Predizborno zveckanje zarđalim oružjem[6 min. za čitanje]

Srpska nova godina osvanula je sa starom srpskom farsom. „Kosovo je Srbija“, samo u novijem izdanju, na češkom ili slovačkom jeziku (hehe), „Kosovo je srbsko“, sve sa novim vozom, koji bi mogao da nas košta 20 miliona dinara godišnje.

Bliže se izbori, idealno vreme da se javnosti poturi neki nacionalistički incident. Kako bolje skrenuti pažnju sa socijalne i ekonomske bede od podgrevanja kosovskog spektakla?

Ovog puta spektakl je zaista bio vrhunski. Iz vladine Kancelarije za Kosovo i Metohiju stigla je ideja vredna Nobela za mir. Izlepimo voz iznutra, pomislili su, freskama pravoslavnih manastira s Kosova, a spolja nevinim natpisom koji poručuje da je Kosovo Srbija. Pa ga pošaljimo na Kosovo, da ga sa oduševljenjem dočekaju uzbuđeni i većinski Albanci. Ili Srbi.

Zvuči kao genijalna ideja novog savetnika direktora kancelarije, Marka Đurića. Reč je, naravno, o nekadašnjem lideru krajnje desničarske SNP 1389, Miši Vaciću. Tako se radi marketing: iz četrnaestog veka u dvadeset i prvi! Prvom klasom.

Voz koji je u subotu 14. januara pošao iz Beograda za Kosovsku Mitrovicu u 8:30 vratio se rano jutros, nakon što je na neka četiri sata zaustavljen u Raški. Putovanje je trajalo 19 sati. Nije baš Transsibirska varijanta, ali dajte Vaciću vremena. Možda mu i pođe za rukom.

U međuvremenu, da ne bi ispao iz oka javnosti, premijer srbski, Aleksandar Vučić, javio je da su kosovski specijalci pokušali da miniraju prugu. Hitna sednica Biroa za koordinaciju službi bezbednosti održana je u subotu od 18:15, a predsednik srbski Tomislav Nikolić danas je predsedavao sednicom Saveta za nacionalnu bezbednost. On je u najbesmislenijoj pretnji ratom u novijoj svetskoj istoriji izjavio i sledeće: „Ako budu ubijali Srbe poslaćemo i vojsku, svi ćemo ići i ja ću da idem, nije mi prvi put.“ Prvi put kao tragedija, drugi kao farsa. Pođe li kojim slučajem ova šarada po zlu možemo samo da se nadamo da će Nikolić trupe na Kosovo poslati vozom.

Možemo, dakle, očekivati trezvene i dostojanstvene mere odbrane srpskog teritorijalnog integriteta i opstanka srpskog naroda na Kosovu. Vučić je najavio da će obavestiti Rusiju, Kinu i SAD o „igrama koje su pripremane na Kosovu“ da se zaustavi naš nevini, nekontroverzni voz. Možda se Vučiću i javi neki portir u Beloj kući ili Kremlju, dok će vesti iz Srbije svakako potresti Kinu, uplašenu da voz konačno ne stigne do Tokija.

Ova naizgled komična zveckanja zarđalim oružjem iako teško da će se otrgnuti kontroli ukazuju na podsticaj koji je desnica u svetu dobila Trampovom pobedom na američkim izborima. Nikolić je danas za incident sa pokretnim manastirom optužio ni manje ni više nego odlazeću američku administraciju. U predstojećem periodu možemo očekivati zaoštravanje ove zapaljive retorike.

Sve je to, naravno, potrebno staviti u kontekst „agresije“ koju su onomad „Albanci“ dronom počinili tokom jedne fudbalske utakmice. Da nije tužno, bilo bi smešno. A zašto Vučić i njegova ekipa moraju da igraju ovakve igre s narodom Srbije i srpskim narodom na Kosovu? Pored izbora, naravno, reč je i o igri moći. Ko može da se postavi kao faktor stabilnosti i prijatelj velikih sila na Balkanu? Pa, naravno, garant mira i stabilnosti, odnosno onaj koji je u stanju da velike sile podseti na svoju sposobnost da mir i stabilnost naruši.

Železnice Srbije

To je oduvek bila garancija uspeha: oslanjati se na velike sile i igrati se ruskog ruleta, tj. ruskih vozova. A Srbija? Srbija tone. Pogledajmo samo stanje železnice. Na leto 2016. godine, tadašnja ministarka saobraćaja, Zorana Mihajlović, iznela je ideju da je potrebno ukinuti tzv. nerentabilne železničke saobraćajnice u Srbiji. Po nekim procenama, to bi značilo ukidanje petine pruga u našoj zemlji.

Tokom te godine stigla je i vest da je Udruženje ljubitelja železnice ocenilo da je jug Srbije zapostavljen: iz Beograda više vozova polazi za Budimpeštu nego za Leskovac i Vranje. To naravno ne znači da je Vojvodina privilegovana: i tamo se proteklih godina beleži pad u saobraćaju.

Osvrnimo se na zaposlenost na železnicama i situacija je slična onoj na nivou cele zemlje. Jedan poslanik je 2004. godine ponudio sledeći presek stanja. Početkom davne 1990. godine, bilo je 46.200 zaposlenih. Krajem 2000. taj broj iznosio je 33.471. Krajem novembra 2004. godine, pao je na 26.320. Prema novijim podacima, u aprilu 2015. taj broj je pao na još skromnijih 17.078 zaposlenih.

U tom kontekstu je ideja ponovnog otvaranja linije Beograd–Kosovska Mitrovica posve očigledno samo najnovija budalaština naših vladara. Ništa od toga neće pomoći radničkoj klasi u Srbiji. Iz iznetih statistika o železnici vidi se da je vladajuća državna politika održavanja institucija na teritoriji Kosova protivna interesu radničke klase Srbije.

Radništvo je srce Srbije

Vučićeva i Nikolićeva politika donosi samo sve veću bedu u Srbiji, sve veću mržnju prema Srbima na Kosovu, a državu Srbiju gura sve više u šake velikih sila u njenom pokušaju da se dodvori moćnicima u Vašingtonu i Moskvi. To je sve još pre više od jednog veka predvideo naš veliki socijalista, Dimitrije Tucović.

Tucović je poručio da Srbija mora da raskine sa nacionalističkom politikom, jer je to preduslov da raskine sa podaničkom politikom prema imperijalističkim silama. Danas vidimo da je taj raskid nemoguć ukoliko se Srbija vodi idejom da kapitalizam nema alternativu. Država se udvara stranim silama i njihovim kapitalima, ali bez ikakve dobiti za radničku klasu. Kapitalisti gledaju samo svoj interes, dolazili s Istoka ili Zapada.

Srbija je Rusiji prodala NIS za cenu nižu od tržišne, samo zarad odbrane svojih pozicija na Kosovu. Ni pokušaj države da privlači strane investicije sa Zapada nije doneo rezultate, uprkos nastojanjima da se zadovolje zahtevi Vašingtona i Brisela oko statusa Kosova. Dovoljno je videti kako se FIAT odnosio prema Železnicama Srbije, uprkos tome što mu je Srbija omogućila obimne subvencije: poslove koje je pre vodila Železnica dao je privatniku.

Kosovo je 1913. godine, kada ga je srpska vojska „oslobodila“, uveliko većinski naseljavao albanski narod. Srbija nije trebalo da se „vraća“ na Kosovo, jer većinsko raspoloženje na Kosovu nije bilo za to. Da bi Kosovo zadržala, Srbija je počinila niz zverskih zločina protiv albanskog stanovništva. Svi zločini kasnije počinjeni protiv Srba na Kosovu tokom dvadesetog veka isto su tako posredno krivica državne politike Srbije prema tamošnjem većinskom albanskom stanovništvu. Radnička klasa Srbije nije ništa dobila tom politkom. Naprotiv.

Vreme je da se sa tom politikom raskrsti. Potrebna nam je nova politika, koja bi u svom središtu imala dobrobit radništva naše zemlje i svih naših suseda, kako bismo zajedničkim snagama poveli borbu protiv kolonijalne zavisnosti i ponižavanja. Konkretno u ovom slučaju, Beograd bi trebalo da Prištini ponudi priznanje, pod uslovom da se s Kosova povuku sve NATO trupe. To bi srpsku kulturnu baštinu i stanovništvo na Kosovu osiguralo neuporedivo bolje od nacionalističke politike koju srpske elite vode od 1913. godine naovamo.

Dalje, umesto subvencionisanja kapitalista, bili oni strani ili domaći, pri njihovoj kupovini javnih dobara za šaku evra, taj novac treba ulagati u zapošljavanje ljudi, obnovu industrijske i transportne infrastrukture i oporavak privrede pod radničkom i demokratskom kontrolom. Vratimo se sa neba na zemlju.