Institucije kulture na tapetu: kome je u interesu racionalizacija i šta nam ona poručuje[5 min. za čitanje]

Izveštaj naše Tamare Kostić s protestne diskusije povodom najavljenog zatvaranja Doma kulture Studentski grad.

Prošlo je nedelju dana otkako je Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja uputilo dopis upravnom odboru Doma kulture Studentski grad sa predlogom da se isti pripoji Studentskom kulturnom centru, čime se jasno stavlja do znanja radnom kolektivu ove ustanove i javnosti da DKSG-u preti gašenje.

Zaposleni/e iz ove ustanove vrlo brzo su reagovali/e smatrajući ovakvu odluku vlasti nesmotrenom i uvredljivom. Pokrenuvši peticiju koja trenutno broji 6 770 potpisa uspeli su da skrenu pažnju medija, kao i zainteresovanih ciljnih grupa na društvenim mrežama, a potom zatražili hitne pregovore sa ministrom Šarčevićem. Njihovi napori su rezultirali i realizacijom javne diskusije na kojoj su u subotu govorili/e pripadnici/e kolektiva DKSG-a, profesori/ke univerziteta, ličnosti iz sfere kulturnog, zabavnog i uopšte javnog života kod nas.

Resorno ministarstvo ne šalje poruku samo kolektivu DKSG-a, nego i čitavoj studentskoj populaciji i zaposlenima u obrazovanju da se moraju povinovati tržišnim mehanizmima i povećati efikasnost u svakom pogledu, iako se zauzvrat neće obezbediti nikakva potpora finansijske, socijalne ili bilo koje druge prirode. U dopisu Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja stoji: „U cilju podizanja kvaliteta obrazovanja, bolje organizacije i transparentnosti rada, a imajući u vidu istorijat dve ustanove, na osnovu Odluke o sprovođenju racionalizacije i reorganizacije u sistemu i oblasti obrazovanja i vaspitanja, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja pokreće inicijativu da se izvrši pripajanje ustanove studentskog standarda Dom kulture Studentski grad ustanovi Studentski kulturni centar. U skladu sa članom 29. Zakona o učeničkom i studentskom standardu, potrebno je da UO ustanove donese odluku o statusnoj promeni-pripajanju ustanove studentskog standarda DKSG ustanovi SKC, na koju će saglasnost dati osnivač.“[1] Ne samo da se ovim ističe da je kultura skrajnuti kut na koji se vladajuće strukture ubuduće neće osvrtati, nego je upravo to i opomena za sve nas o galopirajućem represivnom uticaju koji će zadesiti obrazovanje, nauku, umetnost i zdravstvo, kao i radničke kolektive širom zemlje i regiona, o ma kojoj sferi da govorimo. Reformski odnos prema institucijama i neargumentovane ad hoc promene koje dolaze sa vrha hijerarhije nisu nova vest, kao što nije ni činjenica da Srbija drži evropski rekord u finansiranju kulture koje godinama unazad ne premašuje 1% državnog budžeta. Kulturne ustanove su širom zemlje pozatvarane, u procesu su zamiranja pod velom racionalizacije, ili se pak radi o nekakvim adaptacijama, decenijskim restauracijama i renoviranjima. Na to vrlo slikovito podsećaju priče o nekoliko eminentnih institucija kulture u Beogradu, a i na lokalnom nivou. Primera radi, pokretan je velik broj akcija na lokalitetu Narodne biblioteke Srbije koja decenijama nije renovirana, još od napada nacista 1941. godine – naravno, pod izgovorom da za to nije bilo dovoljno novca koji bi se povukao iz javnog budžeta. Pored toga, moglo se posvedočiti zatvaranju stalnih postavki Narodnog muzeja, ali i čitavog Muzeja savremene umetnosti u Beogradu koji je najpre bio zatvoren za javnost 2007. godine zbog radova na adaptaciji, rekonstrukciji i dogradnji zgrade. Ne treba zanemariti ni priču o Narodnom pozorištu u Beogradu koje se prethodne sezone našlo u ozbiljnoj krizi. O sličnim sudbinama se govori i kada su u pitanju Grafički kolektiv, Kolarac i niz muzeja, pozorišta, galerija i biblioteka u drugim gradovima.

Govornici/e na javnoj diskusiji su nastupili/e iz različitih uglova i oblasti. Neki/e od njih su poprilično jasno reprezentovali/e leve pozicije. Od izuzetnog značaja je bilo isticanje da institucije poput ove imaju evolutivnu istorijsku vrednost i da deinstitucionalizacija ukazuje na društvenu entropiju ka kojoj se bez ikakvog pardona gazi pomoću mehanizama neoliberalnog kapitalizma. Pored toga, problematizovan je i razvoj ustanova kulture i umetnosti tokom devedesetih, uz podvlačenje napora DKSG-a da zadrži svoju poziciju i paralelno podiže kvalitet sadržaja. Govorilo se i o tome koliko je teško odolevati pritiscima vladajućeg miljea da sadržaje komercijalizuje i učini ih proizvodom na tržištu, sa čim postoji velik broj ekvivalencija unutar obrazovnog sistema. Ovakve tačke oslonca daju dobra polazišta za dalje promatranje konteksta u kom ovakve društvene promene nastaju, uzročno-posledičnih relacija koje se njih tiču i borbe koja sledi iz tako pozicioniranog promatranja.

Učesnici/e ove tribine složili/e su se oko toga da ušteda na kulturi šalje poruku da je ona opterećenje, da treba njeno postojanje redukovati i time sprečiti razvoj kreativnosti, progresivnih ideja i stvaralaštva uopšte.

Ova diskusija na otvorenom, u središtu Studentskog grada, realizovana je, kako sami zaposleni kažu, „kao vid protesta“. Oni su više puta podvukli da kategorički odbijaju racionalizaciju radnih mesta i ukidanje ustanove DKSG. Pored toga podsetili su i da dalje borbe nema bez mladih koji žive u Studentskom gradu i svuda van njega.

Dakle, zajedničkim organizovanjem doprinosimo sprečavanju posrtanja kulture, obrazovanja i studentskog standarda jer su to najobuhvatniji interesi koje međusobno delimo. Institucije kulture i njihovi kolektivi nose isto breme kao i svi kolektivi u različitim sferama javnog delovanja, posebno uključujući one iz oblasti obrazovanja, zdravstva i socijalnog rada kao sadržinski najbliskije, ali sa druge strane obuhvatajući sve fabrike i preduzeća. Težina tog bremena vremenom sve više raste pod uticajem neoliberarnih reformi i privatizacijskih praksi koje sa sobom obavezno nose najpre svođenje nacionalnih ulaganja na minimum, redukciju i racionalizaciju unutar radnih struktura, a potom i pretnje ukidanjem same insitucije. Stati na put takvim praksama ne znači boriti se samo za DKSG koji je namenjen studentskoj ciljnoj grupi, i povrh svega svim zainteresovanim građanima i građankama. To ne znači preispitati razloge i metode borbe samo za kulturu. To zapravo znači pokrenuti i radikalizovati borbu u svim sferama u kojima je kapitalistički i tržišni režim poljuljao temelje nesmetanog toka kritičkih ideja, jednakih i nelimitiranih pristupa, kao i radničkih i studentskih prava.

[1] Izvor: http://www.dijalog.net/peticija-protiv-gasenja-dksg/