Šta radi Bajden opet u Srbiji?[4 min. za čitanje]

Na ulicama Beograda je ponovo vanredno stanje. Tako to ide kada vam u „goste“ dolaze „prijatelji“, piše Vladimir Unkovski-Korica.

Džo Bajden danas opet dolazi u Beograd. Sada zamenik predsednika SAD, Bajden je bivši senator i veliki pobornik bombardovanja Srbije. Shvaćen je kao bitno lice u spoljnopolitičkom establišmentu u Americi, te je njegov ponovni dolazak znak dalje zainteresovanosti SAD za Balkan kao prekretnicu među velikim silama: u oktobru se očekuje dolazak ruskog premijera Dmitrija Medvedeva.

Sa tačke gledišta najveće supersile na svetu, Balkan mora da ostane stabilan i relativno okrenut Zapadu. Jasno je da Rusija i Turska imaju ulogu kao sile na Balkanu i Amerika zna da to donekle mora da toleriše. Međutim, Srbija je slaba karika u čvoru američke i evropske moći na Balkanu.

Vučićevo uspešno klackanje između Zapada i Istoka, koje je preuzeo od Borisa Tadića, garantuje potrebu Amerike da se iznova vraća u Srbiju kako bi pritiskala i primamila dalje evroatlantske integracije od Beograda. Beograd i dalje ima interese u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Amerika je željna da svede te uticaje na minimum, a zauzvrat nudi svoj patronat u pregovorima Beograda sa Briselom.

Zato je toliko dugo trajalo pravljenje nove-stare Vlade Srbije. Trebalo je naći način da se podmire i Vašington i Moskva. Svaka promena vlade je u stvari vaganje uticaja između ovih sila. Dačićevi socijalisti važe kao ruski ljudi u vladi, te je njihov pokušaj da se zadrže fotelje vezane za energetiku i spoljnu politiku u stvari znak Moskvi da njeni interesi neće biti prodati od strane Beograda. Istovremena vest da će narednih dana možda doći do stvaranja novog ministarstva u vladi Srbije, za evrointegracije, koje že biti nezavisno od Dačića, je samo još jedan znak da Zapad želi svoje garancije o svrstanosti Beograda.

Bajdenov dolazak je stoga znak da Vašington želi garancije od nove vlade da će Beograd nastaviti da pravi ustupke u BiH i na Kosovu. Naravno, Amerika je zadovoljna da je Srbija prihvatila da joj pomogne da do januara iduće godine zatvori zatvor u Gvantanamu, primivši nekoliko zatvorenika. Međutim, saučešće u ovom američkom zločinu nije dovoljan da Vašington prekine da postavlja pitanja oko toga kada će da se reši slučaj braće Bitići, američkih državljana albanskog porekla koji su napustili SAD da bi se pridružili OVK i koji su posle nađeni u masovnoj grobnici.

Američko postavljanje ovog i sličnih pitanja je podsetnik Vučiću da je njemu samo dozvoljeno da bude na vlasti i da on mora da bude poslušnik ako želi da Vašington ne potegne i njegovu ulogu u ratovima devedesetih. Tu se vidi cela suština američke politike. Zločini su okej, sve dok su u službi svetskog mira i slobode, tj. američke nadmoći u svetskoj politici.

Naposletku, značajno je i da će ovo biti Bajdenova poslednja poseta Balkanu dok je na funkciji zamenika predsednika. On stoga sigurno nosi sa sobom i po koju reč ohrabrenja Beogradu da ubrza proces „normalizacije“ sa Kosovom dok još može, jer nakon Obame u Belu kuću stiže novi predsednik – ili možda predsednica. A za Hilari Klinton, ženu predsednika koji je bombardovao SRJ, poznato je da smatra da je Kosovo nezavršen posao sa stanovišta SAD. Bajdenovu posetu Beogradu će uslediti poseta Prištini, tokom koje će prisustvovati imenovanju ulice po njegovom pokojnom sinu, dok će istovremeno u Zagreb pristići novi američki vojni helikopteri.

Dok se tako izaslanici imperijalnih sila šetaju po Balkanu, pokazujući nedostatak brige za ljudsku dobrobit i misleći samo na svoje interese, mi treba da se zapitamo da li želimo da nam budućnost bude kao sadašnjost Ukrajine. Da li nam je glavno pitanje da li ćemo na sledećim predsedničkim izborima da jačamo snage odanije Zapadu ili snage odanije istoku ili da glasamo za nastavak nesigurnog klackanja koje predstavlja status kvo? Ili ćemo da se zalažemo za raskid politike podaništva prema velikim silama i neoliberalnom diktatu, te za neutralnost Srbije, za politiku prijateljstva prema drugim balkanskim narodima i za politiku socijalne pravde, pune zaposlenosti i održivog razvoja pod demokratskom kontrolom sredstava za proizvodnju?