Grčka u revoltu[5 min. za čitanje]

Maria Stilu iz naše sestrinske organizacije u Grčkoj analizira pozadinu masovnog ustanka, štrajkova i nemira koji se šire kroz Grčku nakon što je policija ubila učenika

Trenutna borba u Grčkoj poslednja je u dugom nizu borbi protiv različitih vlada. I Pasok, partija levog centra, i desničarska Nova demokratija, pokušavale su da napadnu radnička prava – i uvek su nailazile na otpor.

Današnja situacija može se povezati u isti tok s 2001. godinom, kada je sjajan štrajkački pokret naterao tadašnju vladu (predvođenu upravo Pasokom) da odustane od svojih planova za “reformu” radničkog penzionog sistema.

Ova velika pobeda radničkog pokreta bila je važna za rastući antikapitalistički pokret. Aktivisti su mobilisali ljude za protest protiv sastanka G8, grupe najrazvijenijih zemalja sveta, u Đenovi, leta 2001. Naišli su na snažnu podršku u grčkom narodu.

Preko 50 procenata ljudi je reklo da su protesti protiv kapitalizma pozitivna stvar. Postojao je, a i dalje postoji, izražen otpor neoliberalizmu.

Antikapitalistički pokret je imao veliki uticaj na, prilično veliku, levicu u Grčkoj. Taj pokret nije zamro, već se 2003. godine preoblikovao u antiratni pokret protiv napada na Irak.

Desetine hiljada učenika igralo je tada veoma bitnu ulogu, sprovodeći organizovane bojkote nastave i okupacije u svojim školama. Od 15. februara 2003, svetskog dana borbe protiv rata, demonstracije su bile konstantne i trajale su puna tri meseca.

Desničarska Nova demokratija pobedila je 2004. godine na opštim izborima. Morala je, međutim, da se suprotstavi radničkom pokretu, i dalje samouverenom usled pobede iz 2001. godine.

Većina levice verovala je da je pobeda Nove demokratije dokaz da se grčko društvo kreće udesno.

Socijalistička radnička partija je tvrdila suprotno.

Tada smo rekli da je Nova demokratija pobedila, ne zato što je ljudi svesrdno podržavaju, već zato što su bili protiv Pasoka. Bilo im je dosta napada koji su dolazili iz te partije. Ispostavilo se da smo bili u pravu.

Nova demokratija je pokušala da nekim grupama radnika promeni penzije, što je dovelo do serije borbi.

Jedna od njih bila je vezana za kratkoročno i vremenski ograničeno zaposlene radnike. Po ovom režimu su stotine hiljada radnika, uglavnom mladih ljudi, bile zaposlene. Nova demokratija im je ranije govorila da ih Pasok eksploatiše i da će im, ako pobedi na izborima, obezbediti stalno zaposlenje.

Ali, ništa se nije dogodilo – upravo su zato ovi radnici bili prva velika opozicija vladi. Sindikalizovali su se, borili za svoja prava i naterali druge sindikate da ih prepoznaju kao ključan deo radničkog pokreta.

Okupacije
Učenici koji su nekada predvodili antiratni pokret, tokom 2006. godine su pokrenuli talas okupacija širom univerziteta, protiv planova Nove demokratije da uvede privatne univerzitete.

Reč je o generaciji koja ima samopouzdanja i iskustva. Oni znaju da ako želiš da se boriš, moraš da okupiraš i organizuješ se.

Grčka je krhka kapitalistička ekonomija koju globalna recesija teško pogađa. Vlada na probleme odgovara svedeno i rigorozno, koristeći se otpuštanjima i privatizacijom. Takođe planira da bankarima ustupi 28 milijardi eura.

Nova demokratija želi da stvori ekonomiju koja bi se uspešnije takmičila s ostatkom Evrope. Rečju – pribegava neoliberalnom restruktuiranju.

Ona takođe želi da poveća vojne kapacitete Grčke – što podrazumeva učešće u “ratu protiv terora”, slanje grčkih trupa u Avganistan i na Balkan, kao i treniranje iračkih trupa.

Sve ovo u velikoj meri provocira grčki narod, koji ima snažnu antimilitarističku tradiciju.

Vlada je prošle godine naprasno raspisala izbore na kojima je jedva pobedila, u cilju da umiri otpor svojim odlukama i politici.

I pored toga, svega 12 meseci kasnije, nalazi se u ozbiljnoj nevolji. Revolt je već očigledan, kao i skandali vezani za trgovinu zemljištem s jednim imućnim manastirom.

U ovakvim okolnostima, tu uključujući i jak studentski i radnički pokret, nije ni čudo što u Grčkoj postoji visok nivo otpora.

Čak i pre policijskog ubistva Aleksandrosa Grigoropulosa u društvu je postojao ogroman bes. Na opštim studentskim zborovima u oktobru odlučeno je da se univerziteti okupiraju na po nekoliko dana, protiv vladinih obrazovnih planova.

Između novembra 2007. i marta 2008. godine, digao se veliki talas štrajkova protiv vladinog penzionog zakona. Zakon je ipak izglasan, ali tek treba da bude primenjen.

Tokom jeseni je zavladalo osećanje da se u bilo kom trenutku bilo šta može dogoditi – bila je dovoljna jedna varnica koja bi zapalila čitavo društvo. Tada je policija ubila Aleksandrosa.

Vlada je tokom proteklih nekoliko godina koristila policiju da izvrši pritisak na pokrete. Pokušavala je sa rasturanjem demonstracija i napadima na imigrante.

To je, zauvrat, dovelo do još jačeg otpora. Nastao je veliki antirasistički pokret protiv policije i vladinog odnosa prema imigrantima.

U decembru su u Atini održane velike antirasističke demonstracije, podržane od strane radnika, studenata i levice.

Različiti problemi stapaju se u jedan veliki, i svi se ujedinjuju protiv vlade. Studenti ne govore “Imamo sopstvene zahteve koji nemaju veze ni sa kim osim sa nama.” Radnici ne govore “Zašto studenti spaljuju radnje?”

Osećanje koje je na ulicama eksplodiralo nakon ubistva Aleksandrosa nije nestalo. Ljudi nastavljaju da svakodnevno izlaze na ulice.

Generalni štrajk svih radnika protiv vladinog predloga budžeta, sa početka decembra, bio je veoma uspešan.

Učenici su odbili da narednog dana pohađaju nastavu. Umesto toga su napadali policijske stanice.
Zdravstveni radnici su potom održali štrajk zbog smanjenja državnih izdataka za zdravstvo i privatizacije koji uništavaju zdravstveni sektor. Pridružili su im se i radnici drugih javnih sektora, poput predavača i nastavnika.

Nakon generalnog štrajka, održan je i opšti studentski zbor studenata s raznih univerziteta. Oni su tada pozvali na petodnevnu studentsku okupaciju i organizovanje povodom štrajka održanog narednog četvrtka.

Mnogi studenti su odlazili do lokalnih radnih mesta i ubeđivali radnike da se tom štrajku priključe. 
Ovo je veoma uzbudljiva situacija u kojoj levičarska politika igra veoma bitnu ulogu.