnogo za sobom.

Mislim da ovde u Grčkoj – iako to nije slučaj u mnogim zemljama – centar društvene snage pokreta otpora je bila organizovana radnička klasa. Pod organizovana mislim organizovana na radnim mestima sa mogućnošću štrajkova i borbi. U Grčkoj, mi nismo imali onaj tip sentimenta koji ljudi nazivaju “anti-partijskim” ili “anti-političkim”. Važno je prepoznati da je većina radnika osećala da je potrebno da podrže levu partiju na izborima kako bi bili u stanju da promene svoje živote.

U današnjim konkretnim okolnostima, razne snage na levici, uključujući DEA-u kao i Levu struju unutar Sirize, podržavaju ideju ponovnog uspostavljanja narodnih komiteta, tj. ujedinjavanje lokalnih organizacija otpora. Mi smo u početnoj fazi ovoga – to je nešto o čemu diskutujemo i planiramo, ali još nismo učinili.

U Španiji razvoj otpora je bio drugačiji. Tamo, okupacioni pokret “indignadosa” je bio znatno značajniji faktor u otporu. Mislim da je to i osnova stvaranja Podemosa. U Podemosu, imamo kontakt sa Antikapitalističkom levicom. Smatramo da je to najozbiljniji pokušaj unutar Podemosa da se organizuje otpor uticaju tih anti-političkih i anti-levih ideja koje bi mogle ozbiljno da oštete pokret koji je rodio toliko mnogo nade.

Za Grčku, pokret Podemos je vrlo bitan. Možda je čak i najbitniji događaj za nas, posle izbora, masovne demonstracije u Madridu koju je organizovao Podemos – stotine hiljada ljudi demonstriralo je u solidarnosti sa Grčkom, pokazujući jedinstvo otpora širom Evrope.

Neko me je pitao za socijaldemokratske partije u Grčkoj i zašto nisu odgovorile na krizu skretanjem u levo. Mislim da objašnjenje leži u onome što su socijaldemokratske partije radile u proteklih 20-30 godina. One su otišle toliko u desno, a to je uključivalo stvaranje veza sa vladajućom klasom, da se sada više ne mogu odvojiti. Mislim da je nemoguće i za nemačku socijaldemokratsku partiju (SPD) da se vrati na ono što je SPD bila 1970-ih.

Imajući ovo u vidu, mislim da je jedini put napred ono što smo uradili u Grčkoj. Da bi levica rasla, mora se udaljiti od socijaldemokratskih partija. U Grčkoj PASOK, koji je bio jedna od najjačih socijaldemokratskih partija Evrope, praktično više ne postoji. Osvojio je manje od 5 posto glasova i više ne može mobilizovati ljude na demonstracije.

Pitanje o značaju podizanja minimalnih plata na nivo pre Memoranduma je kritično. Nije to toliko pitanje statusa radnika koji primaju minimalne plate. Ono što je važnije je da ova mera, uz ponovno uspostavljanje kolektivnih radnih ugovora, šalje političku poruku većini radničke klase da počinjemo da ostvarujemo dobitke, i da će ih još biti u budućnosti. Na naslovnoj strani naših novina trenutno stoji: “Sve ćemo vratiti.”

Minimalna plata utiče na prihode na svim nivoima. Ako minimalna plata skoči, ona će pogurati sve plate iznad nje. Tako da je ovo vrlo bitno, i ja sam siguran da će vladajuća klasa pritiskati Ciprasa da ovo odloži ili čak povuče.

Kakve prepreke Siriza stvara mobilizaciji radničke klase? Mislim da je odgovor na ovo pitanje: Nikakve. Moramo promeniti način na koji razmišljamo, barem u uslovima koji postoje u Grčkoj. Ne možemo opravdati sve što ne valja greškom rukovodstva. Postoji još nešto što je vrlo važno, a to je balans snaga unutar društva.

To ne znači da rukovodstvo Sirize nema nikakvu odgovornost za ono što se dešava. Ono ima ozbiljne odgovornosti i očekujemo da opravda naše poverenje. Ali u stvarnosti ne postoji magično dugme koje bi Cipras mogao da pritisne kako bi se mobilisala radnička klasa u Grčkoj.

Vrlo je važno to da naša struja ima tranzicionu strategiju i taktiku. Polazimo od stvarnog stanja pokreta radničke klase i pokušavamo da predložimo konkretne korake za ostvarivanje nečega i podizanje samopouzdanja radništva. Želim da iskoristim priliku da se ponovo zahvalim Haymarket Books na njihovoj pomoći u izdavanju knjige na Grčkom o Četvrtom kongresu komunističke internacionale ( Toward the United Front: Proceedings of the Fourth Congress of the Communist International, 1922 ). Mislili smo da našim odnosom sa vođstvom Sirize otvaramo novi put za socijaliste, ali uz ove dokumente shvatili smo da je put započet još ranije. Predstavljanje ovih ideja u okviru knjige grčkoj levici je bilo od velike pomoći za nas.

To me dovodi do priče o lekcijama za druge zemlje iz iskustava Sirize. Ovde moram biti vrlo iskren. Nije moguće preneti direktno ove lekcije bilo kome na levici internacionalno. Siriza je konkretan rezultat u konkretnim uslovima konkretne klasne borbe u Grčkoj.

Niko ne može objasniti politički razvoj Sirize bez masovne mobilizacije radničke klase pre tri godine. Ovo je bila osnova uzdizanja Sirize i njene pobede na izborima, ali to nije bio jedini faktor. Pre deset godina u Grčkoj su organizovane ogromne mobilizacije protiv kapitalističke globalizacije, osnovan je Grčki socijalni forum i pokret protiv rata. Ovo su takođe delovi Sirizinih korena.

Nakon ovog iskustva pokušali smo da nastavimo ono što je započeto na Grčkom socijalnom forumu sa političkom formacijom. Deset godina nakon osnivanja Sirize, srećni smo što možemo reći da smo dobro radili – ali to je period od 10 godina borbi, specifičnog razvoja grčke levice itd. Tako da ne možemo tome nikoga naučiti.

Ali rekavši to, kao što sam napomenuo i ranije, vrlo je važno za bilo koju političku struju da ima neke osnovne strateške ideje i mislim da je ovde koncept tranzicionalnih zahteva i strategija veoma bitan. Zbog toga referišemo na Lenjina, Trockog i Rozu Luksemburg. Postoje vremena kada smo u manjini, ali i ona u kojima se osećamo kao da smo deo većine zbog zastupanja ovih ideja.

Pričaću još malo o pitanju izlaska iz Evrozone. Kao što sam rekao, naš pristup ovom pitanju je u kontekstu toga šta će nas više približiti socijalizmu. Tako da on ni u kom slučaju nije isti kao što ekonomisti misle, da će izlazak iz Evrozone olakšati krizu u Grčkoj u granicama kapitalizma.

Zato ne mislimo da govorimo isto što i Kostas Lapavicas (levi ekonomista i trenutno član parlamenta,predstavnik Sirize). Kostas je radikalan. Njegovi predlozi za izlazak iz Evrozone dolaze s leva, ali ne možemo se složiti sa idejom da će prelazak na nacionalnu valutu izvući grčko društvo iz krize. Ako odnos snaga između radništva i vladajuće klase ostane isti, prelazak na nacionalnu valutu mogao bi biti katastrofalan po radnike svaljujući na njih najveći teret ogromne devalvacije.

Prelazak na nacionalnu valutu baziran na permanentnoj devalvaciji u cilju da Grčka ekonomija postane kompetitivnija sa drugim zemljama nije baš marš ka društvenom oslobođenju. To može biti marš ka goroj bedi i siromaštvu.

Sa druge strane, pak, mi preferiramo Lapavicasove ideje od onih Janisa Varufakisa. Varufakisove ideje su prosto socijaldemokratske. On veruje da ima inteligentne mehanizme pregovaranja oko duga, gde će Grčka otplatiti sav dug, ali na način gde niko ne gubi – ni Grčki radnici, ni kreditori, niko. On predlaže da Grčka može da izda nove obveznice, gde su otplaćivanja vezana za Grčki ekonomski rast, za Euribor merenja kamatnih stopa koje banke nude, i druge stvari.

Mislim da su Varufakisove nade da će izbeći sukob sa vladajućom klasom i spasiti grčku ekonomiju uz pomoć svojih novih finansijskih ideja prosto socijaldemokratska fantazija koja će dovesti do velikog nazadovanja. A nisam siguran ni da će Šojble uopšte prihvatiti ono što Varufakis predlaže. Za samo par dana ministri finansija Evrozone će se sastati da prodiskutuju plan i donesu odluku. Tako da se trenutak istine za novu vladu približava.

Kao što sam i rekao, mi ne polazimo od pitanja da li Grčka treba da zadrži evro ili da ga napusti. Mi polazimo od ideje da moramo organizovati našu klasu kako bismo se suočili sa politikom rezova i obrnuli taj proces, i na taj način možemo započeti put ka izlasku iz ere neoliberalizma i kretanju ka socijalizamu.

Završiću sa pitanjem oko Sirizinog sporazuma sa ANEL-om i raspravi unutar Leve platforme. Ne slažemo se sa uspostavljanjem saveza sa ANEL-om. Ne prvenstveno zato što je ANEL vezan sa Grčkom pravoslavnom crkvom ili zato što su tvrdo nacionalistička partija. Sve je to tačno, ali glavni problem sa prisustvom ANEL-a u levoj vladi je taj što će biti prenosni zupčanik za dodatni pritisak vladajuće klase na novu vladu.

Zbog toga se protivimo sporazumu sa ANEL-om još od početka i zbog toga ćemo zasigurno biti prvi koji će insistirati na izbacivanju osnivača ANEL-a, Panosa Kamenosa, iz vlade čim to postane moguće. Iskreno, mislim da će biti lako kada za to dođe vreme.

Ali postoji drugačija opasnost koje ljudi moraju biti svesni. Martin Šulc, predsednik Evropskog parlamenta i vođa Evropskog saveza partija levog centra, posetio je Atinu i izjavio da je šteta što je Siriza sklopila sporazum sa Nezavisnim Grcima. Njegova alternativa je da bi Siriza trebala da osnuje savez sa PASOK-om.

To je čisto licemerje. U protekle tri godine evropske socijaldemokrate su podržavale vladu u kojoj je PASOK učestvovao, pod vođstvom Nove Demokratije i desničarskog premijera sa vezama u Zlatnoj Zori. A sada pričaju o borbi protiv desnice?

Mislim da je Cipras sklopio dogovor sa Nezavisnim Grcima jer je želeo da oformi vladu dan nakon izbora. Da se obavezao da postupi na način koji smo mi predložili – da čeka dve nedelje do otvaranja novog zasedanja parlamenta i zatraži glas iz tolerancije za Sirizu da vlada sama – to bi premijera Nove Demokratije, Antonisa Samarasa, ostavilo na funkciji još dve nedelje i on bi bio u poziciji da organizuje neke veoma štetene stvari, kao što su povlačenje depozita iz banaka ili zatvaranje velikih preduzeća u cilju stvaranja panike. A to bi stvorilo uslove da parlament ne prihvati rezultate izbora.

Tako da mislim da je Cipras delovao toliko brzo zato što se plašio da su dve nedelje previše dug i opasan period u uslovima kao što su ovi. Zato je rasprava oko ANEL-a mirnija u Grčkoj. Svi znaju da je to problem, ali problem sa kojim se možemo suočiti. Postoje ozbiljnije pretnje levici od učešća ANEL-a u vladi.

Tako da su diskusije na Levoj Platformi vrlo naporne. U ključnim trenucima, politička pozadina i edukovanost svakog dela Sirize će izaći na površinu. Tako je, na primer, zbog naše političke tradicije, za DEA-u bilo lakše da prepozna problem u Varufakisovim idejama-  i ne tako lako za drugove iz Leve Struje, sa staljinističkom pozadinom, gde je nasleđe narodnog fronta izraženo.

Postoji zbunjenost među levicom unutar Sirize, ali sa konkretnim iskustvima koja sada stičemo, možemo se obračunati sa konfuzijom. Na primer, pre nego što je parlament otvoren, radili smo zajedno sa drugim strujama u Sirizi na zaustavljanju svake težnje koja bi mogla da potkopa važnost posvećenosti podizanju minimalne plate i održavanju ostalih obećanja koja je Siriza dala.

Takva je situacija. Vrlo je naporno i komplikovano, i jedina stvar koju mogu da kažem je da ćemo se boriti najbolje što možemo u datim situacijama za ciljeve i strategije levice.

– – – – – – – – – – – – – – – –
Sotiris Martalis: Druga runda odgovora

Imam još jednu stvar da dodam oko pitanja da li će vladajuća klasa pokušati da napravi novu socijaldemokratsku partiju kako bi smanjila popularnost Sirize. Zapravo, oni su to već pokušali stvaranjem nove partije pod nazivom Potami, što znači “reka”. Potami je kreacija sa dosta podrške od strane masovnih medija i nema jasnu liniju.

Stvarni problem vladajuće klase nije koju socijaldemokratsku partiju da napravi ili rekonstruiše, već politički poraz levog centra, koji je Sirizi dao političku hegemoniju. Na levom centru se nalaze tri partije, od kojih ni jedna nije dostigla 3%, neophodnih za ulazak u parlament – tako da su te partije vrlo slabe.

Jedno od pitanja sa kojim se Siriza sad mora suočiti je šta raditi sa bivšim liderima tih socijaldemokratskih partija kada pokušaju da priđu Sirizi. Siriza ima već problem sa svojom veličinom. U njenom članstvu je 35 000 ljudi, a osvojila je 2 250 000 glasova – to je jako velika razlika. To je još jedan problem koji je realnost stavila pred Sirizu i koji ona mora rešiti.