Beda i lom pod velom imperijalizma: Makedonija nakon sukoba 2001.

Makedonija: Repriza[14 min. za čitanje]

Makedoniju je, od početka ove godine, preplavio talas etnički motivisanog nasilja. Da li smo svedoci reprize 2001. godine, kada je OVK pokušala da iskoristi NATO bombardovanje Srbije i okupaciju Kosova ne bi li započela separatistički rat u Makedoniji? Na koji način bi socijalisti trebalo da odgovore na rastuće međuetničke sukobe? Da bismo razumeli šta je sve u igri, objavljujemo članak Panosa Garganasa iz 2001, napisan odmah po potpisivanju Ohridskog sporazuma kojim je okončan sukob. Panos je vodeći član naše sestrinske organizacije u Grčkoj, Socijalističke radničke partije (SEK). Odbrana makedonske nezavisnosti koštala ga je sudskog spora sa grčkom državom.


U Makedoniji se vodi rat. Borbe su se vodile u većini mesta van prestonice, Skoplja. Nedavno je izbila pretnja od ponavljanja onoga što se dogodilo u Sarajevu – da će snage stacionirane na obodu grada granatirati građane Skoplja. Opasnost da je Makedonija na ivici da postane nova Bosna je realna. Čelnici NATO-a i EU govore da rade sve što je u njihovoj moći da takav razvoj događaja. Oni sebe predstavljaju kao razumne ljude, koji pokušavaju da smire situaciju u kojoj se nalaze dve sukobljene zajednice. Ovo je, zapravo, samo repriza onoga što smo već videli. Njihova odgovornost za situaciju u Makedoniji ista je kao i ona koju imaju za Bosnu, za huškanje jedne zajednice protiv druge. Moramo da ih zaustavimo pre nego što Skoplje pretvore u Sarajevo. To bi bila katastrofa. Sarajevo je bila katastrofa, Skoplje bi bilo još veća.

Intervencija velikih sila je već dugo, preko 100 godina, koren svih problema na Balkanu, uključujući i Makedoniju. Problem potlačenih manjina koje postoje unutar granica svake balkanske države je rezultat intervencija velikih sila s kraja XIX i početka XX veka, u doba pada Otomanskog carstva. Makedonija je bila glavna meta nove raspodele. Makedonski ustanak koji se borio za oslobođenje od Otomanskog carstva je poražen. Niko ni prstom nije mrdnuo da ga pomogne. Umesto toga, velike sile bacile su se u trku oko podele Makedonije, čiji je vrhunac dostignut za vreme Prvog svetskog rata.

Krvoproliće je u regionu trajalo 10 godina. Počelo je 1912. sa Prvim balkanskim ratom i završilo se 1922, kada je završena invazija velikih sila i grčke vojske na Tursku. Na kraju tog strašnog desetogodišnjeg rata neke balkanske zemlje uspele su da se izbore za status nezavisnih država. Albanija je postala nezavisna, ali Makedonija nije. Makedonci su bili podeljeni, neki unutar grčkih, neki unutar bugarskih, a većina unutar srpskih granica, gde su smatrani „južnim Srbima”. Oni su na svoju državu morali da čekaju mnogo duže od ostalih naroda Balkana. Tek za vreme Drugog svetskog rata, kada su se antifašistički borci u Makedoniji pridružili Titovim partizanima, Makedonija se unutar stare Jugoslavije pojavila kao republika.

Problemi počinju u toj pozadini. Sve podele i iscrtavanja granica nisu imale nikakve veze sa željama naroda. Takvo deljenje stvorilo je sve moguće probleme. Dugo nakon Drugog svetskog rata ova situacija je bila zamrznuta, ali su se problemi ponovo javili početkom devedesetih, tokom perioda krize i raspada Jugoslavije. Ljudi na Zapadu misle da je Makedonija jedina zemlja koja je uspešno izašla iz celog haosa raspada Jugoslavije. Ona zaista jeste izbegla rat između Srbije i Hrvatske, kao i rat u Bosni – ni u jednom nije učestvovala – pa je stvorena slika stabilnog utočišta, uspešna priča usred inače stravične katastrofe. Pa ipak, koreni sadašnje krize bili su prisutni, dok su se problemi i tenzije pogoršali usled politike koju je Zapad tokom te decnije sprovodio.

Grčka nameće uslove

Početkom devedesetih održan je referendum kojim je izglasana nezavisnost. Iako je narod masovno glasao za nezavisnu republiku – preko 90% – postojali su i uslovi koje su postavili EU i ceo Zapad. Država koja se najviše uključila u postavljanje uslova bila je Grčka. Ona je tvrdila da bi nezavisna Makedonija predstavljala pretnju i da bi ova nova država pokušala da otme Solun od Grčke. To je bila totalna glupost. Poređenje vojnih snaga Makedonije i Grčke je kao poređenje vojnih snaga Grčke sa vojskom SAD. Ako iko veruje u to da bi Grčka mogla da preotme Njujork od Sjedinjenih Država jer tamo živi nekoliko stotina hiljada Grka, onda biste mogli da poverujete i u pretnju zbog postojanja makedonske države.

To je bila maska za kampanju koja je pokušala da od Makedonije napravi protektorat. Grčki saveznici na Zapadu igrali su kako treba, nametanjem uslova. Makedonija je još uvek republika bez imena. UN je i dalje zovu Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, zato što se makedonske i grčke vlasti nisu složile oko imena. Grčka država i dalje insitira da reč Makedonija ne bi smela da bude deo novog imena. Makedonija je tokom svih ratova iz ’90-tih bila pod pritiskom. Tadašnja konzervativna grčka vlada je početkom ’90-tih vodila pregovore sa Miloševićem. Sada je poznato da su diskutovali o podeli Makedonije između Srbije i Grčke. Nisu razgovarali samo o imenu već su otišli mnogo, mnogo dalje. Tadašnji predsednik Makedonije, Kiro Gligorov, otkrio je u svojim memoarima da mu je Grčka tajna služba ponudila milion dolara da potpiše sporazum o promeni imena Makedonije. Očigledno da je odbio, ali ovo je uputno – tokom ’90-tih možda nije bilo rata na makedonskom tlu, ali se definitivno vodio rat oko toga ko će kontrolisati državu i kakvim će joj uslovima opteretiti budućnost.

Cela ova kampanja, iako nije uspela da promeni ime Makedonije, bila je delimično uspešna. Sve što je u Makedoniji privatizovano probirale su grčke kompanije. Privatizovana je najveća banka i kupila ju je grčka banka. Privatizovana je najveća naftna rafinerija i kupila ju je grčka kompanija. Program privatizacije nametnut Makedoniji generalno je koristio Zapadu, ali posebno grčkim kompanijama.

Veoma je bitno imati ovo u vidu jer su bedu koja čuči iza tenzija u Makedoniji stvorile ovakve intervencije. Ako ste mladi Albanac u Makedoniji, mogućnost zaposlenja vam je vrlo mala. Nivo nezaposlenosti je veoma visok, nesrazmerno veći u 30% stanovništva koje čine Albanci, ali pogađa sve. Pozadina ovih tenzija, problemi sa kojima se ove dve zajednice susreću, leži u ovakvoj situaciji. Za to su odgovorni zapadni čelnici i to je prvi razlog zbog kog im ne možemo verovati. Ne bi trebalo išta da imamo sa njihovom intervencijom, jer su sami napravili problem i zato ne mogu biti deo njegovog rešenja.

Ali tu nije kraj. Nametanjem uslova vezanih za to šta narod u Makedoniji želi, odnosno ne želi da uradi, stvorili su ovo bure baruta. Svim tim pritiscima pogoršali su siromaštvo i tenzije između dve zajednice i udarili temelj trenutnoj situaciji, dodatno otežanoj ratom na Kosovu. Štiteći kosovske Albance, otvorili su vrata etničkim Albancima iz Makedonije da zahtevaju veću autonomiju. Trenutna kriza počela je u trenutku u kom je Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) odlučila da u Makedoniji izazove istu situaciju kao i na Kosovu. Imala je svaki razlog za to, jer je samo par nedelja pre početka njihove kampanje u Makedoniji sklopljen ugovor između Republike Makedonije i nove Jugoslavije, kojim su se priznale granice između dve zemlje. Sve do tada, to pitanje nije bilo razrešeno i smatrano je delom nasleđa početka devedesetih. Nakon pada Miloševića, nova vlada je potpisala ugovor kojim Republika Makedonija priznaje Kosovo kao deo Jugoslavije. OVK je tada započela kampanju i imao je ko da je sluša. Dobila je priliku da funkcioniše na dva koloseka: da započne oružane napade unutar Makedonije, kako bi pridobila simpatije albanskog stanovništva, istovremeno provocirajući reprizu NATO intervencije koju smo već videli na Kosovu.

E sad, repriza bi za NATO bila prilično komplikovana, jer nema isti odnos prema režimu u Makedoniji kao što je imao prema Miloševiću. Tu nema ko da se demonizuje, a već godinama se sarađivalo sa vladom Makedonije. Tako je NATO zauzeo mesto posrednika u dogovaranju sporazuma između makedonske i albanske strane, kako bi se izmenio ustav tako da se uspostavi bolja ravnoteža između dve zajednice. Zapadni čelnici imaju praksu da u zvaničnim izjavama osuđuju oružane akcije albanskih gerila, ali su u isto vreme nevoljni da te aktivnosti suzbiju zbog saradnje sa OVK. To je situacija koju su NATO i Zapad stvorili. U savezu su sa OVK i ne mogu da ga prekinu jer bi to predstavljalo pretnju po prisustvo njihove vojske na Kosovu. Ukoliko bi počele da napadaju albanske gerile po Makedoniji, NATO trupe ne bi mogle da ostanu na Kosovu jer zavise od dobre volje albanskog stanovništva. Ukoliko bi došlo do sukoba, bilo bi im veoma teško da održe svoje prisustvo na Kosovu.

S jedne strane, imaju taj problem, a sa druge ne mogu da dopuste reprizu kosovskog modela u Makedoniji – to bi previše uzburkalo ceo region. Stvorili su takvu situaciju da ukoliko se Makedonija raspadne, ako se podeli, nema šanse da bi Zapad mogao da garantuje da će se njegovi saveznici u regionu – Grčka, Albanija, Bugarska i Turska – držati po strani. Dođe li do ponovne podele Makedonije, previše toga će biti u igri u svim balkanskim zemljama. Upravo iz tog razloga svi oni izjavljuju: „Naći ćemo novu ravnotežu. Rešićemo problem izmenom ustava.” Zamisao je da bi potpredsednik trebalo da bude albanskog porekla i da ima pravo veta na donošenje zakona. To bi, navodno, trebalo da garantuje bolju ravnotežu između ove dve zajednice.

Novi Dejton

Bilo kakva intervencija mora da ima pristanak grčke vlade. Solun je logistički centar prisustva Zapada u regionu. Grčki ministar spoljnih poslova, Papandreu, predložio je da se problem reši tako što bi se svi makedonski i albanski lideri odveli u Brisel i zaključali u jednu sobu – Dejtonski model. A šta su uradili u Dejtonu? Doveli su sve strane u SAD, zaključali ih u vojni kamp, bacili ključ i rekli: „Kada pristanete na naše uslove možete da potpišete i da se vratite kućama”. Jednom kada počne primena sporazuma u Makedoniji, NATO snage moći će da uđu kako bi se postarale da se svaka strana drži dogovora – razoružavajući albanske gerile i pazeći da novi ustav koji osigurava ravnotežu rivalskih nacionalizama prođe dobro.

Može delovati razumno da bi umesto međusobnih borbi svi trebalo da zajedno rade na donošenju ustavnog rešenja. Deluje logično, ali nije tako. Argument da će „ukoliko NATO nije risutan Albanci i Makedonci biti jedni drugima za vratom” korišćen je mnogo puta: u Severnoj Irskoj, na Kipru. Oni kažu da bi „kiparski Grci i kiparski Turci bili jedni drugima za vratom kad ne bi bilo snaga koje garantuju mir”. One su tu, ali je Kipar u haosu već četrdeset godina. Kiparski ustav je 1960. godine imao odredbu po kojoj bi predsednik bio kiparski Grk, a potredsednik kiparski Turčin sa pravom veta. Znamo kako se to završilo – ratom iz 1974. uz veliki broj lokalnih ratova koji su mu prethodili. To je formula koju moramo da odbacimo. Balkansko iskustvo u Bosni i na Kosovu daje argumente za ovo odbacivanje, kao i iskustva iz sveta: imperijalističke intervencije pod maskom uspostavljanja ravnoteže između suparničkih populacija pokazale su se kao formula u kojoj u vidu zaista imaju samo sopstvene interese.

Kako da se borimo protiv ovakve perspektive? Albanske gerile tvrde da se obraćaju nezadovoljstvu albanske manjine u Makedoniji – parlamentarne partije nisu učinile ništa, pa ukoliko se gerile ne bore ništa se neće promeniti. S druge strane, makedonski nacionalisti tvrde da se suprotstavljaju NATO intervenciji i da je jedini način da se to uradi borba protiv Albanaca. Mi moramo insistirati na tome da se ne možemo boriti protiv zapadne intervencije, koja stvara situaciju bez budućnosti za Makedoniju, koristeći se bilo albanskim bilo makedonskim nacionalizmom. Taj put vodi u ćorsokak. I jedan i drugi rade upravo ono što NATO želi. Albanski nacionalizam to čini vrlo otvoreno, tvrdeći da su saveznici NATO-a kao što su bili na Kosovu. To jasno ukazuje na ćorsokak. Makedonski nacionalisti koju kažu da se bore protiv Albanaca jer oni su oruđe NATO-a, zapravo mu pomažu. Demonstracije tokom kojih je u junu u Skoplju zauzet parlament, bile su isprovocirane činjenicom da je NATO pomogao evakuaciju albanskih gerila iz Aračinova, sela nadomak Skoplja.

NATO je bio umešan, a sa gerilama su bili i američki vojni savetnici. Oni su bili ključni u izazivanju napada i organizovanju povlačenja. Sve ovo je istina, ali su se demonstracije pretvorile u anti-albanski miting. To je potencijalno legitimno suprotstavljanje NATO-u stavilo u bezizlaznu situaciju. Moguće je ujediniti makedonske i albanske radnice i radnike da se bore zajedno protiv rata, siromaštva i diskriminacije. Uprkos obimu krize, u Skoplju i drugim gradovima i dalje ima mnogih krajeva u kojima Albanci i Makedonci rade i žive zajedno. Do skora je bilo i štrajkova u kojima su zajedno učestvovali makedonski i albanski radnici.

Pravo pitanje je postoji li levica koja može da ponudi perspektivu albanskim i makedonskim radnicima u Makedoniji, da mogu da udruže snage protiv NATO intervencije, protiv uslova prikačenih uz dobijanje ekonomske pomoći i programe restruktuiranja, protiv diskriminacije. Takav pokret bi Albancima pružio perspektivu daljih promena. Albanski bi trebalo da postane zvaničan jezik. Takve bi zahteve trebalo usvojiti.

Šta mi možemo da uradimo kako bismo pomogli da se situacija razvije u tom pravcu? Možemo da čvrsto zastupamo stav protiv intervencije – „Ne NATO trupama u Makedoniji”. Zapad je makedonskoj ekonomiji naneo veliku štetu, svim svojim uslovima, embargoima i grčkom kampanjom protiv Makedonije, koja je skupo koštala. Makedoniji je potrebna pomoć bez dodatnih uslova – novac i radna mesta umesto slanja trupa. Grčka je toliko blizu problema da će biti ključna u bilo kakvoj intervenciji. Vrlo je važno uspostaviti ovakve zahteve svuda u Evropi, ali pogotovo u Grčkoj. U Grčkoj možemo da tražimo otvaranje granica izbeglicama i ljudima koji dolaze u potrazi za poslom. Usled trenutne krize ima mnogo izbeglica i mnogi žele da dođu u Grčku, ali ne mogu jer su granice zatvorene. Na nama je da kažemo da su dobrodošli. Na hiljade radnica i radnika došlo je iz Albanije u Grčku i oni su živi dokaz da možemo da ujedinimo grčke, albanske i makedonske radnike. Kada su albanski emigranti početkom devedesetih došli u Grčku, suočili su se sa užasnim rasističkim napadima i sa diskriminacijom. Protiv toga smo se borili kroz sindikate, koji su zauzeli stav da bi trebalo legalizovati sve imigrante. Tako je albanske radnike u Grčkoj privukao ovakav pokret.

Situacija je presudna, kriza se razvija i ono što se bude dogodilo u narednim mesecima odrediće dalji razvoj. Imamo vrlo malo vremena da sprečimo katastrofu, da sprečimo da se Skolje pretvori u Sarajevo. Uspemo li da uspostavimo ove zahteve, radnice i radnici u Skoplju će videti alternativu međusobnim sukobima, ili borbi protiv NATO-a kroz međusobne sukobe. Moramo da postavimo primer u tom pravcu. Tokom rata na Kosovu u Grčkoj je bio ogroman anti-ratni pokret – 90% stanovništva bilo je protiv NATO-a. Možemo ponovo da stvorimo takvu situaciju. U trenutnom kontekstu je teže stvoriti ovakvu opoziciju ratu jer su argumenti drugačiji, ali postoji potencijal. Onda bismo mogli da ponudimo jasno vođstvo radnicama i radnicima u Skoplju koji zaista mogu da ujedine makedonske, grčke i albanske radnice i radnike u borbi za bolji Balkan, otvoren za sve svoje narode i suprotstavljen ratu i siromaštvu.

Septembar 2001.