Šišanje[5 min. za čitanje]

„Šišanje“ se već gotovo mesec dana prikazuje u bioskopima u Srbiji i za kratko vreme je postao tema televizijskih debata i rasprava u užim krugovima. Mišljenja o filmu su podeljena: od onih koji smatraju da ovaj film prikazuje našu surovu realnost, do onih koji ga smatraju potpuno nerealnom slikom našeg društva. Ipak, svi se uglavnom slažu da je film ostao nedorečen.

„Šišanje“ prikazuje razvojni put srednjoškolca Novice (Nikola Rakočević) od povučenog matematičkog genija do neonaciste opsednutog Velikom Srbijom i čišćenjem „majke Srbije“ od svega što se ne uklapa u ideal čistokrvnog strejt pravoslavnog Srbina.

Paralelno s pričom o Novičinom „fašističkom sazrevanju“ razvija se i priča o saradnji određenih navijačkih grupa i policije, o policijskoj korumpiranosti, represiji i detektivki Lidiji (Nataša Tapušković) koja pomalo podseća na Dona Kihota, romantičnog borca za „nedostižnu pravdu“ u velikom sistemu interesa koji upravlja i onim individuama koje bi pomislile da mu se iznutra suprotstave.

Za to vreme, profesor Hadži-Tankosić (Predrag Ejdus) predstavlja intelektualnu podršku fašistima, pa na predavanjima po fakultetima na fino upakovan način podvaljuje fašizam onima koji su zbog uticaja vladajuće ideologije ili klasnog porekla na njega prijemčivi, posebno u savremenim uslovima sistemske krize i nepostojanja suštinske alternative u mejnstrim političkom životu. Paralelu ovom liku verovatno bismo mogli naći i na sopstvenim fakultetima.

Ipak, film fašiste stereotipno prikazuje kao naci-skinhede, lako prepoznatljive ćelavce u „fajerkama“ i martinkama, iako ovakve grupacije danas predstavljaju samo delić organizovanih fašističkih grupa u Srbiji (SNP Naši 1389, Obraz, Dveri…). Većina „modernih“ fašista – kako u Srbiji, tako i na Zapadu – ne živi skinhed lajfstajlom, niti se čak otvoreno poziva na ideje Adolfa Hitlera, iako u praksi sprovodi istu politiku.

Film je tehnički  veoma dobro urađen, sa odličnim izborom glumaca koji su skoro besprekorno  izneli svoje uloge, kao i dobro odabranim snimcima utakmica i raznih nereda koji su se dešavali u Beogradu u prethodnih nekoliko godina. Samoj priči, ipak, nedostaje ozbiljnija razrada.

Da Novica, matematički genije, tek tako postane okoreli huligan nakon čitanja Hitlerovog „Majn kampfa“, jednog predavanja Hadži-Tankosića i jednog odlaska na utakmicu? Malo verovatno. Donekle je i komično, ali možda i najrealnije to da je Relja (Viktor Savić), vođa te huliganske grupe i Novičin drug iz odeljenja, ipak samo marioneta i maneken, koji je u stvari u celoj priči jer voli da bude prepoznat kao najsnažniji u društvu, što mu je izvor samopouzdanja, dok u samu naci ideologiju baš i ne veruje.

Policija je u svojoj korumpiranosti i brutalnosti prikazana prilično realno, međutim koherentnija i celovitija kritika sistema koja odlazi dalje od slike i privida izostaje.

Za postojanje huligana, „navijača“ i njihovih vođa krive se Milošević i Koštunica, dok pravi razlog leži u postojećim društvenim odnosima za koje je prventsveno odgovorna trenutna vladajuća garnitura, koja pere ruke od obojice – upravo je (propali neoliberalni) ekonomski sistem taj koji je doveo do velikog osiromašenja i rastuće armije nezaposlenih koja je fašistima kroz istoriju uvek služila kao regrutna baza. Kapitalizam kao sistem nužno proizvodi fašističke grupacije koje vladajuća klasa koristi za sopstvene ciljeve.

U filmu se otvoreno kaže da mladi huligani služe kao „topovsko meso“ za skretanje pažnje javnosti, što se u poslednje vreme čini sve istinitijim, ali to svakako nije sve – njihova upotreba od strane državnog aparata zarad razbijanja štrajkova, manjinskih protesta ili Parade ponosa 10. oktobra daleko je bitnija. Danas deluje da pravu snagu koalicije između državnog aparata i fašista tek treba da osetimo.

Kulminacija filma je spaljivanje romskog naselja i ubistvo mladog Roma. Momenat Novičinog premišljanja oko toga da li da se preda policiji ili da nastavi dalje podsetio je na roman Zločin i kazna. Za razliku od Raskoljnikova, Novica ipak odlučuje da još dublje zagazi u celu priču i tako postaje vođa grupe.

„Šišanje“ je film sa potencijalom koji nije iskorišćen: mogao je da odjekne glasnije i da mladim ljudima, koji predstavljaju većinu gledalaca ovog filma, prikaže da su ultradesničarske organizacije ono što je potrebno iskoreniti i podučiti ih da takva vrsta organizovanja i ponašanja neće dovesti ni do čega osim do proganjanja „nepodobnih“, jačanja državne represije i daljeg učvršćivanja pozicije vladajuće klase koja je odgovorna za stanje kojim smo nezadovoljni.

Iako je reditelj naglasio da film šalje jasnu antifašističku poruku, ona je ipak bleda. Film iako fašistički pokret predstavlja kao problem društva, ne uspeva da ga gledaocima predstavi tako da u njima probudi želju da se na neki način angažuju u antifašističkom delovanju.

Velika količina divljanja i ohrabrivanja takvog ponašanja od strane protagonista filma, preti da dovede upravo do efekta suprotnog od onog koji je reditelj hteo da postigne – poruka nije dovoljno upečatljiva da dopre do gledalaca, ali scene nasilja sa sve nacističkom simbolikom to svakako jesu.

Ipak, „Šišanje“ je prvi filmski pokušaj artikulacije odnosa između današnje neoliberalne, „tranzicione“ države Srbije i fašističkih organizacija koje u poslednje vreme zauzimaju sve značajniji prostor u društveno-političkim zbivanjima. Kao takav definitivno može da pokrene niz rasprava koje mogu pomoći obnavljanje naše antifašističke tradicije i organizovanje sve širih slojeva stanovništva protiv fašističke pretnje, a nezavisno od korumpiranog državnog aparata.