Peti oktobar i učenik koji je prevazišao učitelja[11 min. za čitanje]

Danas je šesnaesta godišnjica obaranja Slobodana Miloševića. Prenosimo ovde članak Matije Medenice na temu današnje relevantnosti tog događaja. Članak je prvobitno objavljen na sajtu Mašina.

Obeležavanje Petog oktobra je na svoju petnaestogodišnjicu svedeno na nivo marginalnog dešavanja. Jedna tribina, nekoliko okruglih stolova i jednako malo saopštenja i venaca bili su dovoljni za kratke i dosadne medijske priloge o značaju ovog datuma. Nad izbledelom slikom Petog oktobra malo ko tuguje, a to svakako nisu nekada zaraćene političke elite koje danas jednako služe interesima ekonomskih elita te zajedničkim snagama nastavljaju sa neoliberalnim reformama.

Svaka nacija ima svoj Dan Bastilje. Efikasno upravljanje društvom podeljenim na suprotstavljene klase zahteva ujedinjujuće mitove, doterana sećanja i prateće festivale patetike uzdignute na nivo komemoracija zalivenih skupim konjakom i jeftinom patriotskom poezijom. To su dani kada se podsećamo – svi mi koji smo na suštinskom i svakodnevnom nivou isključeni iz političkog života – na mit svih mitova: onaj o naciji okupljenoj oko zajedničkih ideala i ciljeva koje je potrebno iznova braniti, ili tek do kraja ostvariti. Od 29. novembra ostala je samo notorna policijska stanica. Peti oktobar je naša tužna Bastilja.

Ako bi i postojala neka zvanična verzija istorije Petog oktobra, mogla bi se sažeti otprilike ovako: 24. septembra 2000. godine opoziciona koalicija konačno na saveznim predsedničkim izborima pobeđuje Slobodana Miloševića – Milošević odbija da prizna poraz – besni zbog toga, građani petog oktobra izlaze na ulice, pale Skupštinu i potvrđuju pobedu opozicije.

Latinka Perović, vodeći ideolog evrointegracijskog pokreta, epilog Petog oktobra vidi kao propuštenu priliku da Srbija, s velikim istorijskim zakašnjenjem, zakorači u proces modernizacije – u prevodu, da uspostavi režim liberalne demokratije i slobodnog tržišta i kao takva se pridruži međunarodnim tokovima kapitala. Zašto propuštenu? Zato što su kompromisi pravljeni u godinama nakon revolucije doveli do ubistva lidera tog procesa, Zorana Đinđića, a potom i do uzastopnih vlada koje su tom zadatku bile nedorasle, ili su ga – poput Koštuničine vlade – svesno opstruirale. Prema tom tumačenju, kontrarevolucija započinje Đinđićevim ubistvom.

Tako ispričana priča sadrži sve elemente mitologije iz istorijskih udžbenika: herojsku borbu za pravdu, neponovljivu ličnost koja je bila otelovljenje te borbe, njenu tragičnu smrt i sa njom poraz od kog je teško oporaviti se.

Čija revolucija?

Ustaljena tumačenja Petog oktobra uporno prećutkuju središnju ulogu koju je tih dana odigrala radnička klasa. Permanentna beda i izborna krađa glasova za Vojislava Koštunicu, povučenog kandidata opozicije koji se ujedno žestoko protivio i Miloševićevom i NATO varvarizmu, istrgle su radništvo Srbije iz šaka SPS-a. Organizator kampanje i same pobune, Zoran Đinđić, namirisao je tu mogućnost:

Sastali smo se u Siminoj ulici u sedištu DOS-a i doneli odluku da se sve reši do nedelje kada treba da se održi drugi krug izbora. Pred nama je bilo svega osam dana u kojima je trebalo da padne odluka. Bilo je veoma teško smisliti šta da radimo. Moj predlog je bio generalni štrajk. Znao sam, ako počnemo sa demonstracijama one će se pretvoriti u šetnje, sve će dugo trajati, a već imamo iskustva sa sto dana protesta. 1

Prvobitni plan bio je da se podbune oni sektori radničke klase koji su inače bili skloni štrajkovima, ali i opoziciji, uglavnom u uslužnom sektoru: u školama, domovima zdravlja, saobraćajnim preduzećima. Kolone bi u četvrtak stigle u Beograd i četiri dana kampovale u Skupštini i oko nje, odakle bi naterale režim da se povuče. Prvi korak bio je da se 28. septembra pozove na generalni štrajk, zakazan za drugi oktobar.

Ta koncepcija generalnog štrajka bila je veoma rizična. Nismo uopšte mogli biti sigurni u velike kolektive. Dobili smo, doduše, najavu da će štrajkovati rudari iz Lazarevca. Rekli smo: super, rudari plus studenti to je revolucija. To je klasika u socijalizmu. Onda smo pokušali to da podržimo.

Već sutradan, rudari kolubarskog basena stupaju u štrajk. Pobuna u redovima nekadašnjeg Miloševićevog uporišta, gde u tom trenutku 7.500 ljudi proizvodi preko 50% uglja u zemlji, momentalno je poremetila odnos snaga. Ubrzo se pridružuju pančevačka rafinerija, valjaonica bakra iz Sevojna, rudari iz Kostolca i Majdanpeka i mnogi drugi. Kolubara je bila do te mere presudna da je Milošević slao načelnika Generalštaba da bezuspešno ubeđuje rudare da odustanu, preteći čak prinudnim regrutacijama.

Ključno je bilo to što je generalni štrajk uspeo, i to zahvaljujući unutrašnjosti Srbije. Fascinantno je šta su radili ljudi iz Užica, Arilja, Požege. Zovu me u četiri sata ujutro i kažu: ‘Mi smo sve blokirali, nikoga ne puštamo’. Generalni štrajk jeste bio rizik, ali nije bilo izbora, išli smo na sve ili ništa.

Rizik se isplatio, ali se odmah nakon Petog oktobra pretvorio u pretnju. Ljudi su ostali u štrajku. Štrajkački odbori, koji su prvih dana štrajka uspostavljani na radnim mestima, izborili su ispunjenje jednog zahteva – priznanja prava na demokratsko biranje vlasti. To je, međutim, bio samo jedan od zahteva. Nova vlast je, međutim, imala drugačije planove za njihova preduzeća. Vladimir Novaković, učesnik štrajka u Trudbeniku priseća se tih dana.

Nova vlast nam je obećala smenu starog upravljačkog kadra, isplate zaostalih plata i nove poslove. To je bilo dovoljno, jer smo tokom obnove zemlje posle bombardovanja radili, a nismo bili plaćeni. Upostavljen je, kako su oni to zvali, Organ za konsolidaciju firme i dobili smo novo rukovodstvo. Tako se radilo u svim firmama.

Nakon godina parčanja i restrukturiranja , Trudbenik gradnja prodata je firmi Monterra, u vlasništvu jednog od finansijera Demokratske stranke, Nebojše Kopčalića. Od građevinskog giganta nije ostala cigla na cigli.

Britanski Gardijan je u nedelji nakon revolucije izveštavao da Nebojša Čović, tadašnji Đinđićev čovek od poverenja, obilazi neposlušne štrajkače i ubeđuje ih da se vrate na radna mesta.2 Nedostatak nezavisne političke organizacije radničke klase, dugogodišnja beda i rascepkanost i kooptacija sindikata u privatizacionu logiku – koju su podsticale kako vlast, tako i opozicija3 – osigurali su da prvobitni otpor radništva ostane kratkog daha. Opčinjena idejom tržišnih reformi i uspostavljanja pravne države, nova vlast je bez puno muke sprečila dalji razvoj dinamike štrajkačkog pokreta. Stare institucije klasne vladavine ostale su netaknute. Politička, demokratska revolucija počela je i završila se istog dana; socijalna je sasečena u korenu.

Gorak ukus suzavca ubrzo je zamenila gorčina izdaje petooktobarskih nadanja. Neoliberalno restrukturiranje, koje je opozicija nudila kao lek za „spas Srbije iz ludnice“ – privatizacija, čvrsta monetarna politika, deregulacija i liberalizacija tržišta, sve u cilju privlačenja stranih direktnih investicija – privuklo je gotovo isključivo špekulativni kapital.

Spirala privredne destrukcije nastavljena je srozavanjem vrednosti preduzeća i njihovom prodajom u bescenje domaćim tajkunima i stranom kapitalu. Oko milion ljudi ostalo je van radnih mesta, od kojih većina posao traži duže od godinu dana. Javni dug je probio plafon i postao glavni mehanizam putem kog međunarodne finansijske institucije i velike sile diktiraju unutrašnju politiku u zamenu za nove kredite. Privatizacija i liberalizacija koju su sprovodile demokratske snage bile su odlučnije i sveobuhvatnije od Miloševićevih, ali su označile kontinuitet vere u tržišna rešenja koja su još 80-tih zemlju osudile na dva kruga devastirajućih MMF šok terapija i postavile temelj za raspad SFRJ, krvave ratove i nastavak pljačke društvenog bogatstva.

Izdaja prvobitnog optimizma gurnula je narod u deceniju i po očaja, nepoverljivosti i cinizma spram svakog talasanja ma koje od grupacija pogođenih beskonačnim procesom tranzicije.

To je bilo osetno već u vreme Đinđićeve vlade. U junu 2001. godine prve zakonske izmene pokrenule su privatizaciju 4000 preduzeća. Rudari su na godišnjicu Petog oktobra obnovili štrajk i izborili povećanje plata. U decembru 2001. nekadašnji sindikalni lider Dragan Milovanović promovisan u ministra rada, potpisao je usvajanje novog Zakona o radu koji je omogućio lakša otpuštanja. Prošlogodišnje izmene ovog Zakona samo su dodatno liberalizovale tržište rada. Naivno je za Đinđićevih poražavajućih 8% popularnosti pred atentat kriviti isključivo negativnu medijsku kampanju. Reforme koje je predvodio išle su direktno nauštrb blagostanja onih bez kojih bi, kako je i sam govorio, petooktobarsku bitku izgubio.

Tačke kontinuiteta

Đinđića je na čelu pro-evropskog bloka nasledila plejada neubedljivih plagijatora koji su pokušavali da održavaju balans između raznih interesnih skupina, proklamovanih ciljeva, sopstvenih sposobnosti te Istoka i Zapada, kako bi omogućili opstanak na vlasti.

U tom periodu u arhineprijatelja vlasti izrasta Srpska radikalna stranka – stara režimska, nacionalistička stranka i čvrsto protiv Evropske unije. DS-ovu predizbornu kampanju nade iz 2000. godine zamenjuju kampanje zastrašivanja baukom iz prošlosti. Kreditni aranžmani, prihodi od privatizacija i investicije na kašičicu bili su dovoljni da se u uslovima rekordno niske izlaznosti radikali, uprkos čak i većini glasova, godinama drže van sastava vlade – i podele privatizacijskog kolača. Narod nije hteo da prihvati servirano, ali ni da se vraća na staro. Reforme su tekle tempom koji je odgovaralo tajkunskim finansijerima režima.

Ključni preokret desio se kada je nekolicina lidera SRS-a odlučila da promeni ploču i osnuje pro-evropsku, konzervativnu Srpsku naprednu stranku. Kada su 2012. godine pobedili na izborima, mnogi su bili začuđeni što je Aleksandar Vučić poziciju predsednika vlade ustupio nekadašnjem Miloševićevom portparolu, Ivici Dačiću. Sebe je postavio da predsedava službama bezbednosti. Liberali su grozničavo očekivali da četničke vojvode i Miloševićevi dželati pokažu svoje pravo lice i „vrate nas u devedesete“. Do toga nije došlo. Naprotiv, Srbija je tek pod ovom vladom dobila famozni datum za početak pregovora o pridruženju EU.

Usledili su novi kreditni aranžmani i nastavak zakonskih izmena u pravcu privatizacije preostale državne svojine i dalje deregulacije tržišta rada. Na ekonomskom planu Aleksandar Vučić nedvosmisleno nastavlja ono što je Milošević nagovestio a Zoran Đinđić započeo, uspešnije nego svi njegovi prirodni naslednici zajedno.

Ali to nije sve. Vučić je uspeo i u onome što je Đinđića koštalo glave, a Tadića reputacije. Šta je tokom dve godine šefovanja tajnim službama radio verovatno će ostati nepoznato sve do neke naredne revolucije u kojoj ne smemo da zaboravimo da isprevrćemo fioke i hard diskove u beogradskoj Ulici kraljice Ane. Ipak, stiče se utisak da je završio posao.

Kada je 10. oktobra 2010. godine, u vreme Tadićeve vladavine, tokom održavanja Parade ponosa u Beogradu zavladalo vanredno stanje, sve je govorilo u prilog tome da agenti-spavači iz tajnih službi, privrženi starom režimu, koriste priliku da destabilizuju jednu pro-evropsku vladu. Prema svedočenjima ljudi iz MUP-a, policija je tog dana imala povez na očima. Komunikacija s Bezbedonosno-informativnom agencijom je zamrla. Na ulicama je vladao haos. Grupe mladih nauružanih kamenicama razvlačile su žestoko opremljenu policiju uzduž i popreko. Teško je poverovati da ovo nije bila pobuna organizovana iznutra.

Iako ništa ne ukazuje na to da je u međuvremenu došlo do promene percepcije LGBT osoba među navijačkim grupama, naredne Parade ponosa, održane tokom Vučićevog režima, od navodnog poprišta borbe između pro-evropske i anti-evropske struje u državnom aparatu pretvorene su u veličanstvenu paradu državne moći. Umesto uličnih borbi, borna kola i šmrkovi preteće stoje na opustošenim ulicama i nad svakom pomisli o anti-državnom delovanju. Kontrola je uspostavljena. I na ovom planu Vučić je ispunio Đinđićev san. Postali smo normalna kapitalistička država.

To nam, međutim, govori još jednu stvar. Ako je Vučićeva politika uistinu ništa manje pro-evropska od Đinđićeve ili Tadićeve, ako je uistinu moguće ponašanje tajnih službi uskladiti sa vladinom politikom, onda neredi iz 2010. godine nisu bili ideološki inspirisani – kao verovatno ni samo Đinđićevo ubistvo. Aleksandar Vučić je najbolji dokaz da Đinđićevo ubistvo nije bilo propuštena prilika, već da je njegova posthumno idealizovana vizija zapravo politika koja nikada nije imala potencijal da ispuni nade onih koji su Peti oktobar upisali u istoriju. Taj potencijal je potrebno razvijati tamo gde je u nedeljama nakon revolucije u ime reformi ugušen.

  1. Svi citati su iz intervjua koji je desetak dana nakon Petog oktobra sa Zoranom Đinđićem obavila novinarka Vesna Mališić, a 2003. godine objavila u formi knjige, sasvim neadekvatnog naslova, San o Srbiji Zorana Đinđića. U pitanju je duži ekspoze o nastanku i sprovođenju strategije kojom je opozicija nakon godina neuspeha konačno srušila Miloševića.
  2. Navedeno prema German L, “Serbia’s Spring in October”, International Socialism Journal, zima 2000.
  3. Videti, recimo, zbornik koji su 1999. godine uredili Stojiljković, Z. et al, Uloga sindikata u tranziciji.