Štednjom po glavi prosvetara[3 min. za čitanje]

Štrajk u prosveti i dalje traje. Vladimir Jevtić izveštava o njegovom toku.

Ideologija štednje je za Srbiju pogubnija nego za ostale zemlje iz najmanje jednog razloga više, a to je partokratska klijentelistička država, koja postoji u neprekinutom kontinuitetu od početka procesa uspostavljanja moderne srbijanske države, započetog nakon usmenog sporazuma Kneza Miloša Obrenovića i Marašli – Ali Paše u jesen 1815. godine. Naime, izgovarajući se na štednju i „zahteve iz inostranstva“, vlast koristi priliku da se obračuna sa ostacima ostataka bilo kakve samostalnosti, kritičke misli i mogućnosti delovanja zaposlenih u javnom sektoru, koje ne bi proisticalo iz volje i interesa tajkunsko političke elite koja isisava poslednje životne sokove iz ove umorne i apatične mase, senke negdašnje moderne društvene zajednice. Pri čemu se ljudi na vlasti ne libe ni najdirektnijeg kršenja zakona kako bi ostvarili zadate ciljeve. Dešavanja u prosveti ovih dana na najdirektniji način dokazuju iznete tvrdnje.

Naime, ovih dana je ministarstvo prosvete uprlo sve snage da okonča štrajk prosvetara u Srbiji, uz izvesne ustupke kojima se unekoliko poboljšava pravni status zaposlenih, ali ne i materijalni položaj, što je bio glavni uzrok štrajka srbijanskih prosvetara. Umesto čvrstih garancija, vlada je ponudila jedan sporazum sa nepreciznim formulacijama i bez čvrstih rokova, vršeći pojačan pritisak na sindikate da to prihvate i obustave štrajk. Politika pritiska i manipulacija donela je izvesnu prevagu vlastima u jednom momentu, jer su dva manja sindikata prosvetnih radnika popustila i prihvatila sporazum obustavljajući dalje učešće u štrajku. Vest o prekidu štrajka je objavljena u svim medijima i činilo se u jednom momentu, da je da je najduži i najmasovniji štrajk u istoriji srbijanske prosvete završen neuspehom.

Međutim, brzo se pokazalo da je u pitanju još jedna manipulacija vlasti sa ciljem da zaplaši i demorališe najveći deo prosvetara koji su štrajk nastavili dalje okupljeni oko preostala dva sindikata radnika u prosveti, među kojima je najozbiljnija i najorganizovanija Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije, kojoj pripada više od polovine ukupnog broja članova svih sindikata prosvetara u Srbiji. Ovih dana redove Unije popunjavaju i mnogi razočarani članovi ova dva sindikata koji su potpisali sporazum. Ova najozbiljnija kriza višemesečnog štrajka prosvetara, koja je, srećom, uspešno prevaziđena; otkriva, pored neverovatne beskrupuloznosti i nedemokratičnosti vlasti, i neke od slabosti naše sindikalne scene. One npr. se ogledaju u postojanju velikog broja raznoraznih granskih sindikata i sindikalnih grupa, od kojih mnogi nisu u stanju da vrše osnovnu svoju funkciju, a to je borba za zaštitu prava radnika, tako da se opravdano postavlja pitanje smisla njihovog delovanja.

Ne uspevši da slomi štrajk u prosveti na ovaj način, ministarstvo prosvete je nastavilo sa manipulacijama i pritiscima, dozvoljavajući sebi čak najdirektnija kršenja mnogih zakonskih odredbi u pokušajima da uplaši i demotiviše štrajkače. Najave ministarstva prosvete o smanjenju plate onima koji nastave štrajk nakon 19. februara, pokušaji da se ukine sindikalni dodatak predsednicima sindikata u školama koje štrajkuju, neplaćanje honorarnog rada, razrednog starešinstva i u nekim slučajevima čak i plata tokom raspusta, predstavljaju direktno kršenje ionako rigoroznog i na brzu ruku usvojenog Zakona o radu.

Činjenica da je u borbi protiv štrajkača vlast prinuđena da posegne za kršenjem zakona koje je sama nedavno usvojila, govori ipak o tome da vlast nije svemoćna i da ne može lako slomiti ljude koji su u stanju da se organizuju oko zaštite svojih elementarnih prava i imaju hrabrosti da se za njih bore.

Vladimir Jevtić, Bajina Bašta