Da li treba da podržimo podelu?

Rat na Balkanu?[5 min. za čitanje]

Vladimir Unkovski-Korica analizira krizu u Bosni i Hercegovini i njenu socijalističku alternativu

Kada je sredinom januara odlazeći predsednik Hrvatske, Stjepan Mesić, izjavio da bi, u slučaju raspisivanja referenduma o otcepljenju Republike Srpske, odmah poslao hrvatsku vojsku da spreči raspad Bosne i Hercegovine, postalo je ponovo jasno da nestabilnost i rat još uvek prete našem regionu.

Ko je kriv za takvu situaciju u našem susedstvu? Na to pitanje će se mučiti da odgovore glasnogovornici najvećih političkih partija u regionu: u samoj Bosni, kao i u Srbiji i Hrvatskoj.

Štaviše, to će pitanje izazvati negodovanja i kod nacionalista i kod liberala. Jer, ni jedni ni drugi već dvadeset godina nemaju rešenje za Bosnu.

Nacionalisti će optužiti vođstvo nekog drugog naroda za propast ovog ili onog sporazuma. Liberali će prevrtati očima i okriviti gotovo celokupno lokalno stanovništvo što nije shvatilo blagodeti evroatlantskih integracija.

Ono što možda ne bi prijalo ni jednima ni drugima je konstatacija da oni, zapravo, zavise jedni od drugih. Jer, multinacionalnu i mešovitu Bosnu rasturala su nacionalistička vođstva raznih Srba, Hrvata i Bošnjaka devedesetih godina – uz direktnu podršku velikih sila.


Raspad SFRJ
Rat iz devedesetih ne može da se posmatra van konteksta raspada SFRJ podstaknutog dužničkom krizom iz osamdesetih godina. Zapadne republike su spas videle u napuštanju federacije, dok su uglavnom srpske elite tražile novu centralizaciju Jugoslavije.

Zapadne sile su oko pitanja budućnosti SFRJ bile podeljene, ali je nemačka podrška separatistima u zapadnim republikama Sloveniji i Hrvatskoj destabilizovala i samu BiH. Istovremeno, sprski šovinistički vladajući krugovi bili su preplašeni da će ostati bez velikog dela srpskog stanovništva, pa su odlučili da ga po svaku cenu zadrže u sklopu jedne države.

SAD su tokom rata odlučile da podrže anti-srpsku koaliciju kako bi na duži rok blokirale svoju oslabljenu višedecenijsku suparnicu, Rusiju. Američka intervencija je prevagnula i rat je okončan 1995. godine, tzv. Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Od tada je Bosna pod neo-kolonijalnim protektoratom. Zapad u velikoj meri diktira unutrašnju politiku BiH.

Zemlja je podeljena na dva dela: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Odluke je nemoguće donositi bez saglasnosti oba entiteta.

Ipak, prisustvo neo-kolonijalnog režima u BiH pod zastavom Dejtona, na čelu sa visokim predstavnikom za BiH, legitimiše se upravo tvrdnjom da je za očuvanje jedinstvene Bosne neophodna spoljašnja prinuda.


Ni Vašington, ni Moskva
Međutim, novost u situaciji je upravo ta da se danas Srbi pozivaju na Dejton, dok se Zapad zalaže za ukidanje Dejtona, tj. za jedinstvenu Bosnu u sklopu EU i NATO-a.

Šta se tu dogodilo? Ukratko, kako Međunarodna krizna grupa priznaje u svom izveštaju iz novembra 2009. godine, nedemokratska suština Dejtonskog sporazuma izgubila je legitimitet. U kontekstu sve dublje ekonomske i socijalne krize, navodi se u izveštaju, potrebna je nova strategija za očuvanje BiH.

Izveštaj, doduše, nije objasnio ko je stvorio ekonomsku i socijalnu krizu – što ne čudi, jer ju je donela upravo neoliberalna politika Zapada. Štaviše, očuvanje BiH nije isto što i ukidanje Dejtona.

Zapad hoće da ukine Dejton kako bi ukinuo autonomiju Republike Srpske i tako kontrirao povratku Rusije na regionalnu scenu na konto njenog novog statusa kao energetske supersile. Integracija Bosne u EU i NATO ide u prilog toj strateškoj liniji.

Problem za njih je upravo činjenica da Republika Srpska nikad ne bi pristala na ulazak u NATO. Ne treba da čudi da je početkom februara ambasador Rusije pri NATO-u Dmitrij Rogozin izjavio je da će Srbija ako želi u NATO morati da se odrekne Kosova.

Rusija preko Srbije, a samim tim i preko Srpske, pokušava da stvori svoju sferu uticaja u Evropi na osnovu budućih energetskih maršuta. Nedavno je dogovorena izgradnja ruske baze na jugu Srbije.

Drugim rečima, bilo kakav pokušaj srpskog entiteta da napusti Bosnu u praksi bi označio oslanjanje na ruski imperijalizam. To bi samo produbilo mešanje velikih sila u balkanske poslove, kao što se dogodilo i devedesetih.

Zbog toga ni podrška, ali ni otpor Dejtonu od strane bosanskih političkih elita nisu odraz anti-imperijalističke politike. Doduše, svakako je jasno da daljih promena u BiH ne treba da bude bez saglasnosti svih njenih naroda.

Na taj način se stvara jedina mogućnost da Srbi, Hrvati i Bošnjaci shvate da rešenje neće stići odozgo i spolja: ni sa zapada ni sa istoka.

Pokret odozdo
Stvar se ne završava na tome. Ključno je to da je nacionalna jednakost u BiH neodvojiva od borbe za socijalnu jednakost. No, i tu postoji podela na dva radnička pokreta.

Generalni štrajk u Srpskoj se početkom februara odvijao neposredno nakon štrajka „Hidrogradnje“ d.d. Sarajevo u januaru. Da su stali zajedno, bili bi mnogo efikasniji.

Potrebno je pod hitno, bez narušavanja prava drugih nacija, jedinstveno stati protiv napada na radnička prava i socijalni standard.

Takva politika, u kojoj se poštuju nacionalne razlike i uvažava klasna solidarnost, uskoro bi ušla u sukob ne samo sa gazdama i političarima, već i sa imperijalistima – zapadnim i istočnim.

Zato je borba za nacionalna prava i socijalnu jednakost takođe nerazdvojiva od borbe za Balkan slobodan od imperijalizma.

Danas, kada ceo svet ulazi u dužničku krizu nalik na onu u Jugoslaviji iz osamdesetih, izbor je isti kao što je bio više puta u našoj istoriji: socijalizam ili varvarizam.