Tridesete ili šezdesete?[4 min. za čitanje]

Bauk kruži Evropom – bauk 1968. Da bismo poverovali ovim rečima francuskog predsednika Nikolasa Sarkozija, moramo napraviti kratak presek političkih dešavanja na kontinentu. Krajem januara, masovan generalni štrajk potresao je Francusku. Sindikati u toj zemlji tvrde da je 2.5 milona radnika i radnica uskratilo svoj rad, u protestu zbog načina na koji se njihova vlada nosi sa ekonomskom krizom.

Otpuštanja, sve niže plate i najavljena smanjenja budžeta za plaćeno pripremno vreme za predavače, izveli su stotine hiljada ljudi na ulice širom zemlje.

Anketa koju je 25. januara sproveo dnevni list Le Parisien, pokazala je da 69 odsto od ukupnog stanovništva podržava štrajkove. Bes koji se širi Francuskom izazvan je činjenicom da se milijarde troše na spasavanje banaka, dok se istovremeno ne čini ništa što bi ljudima povisilo plate ili kupovnu moć.

Francuska nije izolovana. Generalni štrajk je prošlog decembra potresao i Italiju. U Grčkoj je krajem 2008. godine došlo do, ni manje ni više, narodnog ustanka. Iako je povod, svakako, bilo policijsko ubistvo petnaestogodišnjeg Aleksandrosa Grigoropulosa, ustanak je ispoljio nataloženi bes zbog neoliberalnih “reformi” usmerenih na smanjenje penzija i duže radno vreme. Poslednje vesti iz Grčke svedoče štrajkovima i blokadama zemljoradnika. Pobuna u Grčkoj i dalje traje.

Protesti na Islandu doveli su do pada vlade, kao posledica fi nansijskog kraha koji je ta zemlja pretrpela.

Postoji nešto neočekivano i iznenadno, što današnju situaciju čini uporedivom sa onom iz 1968. godine. Kontekst anti-ratnog pokreta kao najvećeg mobilizatora masa na Zapadu tokom šezdesetih i dvehiljaditih takođe je velika sličnost. Ipak, više bih voleo da paralelu povučem između kreditne krize i tržišnog rata koji su se javili tokom Velike depresije iz 1930-tih godina.

Posmatrajući razvijene zemlje od perioda 90-tih godina prošlog veka do danas, svakako možemo namirisati trag Vajmarske republike. Naravno, ovo poređenje radi posao samo uz dozu opreza.

Kriza je 90-tih godina na Zapadu imala neuporedivo manji domet od one iz tridesetih godina: krhkost legitimiteta političkog centra bila je očigledna, ali i dalje ne pred kolapsom; rast radikalne desnice bio je takođe očigledan, ali i jasno odbačen od strane većine stanovništva, poput ubedljivog poraza Le Pena na predsedničkim izborima u Francuskoj 2002. godine; a lagani porast radničke militantnosti doveo je do štrajkova koji su mestimično obarali vlade, poput francuske, 1995. godine.

Ipak, pucanje kreditnog balona dovelo nas je u situaciju mnogo veće nestabilnosti. Skorašnji sukob oko protoka gasa između Rusije i Ukrajine, koji je zahvatio celu Evropu istočno od Nemačke, istakao je pretnju svetskom miru do koje je dovelo zaoštravanje ekonomskog i vojnog takmičenja između velikih sila.

Ova godina je otpočela u senci obnovljenog rata na Bliskom Istoku i ekonomske krize koja preti da se pretvori u dug period bede – poput fi lma o 1930-tim, koji smo pustili ubrzano.

Međutim, kako će se to odraziti na Srbiju nije lako predvideti. Mi, svakako, živimo u stalnoj krizi još od osamdesetih godina.

Kako je koji sloj doživeo tu krizu odigraće, doduše, veliku ulogu u percepciji krize i proceni kako na nju treba odgovoriti.

Industrijski radnici, koji su devedesetih bukvalno preživljavali, dvehiljadite su mahom doživeli kao katastrofu. Njihov odgovor je, do sada, uglavnom bio očajnički oblik štrajkova i, najčešće, glas za SRS.

Mnogi intelektualni radnici, radnici u uslužnom sektoru i profesionalci su, doduše, dvehiljadite doživeli kao korak napred. Oni nisu više preživljavali, već su mogli da se nadaju boljoj plati, nekom putovanju u inostranstvo, pa čak i povoljnom kreditnom aranžmanu. Njihova politička odanost bila je skoncenrisana mahom na DOS-ovske partije, prvenstveno na DS.

Podele iz prošlosti možda najmanje utiču na omladinu. Mladi su sigurno nasledili neke predrasude roditelja, ali njihova realnost tera ih na to da budu radoznali i kritičniji prema prošlosti ili sadašnjosti nego što su njihovi roditelji bili. Mnogi su posebno zainteresovani za trendove koji se razvijaju van zemlje.

Nije nužnost da će produbljavanje krize ustaliti tokove iz prošlosti. Zasigurno će biti više očajničkih štrajkova pred zatvaranje firmi i većih uličnih protesta po gradovima usled pucanja kreditnog balona i pada vrednosti dinara, kao i dublje apatije usled sve ustaljenije besperspektivnosti.

Takva atmosfera može da bude plodna za autoritaran režim nalik Putinovom u Rusiji. Štaviše, iskustva iz istorije nas uče da je takva atmosfera pravo tlo za rast ekstremnog nacionalizma i fašizma.

Ipak, sasvim je moguće da će žestoke radničke borbe u ključnim sektorima, poput energetskog ili javnog sektora, ili eksplozije nezadovoljstva u omladini, zbog manjka životnih mogućnosti, oživeti borbu sličnu onoj koja se odvija u Evropi.

Mi se trudimo da na tok stvari utičemo tako da ga poguramo u tom pravcu. Međutim, mi smo još uvek isuviše mali da bismo pretendovali na vođstvo velikih pokreta. Zbog toga se trudimo da putem prodaje novina, antifašističkih i anti-ratnih protesta, solidarnih akcija sa štrajkačima i studentskih akcija, pridobijemo novu generaciju revolucionarnom socijalizmu. Put internacionalnog socijalizma je jedini put iz krize!