Borba iz ličnog ugla: Šta posle?[4 min. za čitanje]

Dobili smo još jednu reakciju na naš poziv da nam šaljete svoje utiske o borbama i protestima u kojima učestvujete. Pisala nam je Katarina Antonić, o svojim utiscima sa protesta u Beogradu i Novom Sadu.

Smatramo da je u političkim borbama ključno, pored analiza, čuti i glasove što većeg broja ljudi koji u tim borbama učestvuju – glasove koji prenose sirove emocije i neprocesuirane utiske koje nužno ima svako ko izađe na ulicu da se bori za ono što smatra ispravnim. U tom cilju, otpočeli smo sa nizom članaka pod naslovom „Borba iz ličnog ugla“ u kojima ćemo objavljivati tekstove svih zainteresovanih simpatizera i simpatizerki koji imaju potrebu i želju da svoje utiske sa uličnih, industrijskih ili drugih borbi podele u cilju motivisanja i ohrabrivanja drugih ljudi širom Srbije i Balkana na zajedničku borbu za pravednije društvo. Mi ne stojimo iza svih stavova iznesenih u pismima, ali smatramo da je bitno započeti širi dijalog – odozdo.

Ako želite da se vaše misli i utisci o borbama u kojima učestvuju čuju šire, šaljite nam svoje izveštaje iz ličnog ugla na [email protected] ili u inboks naše Fejsbuk stranice.

Predizborni period bio je pun obećanja i podmitljivih dosetki od strane lidera političkih partija. Oni su opet kao i godinama unazad učinili nemoguće – ubedili su ljude u apstraktna rešenja, rekli su dečije “nećemo više”, i učinili da građani još jednom poveruju kako izbori zaista pružaju izbor. Nije puno trebalo da sve padne u vodu i već nekoliko dana nakon izbora bili smo svedoci afera i obmana koje su se nizale jedna za drugom. Bilo je tu svega: od izborne krađe, mrtvih glasača, preko fantomskog rušenja objekata i kindapovanja, kršenja ljudskih prava i zakona, do političke smene novinara i nastavljenih započetih manipulacija.

S obzirom na to da se ovakve situacije godinama ponavljaju sa većim ili manjim intezitetom, nije ni čudo što se većina pita “A da l’ nije problem u nama?” I zaista, šta to sa nama nije u redu? Kako smo došli u situaciju da ljudi iz Skupštinskih fotelja pomisle da je u redu biti plaćeni “kompletan idiot” u službi naroda? Kompletni idioti zapravo vrlo dobro poznaju svoje glasače. Lično su, godinama unazad, postepeno radili na tome da građani “političara lopova” prihvate kao datost, dožive amneziju svaki put pred izbore, svoje nemanje i siromaštvo pripišu isključivo ličnoj nespretnosti i “šta je – tu je” prihvate kao stil života. Životne motivacione poruke poput “sudbina je u tvojim rukama”, “ne odustaj dok ne crkneš” i “sami smo krojači svoje sreće” jednostavno „ne piju vodu“ ukoliko spadate među većinu na ivici siromaštva, zaposlene u Juri, politički nepodobne, one bez keša za harač ekipi iz “Work and travel-a” i one nespremne da se prodaju.

Ipak, činjenica da su stvari više nego obično izmakle kontroli neke građane nije ostavila ravnodušnim. Na iznenađenje mnogih, organizovano je nekoliko većih protesta. Mogli smo videti pune ulice ljudi i transparenata i odjednom se opet osetio zaboravljeni osećaj bunta i želje za promenom. Prvobitno smo se okupili oko slučaja rušenja objekata u Savamali u Beogradu a onda i protiv smena na Radio televiziji Vojvodine. I dok mi u glas pevamo „Ay Carmela“ i poručujemo da „Neće proći!“ iz televizora se čuje: „Imali ste izbore, šta se sad žalite?“, „To je skup cenzus opozicije!“, „To su strani plaćenici sa namerom da destabilizuju državu!“.

Ovo su samo neke od poruka i komentara predstavnika Vlade upućenih javnosti. Na osnovu ovoga možemo zaključiti najmanje dve stvari. Prvo, ukoliko imaš nešto protiv odluka i delanja vlasti, možeš to iskazati (samo?) na izborima i ćutati do sledećih. Drugo, ukoliko ipak shvataš da imaš pravo da se tvoj i glas mnogih koji su protiv čuje u međuvremenu, bićeš okarakterisan kao član opozicije, strani plaćenik , državni neprijatelj ili politički ostrašćen. Ovde je jako bitna i nimalo zanemarljiva ova situacija u kojoj vlast odbija da prepozna nezavisnog pojedinca koji ima nešto protiv. I ne, nije to samo ova vlast i ne, nije to samo Vučić.

Ako hoćemo da im zaista ne prođe moramo shvatiti da se ne borimo protiv nečega što se desilo preko noći ili baš onog dana kada je Vučić dobio izbore. Ovo je borba protiv godinama, decenijama dobro organizovanih idiota koji poseduju novac, kontrolišu zakone i medije. Ovo takođe nije i ne sme biti borba samo za odbranu novinara ili bespravno srušenih objekata. Ovo nije i ne sme biti borba samo za Beograd ili Novi Sad. Ovo je borba i za radnike Jure i sve ostale radnike čija su prava ugrožena. Ovo je borba za bolje uslove školovanja svih sadašnjih i budućih studenata i učenika… Ovo je borba nas za sve nas u kojoj nam osim Kesićeve satire i humora trebaju još bolje isplanirane buduće akcije i zahtevi koji se neće zaustaviti samo rešavanjem spornih pojedinačnih situacija. U suprotnom, šta posle?