Zašto je borba za LGBT prava naša borba?[9 min. za čitanje]

Može se reći da borba za prava LGBTQ osoba i borba za prava žena polako postaju deo programa etabliranih političkih partija. Zadatak levice jeste da, ispod retoričke glazure jednakosti, razotkrije suštinski nedostatak strategije za postizanje pune jednakosti, kao i da ponudi adekvatnu alternativu.

Nedavna legalizacija braka u SAD, kao i slični pozitivni primeri širom Evrope, predstavljaju napredak za čitavo društvo i nedvosmisleno ohrabrenje za levicu. Ono što je uznemirujuće jeste činjenica da istovremeno sa legalizacijom istopolnih zajednica dolazi do retrogradnih tendencija na polju zaštite i unapređenja reproduktivnih prava žena. Zašto je to tako, ali i zbog čega borba za gej prava i borba za prava žena treba da budu deo jedinstvenog fronta, pitanja su na koja levica mora da da odgovor.

Poreklo homofobije

Šta spaja ženski pokret i LGBTQ pokret? Borba za afirmaciju seksualnih sloboda, borba protiv nasilja, kao i borba za politizaciju tj. deprivatizaciju porodičnog života. Ovi zajednički ciljevi ukorenjeni su u istovetnim izvorima potlačenosti – u kapitalističkoj ideologiji porodice i načinima na koje buržoaska država zakonski reguliše porodične odnose. Zahtev za legalizaciju istopolnih brakova jeste zahtev za zakonskim priznanjem istopolnog partnerstva kao oblika porodičnih odnosa. Samim tim, to je zahtev za redefinisanje institucije porodice.

Oblici tlačenja žena, gejeva, lezbejki i trans osoba kroz istoriju su i kvantitativno i kvalitativno varirali, premda su u suštini utemeljeni u klasnoj prirodi društva. Ipak, homofobija u svom savremenom obliku, te postojeći oblici potčinjenosti žena javljaju se sa industrijskom revolucijom, u poslednjim decenijama 18. i prvim decenijama 19. veka. Za razliku od prethodnih društvenih sistema, koji su eksploatisali poljoprivredni rad, kapitalizam eksploatiše industrijski rad. Takva vrsta eksploatacije podrazumeva razdvajanje mesta stanovanja od mesta proizvodnje, zbog čega dolazi do suštinske transformacije u poimanju javnog i privatnog. U tom periodu javlja se i osobeno, moderno shvatanje porodice kao povlašćene sfere intimnosti. Odvajanje mesta stanovanja od mesta proizvodnje dovelo je do lišavanje jedne klase sredstava za proizvodnju, zbog čega i muškarci i žene bivaju primorani da relativno ravnopravno prodaju svoj rad. Rani kapitalizam karakterišu krajnje nehumani uslovi rada, što je podrazumevalo i ogroman broj radnih sati. Briga o deci poveravana je nešto starijoj deci, koja su već u pretpubertetskom uzrastu korišćena kao radna snaga. S obzirom na to da ni žene ni muškarci nisu imali ni vremena ni mogućnosti za brigu o deci, a da kapitalistima svakako nije bilo u interesu da investiraju u strukture socijalne i zdravstvene zaštite dece, smrtnost odojčadi bila je blizu 30%. Ključni uzrok ovakve demografske slike bili su, dakle, uslovi života i rada. Budući da je porodica mesto društvene reprodukcije tj. izvor nove radne snage, dalekovidi među kapitalistima uvideli su da interes kapitala leži u očuvanju, a ne razaranju porodice. Ideološki i pravni mehanizmi kojima se taj cilj postigao bili su raznovrsni – insistiranje na očuvanju monogamije i nuklearne porodice, podsticanje na rađanje, te posledično kriminalizovanje abortusa i seksualnih sloboda, posebno homoseksualnih odnosa. Homoseksualnost i seksualne slobode, a posebno oslobađanje žena od prinudne reprodukcije, u ranoj fazi kapitalizma bili su u najvećoj suprotnosti sa interesima kapitala. To znači da su seksizam i homofobija ukorenjeni u specifičnoj ideologiji porodice.

Od Stounvola do korporatizacijegej prava

Ovaj istorijski osvrt omogućava nam da razumemo savremenu borbu za gej prava i njene paradokse. Umesto proganjanja i zakonskog kažnjavanja LGBTQ osoba, krupni kapital danas finansira kampanje za legalizaciju istopolnog braka. Stounvolska pobuna iz 1969. godine, epitom borbe za LGBTQ oslobođenje, bila je izrazito klasno osvešćena i uperena protiv državne represije. Neki provaliju koja stoji između subverzivnosti stounvolske pobune i današnje korporatizacije LGBTQ prava tumače kao posledicu elastičnosti kapitalizma – kada gej prava više nisu pretnja profitu, kapital pristaje da čini ustupke. Ovde je, zapravo, reč o tome da protejska priroda kapitalizma omogućava asimilaciju progresivnih tendencija, koje se na taj način deformišu. Otuda ambivalentan stav prema istopolnom braku.

S jedne strane, legalizacija homoseksualnog partnerstva gej i lezbejskim parovima omogućava poreske olakšice, regulisanje imovinskih odnosa, pristup zdravstvenom osiguranju preko zdravstvenog osiguranja partnera i sl. Ultralevičarski stav da je legalizovanje istopolnih brakova puko osnaživanje konzervativne institucije braka, jeste jednostran i politički kratkovid. Uprkos njihovom verovanju da su za legalizaciju gej braka u SAD i drugim zemljama razvijenog kapitalizma najzaslužnije korporativne i političke elite, bračna jednakost se, kao što je već pokazano, ne može postići bez pritiska odozdo. Legalizacija istopolnog braka je i simbolički važna pobeda za levicu, iako, ne treba imati iluzije, ni na koji način neće suštinski uzdrmati temelje postojećeg poretka. S druge strane, postoji opasnost da buržoaska država bračnom jednakošću pacifikuje istinski subverzivnu borbu, kakva je borba za prava LGBTQ osoba. Pristankom da pruži formalnu jednakost, država se oslobađa od odgovornosti zbog nedostatka političke volje da sprovede program protiv nasilja i diskriminacije nad LGBTQ populacijom. Istopolni brak može postati instrument kojim će društvo normirati homoseksualnost u skladu sa vlastitom konzervativnošću, te od homoseksualnog braka napraviti poligon na kome će gejevi i lezbejke morati da dokažu da dele seksualni moral i porodične vrednosti heteroseksualne većine. Legalizacija istopolnih zajednica je važna pobeda za levicu, ali bez pokreta koji će se aktivno boriti protiv nevidljivosti LGBTQ osoba, protiv nasilja, homofobije i diskriminacije, ona zaista ne znači previše. Homoseksualni brak ne sme da bude korak ka osnaživanju institucije braka i nuklearne porodice, odnosno korak ka premeštanju pitanja gej prava iz sfere javne politike u sferu privatnosti, što je suštinski cilj korporativne podrške bračnoj jednakosti. On mora biti osnov za preispitivanje i transformisanje postojećih oblika porodičnog života.

Da bismo razumeli na koje načine država može da profitira legalizovanjem gej braka, kao i zbog čega su ženska prava u mnogim zemljama koje su legalizovale istopolni brak još uvek na nezavidnom nivou, potrebno je da se još jednom osvrnemo na interes kapitala u jačanju institucije porodice.

U najvećem broju porodica, kućni rad i brigu o deci obavljaju isključivo žene. Interes kapitala u očuvanju porodice koja opstaje zahvaljujući ženi koja vodi brigu o domaćinstvu i muškarcu koji više zarađuje ili jedini zarađuje jeste tretiranje ženskog rada kao sporednog, pomoćnog, manje vrednog, te usled toga i manje plaćenog. Ukoliko se reprodukcija predstavi kao jedini pravi „ženski posao“, ukidanje radnih prava žena, stigmatizacija trudničkog i porodiljskog bolovanja kao štetnih za poslodavca postaju deo političkog mejnstrima. Ovakva politička klima dovodi do slabog učešća žena u sindikalnom i političkom organizovanju.

Ženska prava zahtevaju državna ulaganja u sistem socijalne zaštite i zbog toga nisu u interesu vladajuće klase. Primera radi, za razliku od bračne jednakosti, pravo na abortus se, nasuprot tradicionalnim vrednostima nuklearne porodice, bazira na vrednostima ženske autonomije, seksualne slobode i prava na izbor. Za razliku od istopolnog braka, koji je za državu besplatan, ženska reproduktivna prava zahtevaju ulaganje u sistem zdravstvene zaštite. Stoga je jasno da političke i korporativne elite koje podržavaju bračnu jednakost ne čine to iz progresivnih pobuda. Borba za gej prava ostaje levičarska borba.

Istopolni brak jeste zakonska forma u koju treba utisnuti sadržaj socijalne pravde, što podrazumeva borbu protiv nasilja, diskriminacije, te borbu za deprivatizaciju brige o deci.

Politika identiteta? Gde je tu radnička klasa?

Politika identiteta zasnovana je na ideji da su iskustvo i životni stil ključni faktori za stvaranje političkog pokreta, te da isključivo oni koji dele jedinstveno iskustvo potlačenosti treba da učestvuju u određenom socijalnom pokretu. Da potlačeni treba da budu nosioci vlastitog oslobođenja, jeste samorazumljiva ideja, koja je u skladu sa osnovnim marksističkim principima. Međutim, dok je za politike identiteta klasa samo jedan od mnogih antagonizama u društvu, za marksiste je klasa fundamentalni antagonizam, koji, pored eksploatacije rada, uključuje i različite vidove potlačenosti. Politika identiteta zasnovana je na buržoaskom shvatanju individualizma, a zbog insistiranja na iskustvu kao ključnom agensu politizacije, ona dovodi do izolacionizma i atomizovanja društvenih pokreta. Ne samo da se LGBTQ pokret vidi kao razjedinjen iznutra nego i kao nezavisan od ženskog i radničkog pokreta. Štaviše, radnici su često viđeni kao prepreka, a ne kao saveznici u borbi za prava seksualnih manjina. Iskrivljena slika tipičnog predstavnika radničke klase kao belog, heteroseksualnog (i najčešće homofobičnog) muškarca predstavlja recidiv ideologija staljinističkih režima i nema mnogo veze sa realnošću. Jedino vladajuća klasa ima ekonomski i politički interes u potčinjavanju žena i kontrolisanju seksualnosti. Zato ne treba zaboraviti da je, zbog mogućnosti da zaustavi proizvodnju, isključivo ujedinjeno radništvo dovoljno velika pretnja kapitalističkom sistemu. Svaki socijalni pokret koji teži fundamentalnim promenama ne može da izbegne pitanje klase.

Staljinistički režimi 20. veka oslanjali su se na buržoasko shvatanje porodice, zbog čega je ideološki akcenat vraćen na glorifikovanje materinstva i progon svih oblika seksualnih sloboda, što je vodilo kriminalizovanju homoseksualnosti i novim oblicima tlačenja. Otuda i pogrešna predstava o socijalizmu kao neosetljivom prema problemima roda i seksualne orijentacije. Pozitivan istorijski primer, koji istovremeno dekonstruiše ovaj popularni mit i nudi putokaz ka potpunom oslobođenju žena i LGBTQ osoba, jeste revolucionarna vlada u Rusiji 1917. godine. Seksualnost je shvaćena kao privatna stvar pojedinca, abortus legalizovan, homoseksualnost dekriminalizovana. Ženska prava viđena su kao stub civilizacijskog napretka, zbog čega se radilo na podruštvljavanju kućnog rada. To je podrazumevalo da vlada finansira brigu o deci, osnivanje komunalnih obdaništa, kuhinja, perionica. Borba za podruštvljavanje kućnog rada istovremeno je i borba protiv heteronormativnosti i konzervativnosti institucije braka.

Nažalost, ne možemo poreći da su homofobija i seksizam svakodnevne pojave i na levici. Odgovor na taj izazov, međutim, nije politika identiteta tj. politika izolacionizma i podele. Zato je ključni zadatak levice da emancipaciju žena i LGBTQ populacije sagleda kao sastavni deo klasne borbe, te da formuliše političku strategiju u kojoj ženska i gej prava čine neodvojivi deo zahteva radničke klase.