Dalje ruke od nezavisnih sindikata![4 min. za čitanje]

Ovde možete pročitati naše saopštenje o hapšenju dvojice sindikalaca u policiji.

Dana 31. 12. 2016. godine, uhapšena su dva policajca – Milan Dumanović i Vladan Trbović – zbog sumnje da su odavali državne tajne. Pritvoreni policajci su još oktobra prošle godine u javnost izneli informaciju da su poslati u Potočare, kada se dogodio „napad“ na Vučića, bez ikakvih legitimacija ili oružja, čime su dovedeni u opasnost da u stranoj državi budu optuženi za špijunažu. Jedine legitimacije koje su imali bile su legitimacije koje su nosili pripadnici obezbeđenja, dok je u službenim knjigama bilo navedeno da se dotični pripadnici MUP-a nalaze u pograničnim srbijanskim mestima, a ne u BiH.

Međutim, prema izjavama sindikalista, „nejasno je koju su to informaciju izneli ili obelodanili a koja je službeno označena kao poverljiva s obzirom da u MUP ni jedan akt nije donešen u skladu sa Zakonom o tajnosti podataka, niti postoji Odluka o tajnosti podataka za doukumenta koja su im eventualno bila dostupna“.

Ono što je od izuzetnog značaja jeste da su ta lica uhapšena kao pripadnici sindikata. Oni su se obratili MUP-u preko sindikalne organizacije, u cilju reševanja statusa pripadnika MUP-a koji se upućuju u inostranstvo. Kako to nije rešeno, podnete su krivične prijave protiv nadležnih u ministarstvu, no one su odbačene. Zaposeni su pokušali da se zaštite izlaskom u javnost, što se završilo njihovim hapšenjem.

Na kraju, ono što pokazuje koliko je pravosuđe kontaminirano SNS botovima i stranačkim aparatčicima pokazuje i držanje zamenice javnog tužioca. Branilac policajaca je morao da podnese zahtev za njeno izuzeće, jer je na radnom mestu imala propagandni materijal SNS-a.

Dakle, čini se da ovde moramo konstatovati tri ključne stvari. Država Srbija je jedna partijska i policijska država koja blokira bilo kakav institucionalni mehanizam koji bi pružio pomoć zaposlenima. Istovremeno, kad ljudi vide da im institucije ne mogu, odnosno ne žele, pomoći i odluče se da svoje probleme iznesu u javnost, tada se državni aparat obruši na njih. Država na taj način želi da zastraši sve koji pokušaju da problematizuju neka bitna pitanja u javnosti.

Drugo, ovo nije samo napad na pojedince, ovo je i napad na sindikate. Ključne socijalne odluke donose se bez učešća nezavisnih sindikata, vlast sastavlja spiskove sindikalnih aktivista i aktivistkinja, a domaće krivičnopravno zakonodavstvo kriminalizuje sindikalne aktivnosti. U tom smislu, ni ovaj slučaj gde se hapse pripadnici sindikata ne predstavlja izuzetak.

Treće, neko bi postavio pitanje – kako mi kao pripadnici revolucionarne socijalističke organizacije možemo podržati nekoga ko je policajac?

Ovo naizgled kontroverzno pitanje se lako da razrešiti. Najpre, ovo je napad na sindikate i ovde je neko pokušao da zaštiti svoja prava. Jedna je situacija kada policajci napadaju npr. radnice i radnike koji su u štrajku, a potpuno druga kada se pripadnici/e MUP-a nalaze na udaru državnog aparata zato što zahtevaju realizaciju svojih prava i interesa i kada kao pojedinci, odnosno pojednike iznose javno informacije koje su za društvo izuzetno važne.

U prvoj situaciji ih nikako ne bi mogli braniti, odnosno, podržali bi štrajkače koji bi verovatno dobili krivične prijave zbog navodnih napada na službena lica. Dalje, policajci nisu radnici – oni su zaposleni, što je znatno širi pojam – zato što ne doprinose npr. reprodukovanju radne snage, kao što to rade bolnice ili škole, kroz pružanje usluga lečenja ili obrazovanja. Policija je državni organ koji fizičkim nasiljem štiti državni poredak i kapitaliste.

Međutim, u situaciji u kojoj se država obrušava na sindikate, kada se pojedinci (pritom članovi sindikata!) nađu pod policijskom šapom samo zbog toga što žele da alarmiraju javnost radi zaštite elementarnih prava, tada je dužnost da im se pruži politička podrška, jer će se ta ista država obrušiti i na ostale grupe koje su pod udarom ili potencijalnim napadom represivnog aparata.

U tom smislu, Marks21 radi na povezivanju onih koji su na meti državne represije, kako bi se ojačao osećaj solidarnosti i kako bi se pomerio odnos snaga u korist običnog čoveka, a gde bi policijski aparat i ostale državne strukture morale dvaput da razmisle kada budu ponovo pokušale da ućutkaju kritičke glasove.