M21_april[9 min. za čitanje]

Protiv rehabilitacije Dragoljuba Draže Mihailovića /// Sa Prvomajske škole Radničko-pankerskog Univerziteta /// Podrška protestu radnika „Dunav grupa agregata“ /// Marks21 na Prvom maju

Protiv rehabilitacije Dragoljuba Draže Mihailovića

Pokretanje postupka ponovnog razmatranja krivice Dragoljuba Mihailovića novi je korak vlasti u simpatiziranju Ravnogorskog pokreta od donošenja zakona o pravima boraca iz 2004. godine kojim su četnici faktički izjednačeni sa partizanima. Ovo nastojanje države da Ravnogorski pokret proglasi za borca protiv okupatora jasno govori o njenom otvaranju puta desničarskoj ideologiji.

Borba koju su vodili partizani bila je u svom korenu antifašistička. Cilj joj je bilo oslobađanje zemlje od fašista i ostvarenje društva slobode bez tlačenja. Partizani nikada nisu sarađivali sa okupatorom, što se za četnike nikako ne može reći. Najupečatljiviji primer saradnje četnika sa okupatorom je bitka na Neretvi, u kojoj su četnici sa ustašama i silama Osovine – Nemačkom i Italijom – učestvovali u napadu na partizansku vojsku, ali i na narod koji je išao sa partizanima. Ovo nije jedini zločin koji je počinjen nad civilnim stanovništvom.

Četnici su odgovorni za ubijanje čitavih porodica koje su pomagale partizanima. Jedna od ideja koju je Ravnogorski pokret propagirao bila je ideja nacionalne čistote. Isto danas možemo čuti od ekstremnih desničara. U svetlu svega ovoga, treba gledati na postupak utvrđivanja krivice Mihailoviću koji se vodi pred Trećim opštinskim sudom u Beogradu.

Legitimisanjem četničkog pokreta i Mihailovića, vlast nastoji da legitimiše kolaboraciju i delovanje protiv naroda koje i sama čini, kao i saradnju sa imperijalističkim silama. Drugo, legitimisanje takvog delovanja takođe bi obezbedilo državi vetar u leđa kada je u pitanju represija nad onima koji se njenim odlukama protive. Treće, ove tendencije direktno će uzrokovati još veće jačanje ekstremne desnice.

Zato smo se aktivno uključili u protest protiv rehabilitacije Draže Mihailovića – učestvovali smo u protestu ispred Trećeg opštinskog suda u Timočkoj ulici 23. marta, kao i u diskusiji nakon projekcije filma Ivana Mandića „Problem percepcije” na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Sa Prvomajske škole Radničko-pankerskog Univerziteta

U organizaciji slovenačkog levog Radničko-pankerskog Univerziteta u Ljubljani je od 26. do 29. aprila održana ovogodišnja Prvomajska škola, sa temom Budućnost evropskih integracija: leve perspektive. Cilj skupa bio je diskutovati i preispitati probleme s kojima se suočava Evropska unija, kao politički i monetarni savez, naročito u svetlu grčke krize, i predložiti moguće alternative EU i konkretne političke korake u smeru tih alternativa.

Na školu su bili pozvani ljudi sa balkanske levice, pre svega iz Hrvatske, BiH i Srbije (u tom smo svojstvu i mi bili pozvani), kako bi se podelila iskustva i predložili mogući oblici saradnje u regionu.Dva dominantna stava povodom krize evrozone i njenog rešenja bili su ili ostati u EU i pokušati naći rešenje u interesu radničke klase „iznutra”, preko zajedničkih evropskih institucija, ili preko izlaska Grčke iz evrozone tražiti neko drugo rešenje, uglavnom u smeru potvrđivanja grčkog suvereniteta u sopstvenoj ekonomskoj politici ili u kretanju ka oblicima regionalne saradnje između balkanskih zemalja.

U skladu sa našom perspektivom, zalagali smo se za izlazak Grčke iz evrozone uz odbijanje isplate duga evropskim bankarima, ali i za sledeći korak: objedinjavanje narodnih borbi na Balkanu u zajedničkom cilju uspostavljanja Balkanske Socijalističke Federacije. To bi bio okvir koji bi mogao i da ujedini različite borbe, a istovremeno i da ponudi oblik saradnje između balkanskih naroda. Time bi se oni mogli odupreti i ekonomskim pritiscima i eksploataciji, kao i imperijalističkim intervencijama Zapada i Rusije u unutrašnja pitanja Balkana – jedino se tako može rešiti složeno nacionalno pitanje i problem hegemonskih nacionalizama na Balkanu koji uvek završavaju kao pijuni u imperijalističkoj igri; balkanske zemlje ne mogu opstati ni politički ni ekonomski ukoliko su podeljene.

Na kraju skupa se zaključilo da je ovo tek početak saradnje regionalne levice i da se to mora nastaviti ukoliko mislimo da ojačamo i uvećamo naše redove.

Podrška protestu radnika „Dunav grupa agregata”

Jedanaestog aprila 2012. radnici preduzeća „Dunav grupa agregati”, blokirali su plovni put na Dunavu kod Novog Sada pomoću tri broda iz svoje flote, čime su radikalizovali svoj višednevni protest. To nije bio prvi put da protestuju – krajem 2011. štrajkovali su tri meseca. 470 radnika „Dunav grupe agregati” traže od uprave da im isplati šest zaostalih plata, uplati doprinose za zdravstveno osiguranje i obezbedi bolje uslove na radu. Ovo je do pre nekoliko godina bila uspešna firma, ali je nakon privatizacije „biznismenu” Dušanu Borovici počela da propada.

Ni poslodavac ni država nisu imali sluha za njihov protest, niti im je bilo ko odgovorio na zahteve, pa su ubrzo blokirali Dunav. Državne vlasti su odmah upozorile da je ovo protivzakonit čin kojim se nanosi velika novčana šteta i da će neko od njih morati krivično da odgovara. Međutim, pravo pitanje glasi: da li je ignorisanje radnika od strane države i poslodavca u skladu sa zakonom? Da li je važnija protivzakonitost blokade od protivzakonitosti ugrožavanja prava na rad i prava na protest?

Blokada Dunava je ubrzo razbijena po nalogu Lučke kapetanije. Kampanja Pravo na Protest osuđuje razbijanje blokade, jer je ona bila jedini način da radnici izraze svoj protest – drugim rečima, iako blokada možda nije legalna, ona je zbog situacije u kojoj se radnici nalaze legitimna. Ako neki zakon ograničava pravo na protest, onda ne valja zakon, a ne protest. Borba protiv rasizma i segregacije crnaca u SAD počela je kada je Roza Parks prekršila zakon koji odvaja crnce od belaca u javnom prevozu.

Kada se nekome ugrožava pravo na protest, nisu samo oni pod udarom represije – nego svi mi. Kad god bi poljoprivrednici krenuli ka Beogradu da protestuju, policija bi ih zaustavila i, na primeru Pančeva, čitav grad pretvorila u zatvor na neodređeno – da ne spominjemo efektivnu opsadu Beograda blokiranjem prilaza iz Vojvodine, čime nam je svima ograničila pravo kretanja, samo da bi suzbila jedan protest. Zato je borba koja krši represivan zakon borba ne samo neke određene grupe za svoja prava, već borba svih nas.

Danas radnicima DGA prete prekršajne prijave koje predviđaju novčane sankcije – a radnici su blokirali Dunav upravo zbog neisplaćenih zarada! Država očigledno ne namerava da reši problem tih zarada – s jedne strane, prezadužena je međunarodnim zajmodavcima (to se u javnosti obično kaže „nema para u budžetu”) da bi ih sama isplatila, a s druge, štiti poredak u kome tajkuni mogu da rade šta god hoće na uštrb svih ostalih. Državni aparat očigledno želi da dužničku ekonomiju i ropstvo u kome se nalazimo ostavi netaknutima.

Smatramo da je blokada radnika „Dunav Grupa Agregati” legitiman vid protesta i pozivamo sve da osude njeno razbijanje i bilo kakvo uskraćivanje njihovog, ali i svačijeg prava na protest. To je pitanje koje treba da pokrene sve sindikalce i borce za prava. Zato danas stojimo rame uz rame sa radnicima u blokadi, spremni da sutra pozdravimo i podržimo sve one čija je borba za prava ugrožena.

Marks21 na Prvom maju

Prenosimo tekst letka koji su naši aktivisti delili na sindikalnom protestu Prvog maja u Beogradu

Danas se pridružujemo milionima radnica i radnika u svetu i slavimo Međunarodni praznik rada!

Ovaj dan nas podseća na istorijsku borbu radničke klase za njena osnovna prava. Prvog maja 1886. godine masa je u Čikagu izašla na ulice, nakon višenedeljnog štrajka, da se izbori za osmočasnovni radni dan. Borba za taj zahtev trajala je godinama unazad, a na stotine hiljada ljudi štrajkovalo je pre izlaska na demonstracije.

Policija je nakon tri dana otvorila vatru na radništvo i ubila četvoro, a ranila mnogo više. Par dana kasnije, pokušaj održavanja javne komemoracije za ubijene u hodu je zabranjen. Neko je bacio bombu na policiju, koja je ponovo reagovala siledžijski i ubila jednog radnika. Nikada nije utvrđeno ko je bacio bombu, ali je optuženo osmoro ljudi, od kojih je samo jedan bio prisutan kada je bomba bačena. Nedugo zatim, osuđeni su na smrt.

Ta zbivanja simbolizuju sudbinu radništva širom sveta. Radništvo stvara najveći deo robe i usluga u društvu, ali zauzvrat dobija samo koliko mu je potrebno da preživi – pa često ni toliko. Kada se pobuni protiv takvih uslova, radnička klasa se suočava sa surovom državnom represijom i medijskom hajkom.

Danas je jaz između radnog naroda i državnih institucija dublji nego ikada. Kapitalizam je doveo narod u takvu bedu da je milione uspeo da uvuče u kreditno ropstvo. Sada pokušava da unovči taj odnos. Socijalnog dijaloga više nema čak ni u Evropi. Vladajući krugovi ponovo započinju klasnu ofanzivu i uništavaju sve demokratske i socijalne tekovine radničkih borbi u proteklih sto godina.

Ali, širom sveta se diže i buna protiv diktature kapitala: na glavnim trgovima svih mediteranskih zemalja narod se okuplja i traži „pravu demokratiju”. Masovni štrajkovi koče državnu ofanzivu. Vladajuća klasa je do te mere besna da pušta i fašiste sa lanca i pokušava da „zavadi pa vlada” među potlačenima: deli nas na muškarce i žene, crne i bele, hrišćane i muslimane, gej i strejt.

Sve to vidimo danas i u Srbiji, gde nam je ponovo dato da biramo između stranaka koje se takmiče oko toga koja će da nas više zaduži i koja će više da nas bije. Oni koji sebe nazivaju prijateljima naroda i levičarima već su pokazali na vlasti da ne dolaze u preduzeća kada je štrajk da pomognu radništvo, već poslodavce. I pored sve demagogije, oni šalju policiju na narod, a ne na one koji su narod osiromašili.

Vreme je da odbijemo političku elitu i presečemo sa dužničkom ekonomijom. Vreme je da se setimo korena Prvog maja i da pođemo nezavisnim putem: da solidarno stanemo jedni uz druge kada smo u borbi – na radnom mestu, na fakultetima i ulicama – da branimo naše pravo na protest, da iz naših borbi izgradimo partiju koja će da bude odgovorna isključivo pokretu, da stanemo rame uz rame sa narodima koji ustaju širom sveta, da vratimo dostojanstvo svetu rada, da stavimo čoveka iznad profita!