Uvod[6 min. za čitanje]

 

MEDIJSKA ĆUTNJA povodom dužničke krize i radničkog otpora u Grčkoj svedoči o strahu i panici koji vladaju među našim političkim elitama i krugovima krupnog kapitala.

Oni znaju da se Srbija nalazi u istom dužničkom ropstvu kao i Grčka. Znaju da su opljačkali ovu zemlju, da su industriju rasprodali u bescenje, da su pozatvarali fabrike i rasprodali svu vrednu imovinu i da su izbacili radnice i radnike na ulice, da su podigli cene javnih usluga i školarine, da su opstajali na vlasti zaduživanjem do guše…

Znaju isto tako i to da će na kraju neko morati da otplati te dugove – i, svakako, znaju za svoju nameru da cenu dužničke krize prebace na pleća već osiromašenih građana. Na koncu, oni vrlo dobro znaju i da bi slom grčkih banaka za sobom povukao i srpsku ekonomiju, u kojoj te banke obrću milione evra i kontrolišu dobar deo bankarskog sektora.

Zato ih, na kraju krajeva, Grčka plaši. Grčka je neuporedivo bogatija zemlja od naše. Ona je članica Evropske unije i uključena je u međunarodne tokove globalizovanog kapitalizma.

Ako može Grčka da padne, šta je sa Srbijom?

Naša vladajuća klasa mora da je prestravljena kada vidi kako EU i MMF, ruku pod ruku, sada ucenjuju Grčku kako bi joj pomogli. Put iz dužničke krize joj nude – daljim zaduživanjem!

Zar nisu te institucije simboli „demokratske“ alternative kojoj Srbija treba da teži?

Krah takvih snova je tek početak problema za našu vladajuću klasu. Jer, tu se ne radi samo o ponižavanju siromašnih radnica i radnika Grčke od kojih se traži da pretrpe pad životnog standarda nalik na onaj naš iz devedesetih, kako bi zapadne banke povratile svoje dugove.

Da stvar bude gora, kriza Grčke je ustvari kriza kapitalizma u EU. „Spašavanje“ Grčke je najskuplji program pomoći u istoriji.

Doduše, taj plan zavisi od volje grčkog naroda da prihvati brutalnu seču javnog sektora, žestok pad životnog standarda i neizvesnu budućnost za sledeću generaciju.

Drugim rečima, budućnost EU u velikoj meri zavisi od spremnosti grčkog radničkog pokreta da prihvati ulogu žrtvenog jagnjeta međunarodnog finansijskog kapitala.

Grčka radnička klasa je, međutim, pokazala u proteklih par godina – možda najjasnije tokom decembarskog ustanka 2008 – da nije spremna da izvrši samoubistvo radi spašavanja profitnog sistema.

Zato će ona osetiti najoštriji napad ne samo grčkih vlasti, već i svetskih moćnika. To će biti titanska borba između sveta rada i sveta kapitala.

To će biti presudna borba naše generacije. Ako se vladajućim klasama vodećih imperijalističkih sila dozvoli da razbiju otpor grčkog pokreta protiv dužničkog ropstva, radnice i radnici širom Evrope izgubiće sve socijalne usluge za koje su se tokom dvadesetog veka izborili.

 

Pa čak i da grčki otpor preseče dužnički lanac na njegovoj naslabijoj karici, pošalje zapadne banke u novu finansijsku krizu i gurne svet u drugu Veliku depresiju nalik na tridesete godine prošlog veka, kriza nije nešto čemu se radnički pokret širom Evrope raduje.

To će samo značiti još duži period što skrivenog, što otvorenog rata za naša prava koja će trpeti napade vladajuće klase kako bi evropski kapital unapredio svoju profitabilnost u takmičenju sa Amerikom, Kinom, Rusijom, Indijom…

Organizovanje akcija solidarnosti sa grčkom radničkom klasom širom Evrope je zato i više nego čin sažaljenja sa žrtvom kapitalizma: to je početak stvaranja borbenih mreža koje bi uskoro mogle da ponude nov pravac čitavom kontinentu.

Naša borba za drugačiji i bolji svet, zasnovan na neposrednoj demokratiji, međusobnoj solidarnosti i planskoj ekonomiji, nije ograničena državnim granicama i nacionalnim razlikama.

Ona se ne stidi raznolikosti u polu, rasi, seksualnom opredeljenju ili bilo čemu drugom. Ona se ponosi svojim šarenilom, jer predstavlja budućnost čovečanstva.

Sama naša borba nas gura u akciono jedinstvo svih grupa koje su pod udarom kapitalističke krize: radnica i radnika, nezaposlenih, studenata, penzionera, Roma, LGBT populacije, osiromašenih i obespravljenih…

Mogućnosti za stvaranje tavkog pokreta postoje, ali ih koče razne sindikalne centrale, buržoaski mediji, nevladine organizacije i političke elite, vezane za Evropu, tržište, orgnazivani kriminal i ceo sistem koji stavlja profit iznad čoveka.

Razne manje inicijative postoje: čuju se glasovi protiv privatizacije Telekoma; sindikat metalaca se probudio kada je primetio koliko je propala industrija u Srbiji i počeo je da organizuje proteste širom Srbije; studentkinje i studenti se već godinama samoorganizuju i bore protiv školarina i katastrofalnog stanja na fakultetima; vode se razne borbe za očuvanje preduzeća, parkova, spomenika i načina života.

Takođe, došlo je i do, iako za sada veoma skromnih, pokušaja spajanja nekoliko radničkih borbi u vidu Koordinacionog odbora radnickih protesta u Srbiji i zajedničkih studentsko-radničkih protesta u Beogradu.

Bilo kakav pokušaj povezivanja ovakvih stremljenja za bolju budućnost u našoj zemlji, doduše, suočava se sa organizovanim aparatom represije i zastrašivanja iza kog stoji državni aparat. Zato se mnogi osećaju kao mali i bespomoćni.

Mi zato ne smemo da zaboravimo da imamo moćnog saveznika u radničkom pokretu Grčke. Širom Evrope, sve više ljudi diže glavu gore i izgovara nešto što nam je svima zajedničko: Dosta!

Solidarnost je naša snaga. Zato smo odlučili da proizvedemo ovaj pamflet. On sadrži ono o čemu vladajući poredak ćuti, ono što pokušava da uguši: otvorenu diskusiju o dešavanjima u Grčkoj.

Pamflet iznosi analizu i objašnjenje značaja krize u Grčkoj i njenog značenja u kontekstu kapitalističke globalizacije. On takođe prenosi izjavu evropske antikapitalističke levice sa njenim akcionim programom za izlazak iz krize.

Marks21 je među potpisnicama. Naša inspiracija danas je odlučna borba grčkih radnica i radnika koji se u ovom trenutku nalaze na čelu otpora nastojanjima vladajućih klasa da nas nateraju da platimo za krizu koju su same izazvale.

Mi ćemo nastaviti da podržavamo, povezujemo i pružamo svoj skromni doprinos radničkim i studentskim borbama, kao i borbama svih potlačenih društvenih grupa, u nadi da ćemo tokom tog procesa uspeti da izgradimo autentičnu masovnu političku organizaciju radničke klase koja će biti sposobna, rame uz rame sa radničkom klasom Evrope, da podstakne i usmeri široki pokret protiv diktature kapitala i za novo, besklasno društvo.