Grčka: Pitanje strategije ne bira da li ga levica postavlja ili ne[15 min. za čitanje]

Sedmi izveštaj Kevina Ovendena fokusira se na debate u Grčkoj oko toga kako bi izborni poraz partija koje podržavaju mere štednje mogao da preraste u šansu za okončavanje same štednje.
Maštovitom demonstracijom solidarnosti u praksi, Fudbal filozofija je odlučila da sponzoriše poznatog progresivnog novinara Kevina Ovendena kako bi otišao u Grčku i za Counterfire ekskluzivno izveštavao o Sirizinoj kampanji pored drugih radikalnih medija iz SAD i Australije. Marks21 redovno će objavljivati prevode ove jedinstvene serije članaka.

Pred početak poslednjeg vikenda predizborne kampanje u Grčkoj, bilo bi sasvim razumljivo da pomislite da je atmosfera uzavrela do tačke pucanja.

Prijatelj iz Bejruta poslao mi je poruku u kojoj me je pitao: „Mora da je tamo sada kao kada stvari postanu napete ovde – sećaš se, pukne auspuh u centru grada i svi se hvataju za pištolj. Naoružane grupe su po ulicama. Grad se pocepa na desetak krajeva prema pripadnosti ovoj ili onoj sekti. Potom se narod ponovo opasulji ujedinjavanjem – hrišćana, sunita i šiita – protiv neke moronske paravojne grupacije bez ikakve podrške, koja je odlučila da okupira aerodrom.“

Koliko god to bio precizan opis jednog lošeg dana u još jednom dragulju Sredozemlja, srećom, daleko je od situacije u Atini na početku ovog vikenda.

Nije da Grci ne umeju da budu Libanci kada treba isprazniti šaržer ili dva. Do toga obično dolazi u zanosu slavlja, čemu svedoče uskršnje tragične pogibije na trgovima svake godine, obično od paljbe iz pištolja ili minobacača (što se nekako podvodi pod „vatromet“) koja se obrušava na masu u čast uskrsenja.

Neko bi zaista trebalo da izradi grandioznu jedinstvenu teoriju o opasnoj sličnosti u nacionalnim karakteristikama ova dva naroda.

Postoji, na primer, ta neka verovatnoća da ćete naleteti na nekog rođaka u kojoj god vam zabiti automobil odluči da crkne. Naravno, ispostaviće se da je automehaničar, ili makar da tako izgleda. Uprkos vašem skepticizmu, čovek je zaista u stanju da popravi poklopac na glavi motora mercedesa ML koristeći samo ambalažu kornfleksa i komad ekspertski sažvakane smole sa maslinovog drveta.

Zatim, tu je i očajan osećaj za vreme… kao i narodna, nacionalna kultura i sentiment koji fudbalske tribine i venčanja povezuje u melodičnom prizivanju smrti američkom imperijalizmu.

Ostavimo po strani ovu vedrinu koja prkosi sivoj društvenoj realnosti, Grci u ovom trenutku obaraju stereotipe o sebi kao o prevrtljivim paničarima – što je jedna odvratna karikatura čitave nacije; ali i stereotipa o celom regionu, usmerenog protiv svih Južnih Evropljana; u nekom smislu čak i orijentalističkog, budući da samoproklamovani Evropejci iz redova francuske države i Centralne banke Nemačke kulturno odvajaju Atinu od kontinenta i smeštaju je na puškomet razdaljine od Damaska.

Otkud onda ovaj mir u vazduhu, koji bi sada mogla da okonča samo neka nasilna eksplozija – i to bukvalna, praćena haosom karakterističnim za Italiju iz perioda „strategije napetosti“ kojom su tokom sedamdesetih kumovale država i para-država?

Prvo – svemprožimajuća materijalna stvarnost: januar je. Prema londonskim standardima napolju i nije baš toliko hladno, ali postoje očigledni razlozi zbog čega vidno manje ljudi učestvuje u spontanim debatama na trgovima i ulicama nego pred dvostruke opšte izbore u početkom leta 2012. godine.

Uistinu deluje da je nivo javnih aktivnosti jednak onom pred izbore 2009. godine, na kojima je isto tako došlo do promene vlade.

Nema razloga da pretpostavimo da je jedan od razloga to što bi promena koja bi nastupila sa pobedom Sirize bila od iste marginalne važnosti kao onomad pobeda Pasoka protiv Nove demokratije.

Naizgled paradoksalno, Atina ne podseća na bure baruta upravo zato što je ulog tako veliki i zato što deluje sigurno da će Siriza pobediti na izborima i sada se bori za to da ostvari malu ali ipak apsolutnu većinu.

Jedna kontraintuitivna činjenica postaje jasna kada na stvari pogledamo iz perspektive mase glasača, pre nego ne (nezanemarljive) redove Sirize i organizovane levice.

Narod je prošao kroz pet godina ličnih i porodičnih poteškoća. Desilo se mnogo tragedija. Sve se to odvijalo naspram neprekidne političke drame (i farse) koja je dovela do toga da narod omrzne političku klasu, umesto da je ceni kao neke tragične heroje, pune mana ali u dodiru sa Običnim Čovekom.

Iznad svega, neverovatan nivo kontinuiranog društvenog otpora trajao je dosta dugo: na radnim mestima, trgovima, tokom uličnih sukoba, po srednjim školama, univerzitetima, te od strane imigrantskih radnika koji su se borili protiv zatvaranja u koncentracione logore nalik na one iz Burskog rata, ili protiv ubica iz redova Zlatne zore, ili policije koja velikim delom za nju glasa.

Sindikati javnog i privatnog sektora organizovali su 32 generalna štrajka. Plima sektorskih sukoba i erupcija nezadovoljstva na nacionalnom nivou – poput borbene okupacije sada zatvorene nacionalne televizije ERT pri prvobitnom pokušaju zatvaranja – prešla je u oseku.

U nedelji koja je pred nama vratiću se detaljnije, kroz iskustva učesnika, na mnogostruke aspekte priče o kontuiniranim radničkim, omladinskim i društvenim pokretima.

Za sada je bitno primetiti da, iako su pokreti opali u intenzitetu i radni narod podnosi veliku bedu, pokreti se nisu okončali i mase nisu pretrpele strateški poraz.

Udarac koji bi zagovornici štednje morali da nanesu pokretu da bi otklonili uticaj radnih ljudi i njihovih organizacija na radnim mestima, u lokalnim upravama, pri oblikovanju politike i opšteg pravca društvenog kretanja nije ni približan programu privatizacije ili čak podizanju nezaposlenosti do tačke u kojoj manje od polovine radno sposobnog stanovništva ima posao.

To bi zahtevalo razbijanje radničke klase i narodnih organizacija u toj meri da prestanu da budu bilo kakav faktor – pri odlučivanju kapitalista o tome koliko još da pritisnu narod, ili, što je daleko bitnije, u svesti ljudi onda kada razmišljaju o tome da li je otpor uopšte moguć.

Pokreti nisu porazili mere štednje, ali su održali nivo narodnog organizovanja koje do sada nije pretrpelo ozbiljan prekid u svojoj tradiciji koja seže sve do pada poslednjeg pokušaja njenog iskorenjavanja iz društvene i političke stvarnosti – vojne hunte iz perioda 1967-1974.

Društveni pokreti bili su osnovna snaga koja je pokretala motor levice. Ova priča – isprva vrlo uopštena – o simbiozi između društvenog otpora štednji i izgledne budućnosti levice – i njenog glavnog partijsko/izbornog izraza, Sirize – pomaže nam da razumemo opšte raspoloženje u narodu.

Nada dolazi, piše na Sirizinim plakatima. Ljudi žele da se nadaju i nemaju nikakvih iluzija o predstojećoj promeni vlade.

Oni isto tako znaju (a poznavanje brojki državnog budžeta i stanja finansija među narodom Grčke postidelo bi mnoge londonske redakcije) da najrazličitiji sukobi – napretci i povlačenja, kao i sve što stoji između – tek predstoje.

Tako da su kod ogromne većine radničke klase, koja će glasati za Sirizu i levicu, prisutni odmerena nada i dosta razmišljanja i refleksija o tome šta dalje. I svi oni veruju – zapravo, znaju – da će Siriza pobediti.

Ukoliko bilo koji čitalac Financial Times-a, ili nekih drugih novina iz sveta biznisa, danas makar i na tren poveruje tvrdnji Goldman Sachs-a da njihov proizvoljni matematički model otkriva dinamiku prema kojoj bi Samaras sledeće nedelje čak mogao i da pobedi, ti ljudi zaslužuju da ih daleko promišljeniji kapitalisti eksproprišu, pre nego što usledi narodna redistribucija bogatstva celokupne njihove klase.

Goldman Sachs radi finansijske analize za Novu demokratiju. Oni imaju jasan interes u podizanju Samarasovih šansi za pobedu. On sam ima izbornu obavezu da postigne istu stvar. Niko drugi je nema. Čak ni oligarsi.

Unutar masovne baze desnice već vlada osećaj poraza. Samaras se potrudio najbolje što je mogao da taj osećaj pretvori u strah i mržnju prema „uzurpaciji“ nacionalnih izdajnika sa levice, sa kojima se jednom u istoriji već čvrsto obračunalo kombinacijom građanskog rata i egzila.

Nije stvar samo u tome što to bazi desnice nije pružilo snagu da se bori do kraja, već i u tome da je i Evropska unija, a naročito Berlin, prestala da vrti istu monotonu mantru.

EU, naravno, nije prešla na to da pozdravlja pobedu Sirize i pokušava da pronađe reči hvale za njen program.

Ono na šta jesu prešli predstavlja neku vrstu konkretne kombinacije pretnji i ubeđivanja laskanjem.

Pokušavajući da usklade pritisak trenutka sa dugotrajnim – a time za novu vladu i iscrpljujućim – diplomatskim mahinacijama, oni se nadaju da će otupeti oštricu buduće leve vlade. Ključno je to što se nadaju da će moći da zaustave političku zarazu koja preti da nešto kasnije ove godine dovede do toga da koalicija Podemos u paramparčad rasturi četrdeset godina dugu političku postavku španske države, na gotovo isti način na koji će se to već desiti u Grčkoj.

Ozbiljni novinski listovi pomeraju fokus na to kojim bi sve do tančina preciznim konkretnim političkim merama moglo da se sprovede u praksu.

U svom ovonedeljnom intervjuu za Financial Times, odlazeći ministar finansija, Gikas Harduvelis, izjavio je da u kasi neće biti dovoljno novca kojim bi nova Sirizina vlada mogla da isplati servisiranje dugova koje je čeka u martu. Pomalo čudno što nije rekao otkud bi onda, u nekom paralelnom univerzumu, bilo novca ukioliko bi Samaras ostao na mestu premijera.

Bio je to samo omaž liniji raspirivanja straha, preformulisanoj doduše ali ne i napuštenoj. U nastavku je predložio šestomesečno produženje kreditnog dogovora, koji bi bio formulisan u vidu omraženog memoranduma o štednji na temelju naizgled jasnog stanovišta da bi šest meseci bilo dovoljno novoj vladi da iz teških uslova izađe „čista“.

Jasno je da su ovih šest meseci samo zamka kojom bi se vlada vezala za uslove Trojke i, što je ključno, prinudila na ponižavajući potez pokretanja procedure donošenja zakona u parlamentu koji bi sadržao formulacije koje podržavaju isti onaj memorandum protiv kojeg se Siriza bori.

Ovo bi predstavljalo neku vrstu inicijacije nove vladajuće partije.

Harduvelis je samo jedan, relativno nebitan, političar. On, međutim, ima daleko više dodirnih tačaka sa birokratama iz Evrope i Centralne banke Grčke nego nasilnički orijentisan šovinista Samaras.

On je tehnokrata. Kolega novinar je duhovito primetio da je to onaj tip čoveka koji pravi spiskove svega – i  to u Excelu.

Opšta kretanja novčanih berzi i odluke koje je izgledno da će Evropska centralna banka doneti tri dana pred izbore u Grčkoj jasno pokazuju u istom pravcu.

Tako je nemački Der Spiegel na Novu godinu otpočeo finansijski napad na Grčku, ozbiljnim člankom u kom se tvrdilo da bi se Angela Merkel i njen ministar finansija, Volfgang Šojble, mogli pomiriti sa tim da će Siriza izvesti Grčku iz evra.

Merkelova i Šojble žestoko su demantovali tvrdnje iz članka. Šojble je ove sedmice u Der Spiegel-u izjavio da Grčka neće napustiti evrozonu i da se, istovremeno, katastrofalni uslovi koji su nametnuti Grčkoj neće gotovo uopšte menjati.

Grčke banke ne beže iz zemlje ­– pokunjile su se. Prošle nedelje dve privatne banke morale su da zatraže od evropskih vlasti fondove za slučaj nužde, kako bi u naredne dve nedelje izbegle potencijalne poteškoće.

Mnogo je dima i konfuzije, što nikako ne iznenađuje. U suštini, to je zato što se čak i Šojble ui praksi primiče prihvatanju Sirizine proklamovane centralne politike: ponovnim pregovorima sa liderima Evrope i MMF-om sa ciljem otklanjanja tereta neotplativog dugovanja sa pleća Grčke.

Trojka nema nikakvu nameru da to i uradi – uprkos tome što ekonomisti samog MMF-a tvrde da se neki deo dugovanja mora otpisati. Merkelova će možda izmanevrisati i reći – želite da pregovarate? Nema nikakvih problema, mi smo uvek spremni za pregovore – ali naš stav se neće promeniti.

Tako izgleda prava arena u kojoj će se kontradiktornosti i tenzije sa kojima se suočava Sirizina politika odviti oko centralnog pitanja duga – u svakom slučaju, makar isprva.

Borba se, naravno, neće samo tu odigravati. Međutim, ni EU birokratija ni vođstvo Sirize ne predlažu da će se stvar rešiti nekom beskrajnom diskusijom na samitu u Briselu, ili bilo kom dugom događaju evro-cirkusa koji konstantno kaska za po dva koraka za krizom. Nijedna strana ne želi da napravi neki ishitreni potez, bilo u birokratskim kabinetima ili na ulicama Atine. Samo, Siriza se obavezala da neće učiniti ništa u tom stilu, a pregovarači druge strane već igraju prljavo.

Ovo nas dovodi ne samo do strateškog pristupa koji je Siriza zauzela povodom ovog pitanja, već i do strateškog pitanja koje je ključno za budućnost levice i Grčke uopšteno.

Ukoliko želimo da pitanju pristupimo na pravi način – u susret partijskom mitingu Sirize u četvrtak i generalno jednoj napetoj nedelji – nije dovoljno samo da analiziramo program koji je Siriza istakla, a koji je svoje obrise prošlog septembra dobio u Solunu.

Moraćemo, isto tako, da se osvrnemo i na istoriju levice u Grčkoj, naročito na njene nekadašnje postupke u ključnim trenucima i kritički preispitamo trenutne snage levice i njihove argumente.

Za sada mislim da je bitno za sve na levici da prepoznaju da je strateško pitanje već postavljeno – da li ostati ili izaći iz evrozone/omogućiti bankama da i dalje ubiraju profite ili ih staviti pod narodnu kontrolu/i tako dalje – i to ne na nivou međusobnih trivijalnih organizacionih ili ideoloških razlika koje postoje na levici. Ova pitanja proističu iz opasnog stanja u kom se Grčka (a samim tim i Evropa) nalazi.

Protekle nedelje, anglofoni medij intervjuisali su dve istaknute ličnosti iz redova Sirize. Kako vreme bude proticalo biće još takvih intervjua, jer pametniji novinari pokušavaju da se usmere na pronalaženje protivrečnosti kako bi naterali levicu da prerano otkrije suštinu svoje političke linije.

Rena Duru – odbornica i liderka Sirize u Atini, koju je sramno napao fašista Ilijas Kasidijaris na televiziji – razgovarala je sa britanskim Guardian-om.

Kostas Lapavicas – profesor ekonomije u Londonu, kandidat za poslanika na listi Sirize i uvaženi glas u partiji po pitanju ekonomije – intervjuisan je u BBC-ovoj esmisiji Hardtalk.

Nešto više o oboje napisaću tokom vikenda. Međutim, šta god mislili o bilo čemu što su rekli, četiri stvari predstavljaju zajedničku osnovu njihovih pojedinačnih nastupa:

1. Kostas i Rena imaju prilično drugačije političke pozadine i nalaze se na različitim krilima partije. Reći ovo ne znači biti protiv Sirize, oboje to govore i oboje su značajne figure unutar koalicije.

2. Oboje kažu da će se nastupajuća vlada suočiti sa velikim problemima, iako oboje izražavaju optimizam u pogledu ishoda.

3. Za Kostasa i njegove istomišljenike na levici, ipak, „veliki problem“ je činjenica da Siriza nije zauzela čvrst stav koji odražava spremnost na izlazak iz evrozone. Ovo je neophodno čak i samo da bi se izvuklo najviše što može da se izvuče iz bilo kojih pregovora koji bi se završili grčkim ostankom unutar zone. Kostas kaže da Siriza mora biti spremna da pripreti sukobljavanjem sa EU.

4. I Rena kaže da je sukob na pomolu i da Siriza (kao i ostatak levice) mora da bude spremnija za to. Međutim, za nju je strateško sukobljavanje koje se ne sme izbegavati ono između prošlosti levice kao opozicione snage (naročito je kritična prema Komunističkoj partiji) i potrebe koja je sada pred njom da napravi „kompromise koji dolaze sa vlašću“.

Rečima koje bi mogao da izgovori bilo koji političar, ona kaže: „Mi ćemo sprovoditi našu politiku, a narod će nam suditi prema rezultatima“.

Debata je uveliko otpočela i ne može se izbeći. Daleko pre, trebalo bi ispitati pozicije unutar rasprave o tome kojim bi putem levica trebalo da krene napred – kada da se protivi i čemu i kada da pravi kompromise i sa kim – dok, istovremeno, tragamo za time kako bi ovaj konkretni momenat izbornog poraza partija koje su sprovodile mere štednje mogao da postane prilika za okončanje same štednje i slamanje centara moći koji su doveli do ove katastrofe.

Pitanja koja smo postavili ne mogu se rešiti unapred. Raspoloženje u radničkim kvartovima pruža nam intuitivni uvid – čitavu sliku sagledaćemo tek na kraju.

Ipak, sada bar imamo neku ideju o tome koji resursi iz bogate i sporne prošlosti levice, kao i njenih današnjih raznolikih snaga, nude najprihvatljiviji put.

Misliti u tim okvirima omogućava nam da shvatimo zašto užasno veliki broj pripadnika/ca radničke klase i drugih simpatizera levice troši toliko vremena slušajući i ozbiljno razmatrajući o tome šta bi mogli biti pozvani da urade u nastavku godine.

Molimo vas da podržite ovaj poduhvat. Kevinove reportaže se finansiraju od prodaje „Siriza – nada na grčkom“ majica, kupite vaš primerak na portalu Fudbal filozofije.

Ostale izveštaje pročitajte ovde