Avatar[4 min. za čitanje]

Film Avatar je s početkom januara zaradio prvu milijardu. Reč je o filmu o kojem se ozbiljno govorilo tokom cele prethodne godine, ne bez razloga; prvo, iza projekta stoji Džejms Kameron, drugo, trebalo je čitavih petnaest godina da se tehnologija specijalnih efekata razvije u dovoljnoj meri da bi njegove ideje bile sprovedene, i, treće, film je, govorilo se, nosio snažnu antisistemsku poruku.

Film Avatar je s početkom januara zaradio prvu milijardu. Reč je o filmu o kojem se ozbiljno govorilo tokom cele prethodne godine, ne bez razloga; prvo, iza projekta stoji Džejms Kameron, drugo, trebalo je čitavih petnaest godina da se tehnologija specijalnih efekata razvije u dovoljnoj meri da bi njegove ideje bile sprovedene, i, treće, film je, govorilo se, nosio snažnu antisistemsku poruku.

Prvo je tačno, autor Ambisa i prva dva Terminatora jeste autor i ovog ostvarenja. Drugo je, takođe, tačno, i čekanje se isplatilo – film je, bez preterivanja, prava poslastica za oči. Treće, antisistemska poruka, ako i postoji, visi o veoma, veoma tankom koncu.

Film je, objektivno sagledano, umesno ispletena mreža opštih mesta o potlačenima i tlačiteljima. Da li to film čini nedostatnim? Nipošto.

Ali, tužna je činjenica da film nikada ne bi bio snimljen da iza njega ne stoji Kameron i da ne izgleda kako izgleda – fenomenalno. Samo to ga već čini u najboljem slučaju prosečnim. Prečesto se divi sam sebi, i za to je napravljen. Beskonačne sekvence nezamislivih specijalnih efekata je lepo gledati. Ali, teško da će vas nagnati na kritičku misao, osim ako niste, kako reče jedan moj drugar, dotučeni tinejdžer koji ne zna šta se sve dešava van monitora svog kompjutera. I u tom slučaju, film će dati jedan jedini odgovor, koji, opet, daje još hiljade drugih filmova – tehnologija je zla, korporacije su zle, vratimo se prirodi i jednostavnoj zajednici.

Ali, hajmo malo o antisistemskoj poruci.

Bez želje da otkrijemo sve detalje, navešćemo najbitnije: u bliskoj budućnosti je otkrivena planeta simbolično nazvana Pandora na kojoj postoji izvanredno skupocen hemijski element.

Zemljani šalju ekspediciju u okviru koje je, između ostalih, i jedan bivši marinac, paraplegičar. Tehnologija dozvoljava da je usložnjavanjem DNK lanaca ljudi napravi telo domoroca, Na’vija, koje bi tim ljudima odgovaralo.

Domoroci su vitki, snažni, visoki tri metra, izuzetno spretni i intuitivno povezani s magičnim svetom i prirodnom koju naseljuju. Naš se marinac u svom telu ponovo otkriva kao fizičko biće, i, malo po malo, infiltrira se u domorodačke redove. U tom se procesu zaljubljuje u princezu plemena i odlučuje se da, žrtvujući sve, brani interese Na’vija, postavljajući se kao vojskovođa pred najezdom pohlepnih zemljana.

Reč je, dakle, o sentimentalnoj priči prepunoj klišea u kojoj je teško naći nešto istinski duboko ili pomerajuće.

Postavljeni diskurs je sukob osvajača-kolonizatora i naivnog domoroca. Naš marinac tako ne predstavlja svetlu stranu humanističkog, naučnog ili tehnološkog, bar ne u prvom planu, već svetlu stranu kolonizatorskog, koje se osvešćuje.

Domoroci su, pak predstavljeni kao potpuno bespomoćni pred najezdom tehnološki superiornih ljudi. I, koliko god bespomoćnost domorodaca jeste istorijski dokazana, ovde je reč o naučno-fantastičnom spektaklu s ozbiljnom rupom u priči. Naš svet nema biljaka koje sleću na ranjene i momentalno ih izleče, na Pandori ih ima.

Mi nemamo ogromne zmajolike životinje s kojima možemo imati duhovnu vezu, oni ih imaju. Pa opet, predstavljeni su kao predlogička zajednica u odnosu na ljude, a, samim tim, i na nas, gledaoce. Indijanci, primera radi, jesu bili tehnološki inferiorni u odnosu na osvajače, jer su delili isti svet, baziran upravo na tehnologiji i napretku. Oni iz te vizure jesu bili predlogička zajednica, bazirana na animizmu i magiji.

Pandora je, pak, u potpunosti suprotna našem svetu, i predstavlja suprotni, u biti antitehnološki, realitet. Na’viji, s druge strane, kao da nisu s Pandore. Spasava ih, i to se često previđa, izmenjeni osvajač, „beli čovek” – kao da su nesposobni da se samostalno ujedine, baš zato što ne razumeju korporacijsko i kapitalistčko (pa i kolonizatorsko, osvajačko) rezonovanje. Rečju – bespomoćni su u svojoj naivnosti pred nečim masivnijim.

Film je očito koncipiran u veći-od-života formatu, i to nije obavezno loša stvar. Loše je to što je priča tu radi specijalnih efekata, a ne obratno. Ovaj film, rekao bih, ima inspiratornu snagu jednog Koelja ili jednog Dena Brauna, samo u domenu filma; ako ništa u životu niste čitali, bolje je da s počnete s nečim veoma laganim i kičastim. Isto tako – ako ste gledali istinski ozbiljne filmove, kakav je, recimo, Children of Men, ovaj film će vas ili iznervirati ili pošteno nasmejati.

Zaradio je, uostalom, prvu milijardu. Da li je izlišno pitati gde će te pare otići, da li u humanitarne fondove i u džepove onih koji nemaju, ili u džepove korporacijskih budžovana koji danas finansiraju snimanje filma, a sutra bi, već, mogli finansirati nešto zlokobno?