Sve što se želeli da znate o američkoj politici, a bojali ste se pitati: intervju sa Ahmedom Šavkijem[12 min. za čitanje]

Trka da se nasledi američki predsednik Barak Obama je već u toku. Trka se odvija u sve podeljenijoj zemlji, koja još uvek vodi ratove širom sveta, dok kod kuće ne uspeva da stvori socijalni, rasni niti bilo kakav drugi mir. Pavle Ilić, za vreme boravka na marksističkoj konferenciji Marx is Muss u Berlinu, intervjuisao je jednog od vodećih članova najveće američke revolucionarne organizacije, International Socialist Organisation, Ahmeda Šavkija.

Razgovaram sa Ahmedom Šavkijem iz američke organizacije ISO koji je član uredništva teoretskog časopisa te organizacije pod imenom International Socialist Review i jedan od osnivača nezavisne, levičarske izdavačke kuće Haymarket books

Svet tumači američku političku scenu kao neprestano ponavljanje „jednog te istog“ – ima li istine u takvom tumačenju? I, ono što se nameće kao još jedna konstanta jeste ta sprega između političkog mejnstrima i institucionalnog rasizma, koje su eventualne političke alternative takvom poretku?

Što se tiče prvog pitanja koje si mi postavio – odnosno neprestanog ponavljanja „američke političke priče“ svakako da se može tvrditi da je to dobra opservacija, naročito u izbornom smislu. Što će reći – na vlast dođu demokrate na mandat ili dva, pa se potom ona prebaci na republikance isto na par manadata, pa opet demokrate, pa opet republikanci, i tako dalje, i tako dalje… Tako da, u izvesnom smislu svakako postoji kontinuitet, ali i kao što je Marks jednom prilikom rekao – istorija se ponavlja, ali ne uvek na istovetan način.

Ne moramo, u stvari, ni da citiramo Marksa da bi nam to bilo jasno, dovoljno je da sagledamo realnost situacije. Uzmimo, na primer, period od kraja Vijetnamske krize do danas – stanje u kojem se nalazila vladajuća ekonomska i politička klasa sredinom sedamdesetih godina karakterisale su panika i kriza što je svakako delom bila zasluga i masovnih mobilizacija tokom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog veka među kojima se najviše ističu afroamerički pokret za građanska prava koji je pratio Black power pokret, feministički pokret, Čikano pokret, pokret za LGBT oslobođenje. Bilo je to uzbudljivo vreme u kojem je centralna borba protiv rasizma, a za ostvarenje građanskih prava slomila makartijevsku hegemoniju koja je postojala tokom pedesetih otvorivši ogroman prostor za nove mogućnosti.

To otvaranje koje se desilo tokom pokreta za građanska prava, tokom kojeg su, što je zanimljivo, na vlasti bili liberali, a ne konzervativci, propraćeno je periodom radikalizacije, i to radikalizacije na račun liberalizma kao ideologije, a ne protiv konzervatizma. Na primer, SDS ( Students for Democratic Society – Studenti za demokratsko društvo), koji su svoje prvo istupanje imali u Port Hjuronu 1960. godine, ljudi koji su se smatrali naslednicima i nastavljačima svega onoga najlepšeg vezano za SAD, su do 1965. godine te iste SAD smatrali međunarodnim kriminalcem koji bombarduje decu u Vijetnamu. Ako pogledate Martina Lutera Kinga, on počinje tako što poziva na ispunjenje američkog sna, ali, bez obzira na to što je uvek ostao dosledan pacifizmu, pred kraj svog života, 1967. godine, on oštro raskida sa establišmentom, javno se suprotstavlja Ratu u Vijetnamu i biva naširoko napadan u javnosti. Ukoliko biste čitali novinske članke iz tog perioda koje su pisali ljudi koji danas pokušavaju da se okite uspomenom na dr Martina Lutera Kinga mlađeg, videli biste da su ga upravo ti ljudi najžešće i najoštrije napadali i tvrdili da je ludak koji je umislio vezu između Vijetnama i pokreta za građanska prava u SAD. Ako, nakon toga, uzmete da čitate ono što je sam dr Martin Luter King pisao 1967. i 1968. godine videćete da je on tvrdio da je rat povezan sa rasnim pitanjem koje je povezano sa klasnim pitanjem. Njegov poslednji govor, koji je održao dan pre nego što će biti ubijen, 7. aprila 1968. godine, je izrazito moćan i potresan. U njemu je on rekao: „Prešli smo veliki put. Možda neću biti tu sa vama, ali znam da će moj narod, moja rasa, uspeti da se popne na vrh ove planine!“ – što je, naravno, parafraza poznatog biblijskog citata.

Malkolm X je svoju karijeru započeo na daleko radikalnijoj poziciji, ali se već ’65. kretao dalje u levo.

Dakle, čitav taj proces radikalizacije se odvija pod liberalizmom koji vlada, a koji do sedamdesetih godina postaje veoma odlučan u svojoj nameri da spreči dalje širenje radikalizma. Taj napad na radikalizovane slojeve društva, među kojima sam zaboravio da pomenem studentski pokret i špic u štrajkačkim aktivnostima u periodu 1969-1971, odvijaće se najrazličitijim metodima.

Dakle temelji sistema se ljuljaju i obe glavne partije odlučuju da je vreme da se uvede red u ovo stanje haosa. U sred svega toga, uzgred, Nikson je primoran da podnese ostavku oko Votergejta. Već ’76. naziru se počeci onoga što je sada očigledno već tri, tri i po decenije neprestanog, neoliberalnog napada na društvene pokrete i ideološkog regrupisanja i jačanja desnice i njenog kulturološkog i političkog napredovanja. Primer tog kulturološkog ratovanja jeste napad na crnce koji se prikazuju kao neradnici koji primaju socijalnu pomoć, a sve u cilju da se napadne sama institucija socijalne pomoći. Verovali ili ne, većina ljudi u SAD koji primaju socijalnu pomoć su – belci. Ali desnica je razumela da mora da plasira zapaljive teme pomoću kojih će ljude okretati jedne protiv drugih kako bi, što joj je pošlo za rukom na prelazu iz sedamdesetih u osamdesete, slomila snagu organizovane radničke klase. Ta snaga se javljala u raznim oblicima – ne samo kroz sindikate, već i u crnačkom i drugim pokretima.

Većina ljudi će početak ovog napada povezati sa vladavinom predsednika Ronalda Regana, odnosno sa njegovom odlukom da otpusti članove sindikata kontrolora leta tokom njihovog štrajka 1980. godine. Ono što većina ljudi ne zna, doduše, jeste da je sve to počelo još pod Karterom i da su demokrate kovale planove za otpuštanje radnika Petko-a. Prvi „eksperimentalni kolektivni ugovor“ je sklopljen sa radnicima u industriji čelika još ’73. Taj ugovor je sklopljen na sedam godina, i prema njemu radnici su dobili izvesnu svotu, ali su bili primorani da se odreknu prava na štrajk tokom čitavog tog perioda – to je tada bilo nečuveno!

I, polako ali sigurno, kolektivni ugovori se potiskuju. Ne znam kako je to kod vas u Srbiji rađeno, ali u Americi bi se sastale tri najveće fabrike automobila i one bi sastavile ugovor koji bi postao obavezujući za sve druge firme u toj grani industrije, uključujući i industriju automobilskih delova – male fabrike koje snabdevaju velike proizvođače. Većina ugovora u industriji bila je ovog tipa. Danas, 91% ugovora se sklapa individualno i to čak sa razlikama između pojedinačnih fabrika. Ovo je ogroman gubitak nekadašnjih prava.

Dodatni problem sa stalnom smenom demokrata i republikanaca je i način na koji je izborni sistem organizovan, odnosno ogromne teškoće sa kojima se suočava bilo koja partija koja želi da se pojavi na glasačkom listiću u svih 50 država. U nekim državama podrška dva psa i jedne mačke je dovoljna da završite na listiću… dva psa i jedna mačka koji umeju da čitaju i da govore, dok bi vam u nekoj drugoj saveznoj državi trebalo 500000 potpisa, a obe glavne partije će mobilisati protiv vas – proveravaće svaki od tih potpisa. Ceo taj proces košta stotine hiljada dolara i ostavlja izrazito skučen prostor u kojem bi se mogla stvoriti alternativna partija. Plus, ne postoji ni pravilo proporcionalnog predstavljanja. Zapravo, moguće je osvojiti većinu glasova i izgubiti izbore, u šta su se svi uverili kada je Džordž V. Buš pobedio Ala Gora.

Upravo zbog svega toga ne vidimo izborne rezultate koji bi oslikavali ogromne društvene pokrete i otpor koji postoje.

Tako da, ovo bi u stvari bili pomešani odgovori na prvo i na drugo pitanje koje si mi postavio.

Dobro, ovo je svakako bio odličan istorijski i kontekstualni uvod u ono što se trenutno dešava u SAD. Dakle, kakva je situacija u vašoj državi nakon tih 35 godina nemilosrdnog neoliberalnog napada na levicu i na radništvo, ali i nakon Blockupy pokreta, nakon Viskonsina, Sijetla i mnogih drugih borbi na terenu od kojih jedna upravo traje – mislim naravno na #blacklivesmatter?

Reganova vladavina koja je dovela i do jednog mandata koji je na mestu predsednika imao Džordž Buš stariji su bile zastrašujuće. Cela država je nasilno pogurana udesno; bilo kakav otpor je bio ućutkivan i ono što se na kraju desilo jeste to da su demokrate i republikanci faktički zajedno vladali i slomili kičme većine onih pokreta o kojima sam ranije pričao. Stoga, nije slučajnost da se na kraju Klintonove vladavine, uprkos nadama da će Klinton promeniti kurs kojim se američko društvo kretalo, ispostavilo da je on od svih dotadašnjih predsednika bio najprijateljskije nastrojen prema slobodnom tržištu i to na međunarodnom i na unutrašnjem planu. Ako me pamćenje ne vara, kada su ga pitali zbog čega se ratuje sa Srbijom, on je prosto odgovorio: „Trgovina“. To je bio citat na koji sam svojevremeno naišao, ne znam da li si ti imao priliku da ga negde pročitaš. Ukratko, radilo se o tome da se svetsko tržište otvori za američki kapital nakon pada Berlinskog zida i Rusije kao supersile u šta je uložena sva energija američkog establišmenta.

Ja mislim da to dobro objašnjava zbog čega je došlo do pobune oko Sijetla na kraju Klintonovog drugog mandata. Ta pobuna je zaista zagolicala maštu ljudi o mogućnosti antikorporativne, možda i antikapitalističke alternative, mada ja mislim da je preciznije nazivati je u tadašnjem kontekstu, 1999. godine, antikorporativnom. Nakon tog pokreta usledila je predizborna kampanja Ralfa Nejdera koji je kroz Zelenu partiju uputio najozbiljniji izborni izazov dvema glavnim partijama, iako je Nejder bio kandidovan u samo 35 država, dok je taj tip pokreta vaskrsao sa Occupy-jem. Occupy je bio pod očiglednim uticajem Arapskog proleća, grčkog trga Sintagma i Indignadosa u Španiji.

Ono što bi vaši čitaoci trebalo da uvide iz ovoga je ogromna promena u svesti ljudi u odnosu na pre trideset godina kada bi ljudi sebe najčešće smatrali pripadnicima srednje klase ako bi se uopšte i klasno određivali. Entuzijastično prihvatanje slogana – „nas je mnogo, njih je 1%“, odnosno „Mi smo 99%, oni su 1%“ je izazvalo potpuno ludilo. Preko noći svaka televizijska emisija, svaka komična serija je prihvatila retoriku „99% protiv 1%“ i to do tih granica da bi čovek pomislio „Hej! Pa to je naš slogan! Šta se ovde dešava?!“. I tako je taj diskurs preplavio javni prostor dok prosto nije ispario jednog dana. Dobro, nije nestao sam od sebe – gradonačelnici najvećih gradova su održali konferenciju na kojoj je odlučeno da će se aktivno boriti protiv Occupy pokreta, ali i sam pokret je imao svojih ograničenja. Na primer, šta raditi u zimu kada je skoro nemoguće kampovati po parkovima? Ili, ako se samo održava u glavnim gradovima država šta se radi kada je pokret slomljen? Sa sličnim problemima su se suočili ljudi u Egiptu.

Ja mislim da je najbitnije imati na umu ogroman nivo besa, frustracije, siromaštva u kombinaciji sa nasiljem policije, iseljavanja i oduzimanja domova – na šta je kriza imala izrazito veliki uticaj, najjače pogađaju najsiromašnije među siromašnima, kao i odumiranje već slabašnog javnog sektora. Nije preterano reći da sve ovo izaziva otpor koji do sada nije pronašao adekvatan politički izraz, a stvaranje tog izraza je, po mom mišljenju, glavni zadatak sa kojim smo suočeni.

Za kraj, da li biste mogli da kažete šta je po Vašem mišljenju recept za generalizaciju sve te kreativnosti u pokretima i političke alternative koju oni predstavljaju koja bi mogla da služi kao protivteža ideji jedinstvene američke nacije?

Ja zaista verujem da se ta ideja već nalazi u stanju raspadanja. Sva istraživanja javnog mnjenja koja su vođena oko tema #blacklivesmatter kampanje ukazuju na to da postoji ogromna doza iskrene šokiranosti oko stvari koje su se dešavale. Naravno, ta istraživanja će belci tumačiti na različit način od crnaca, ali razlike ne staju tu. Da li ispitanici žive u predgrađima ili u urbanim sredinama? Jesu li siromašni ili pripadaju srednjoj klasi? Razlike u posmatranju su stvarne.

Dakle, razumevanje tih razlika i delanje u skladu sa njima je put kojim možemo da krenemo ka generalizaciji iskustava borbe, ali taj zadatak nikad neće biti ispunjen sem ukoliko ljudi počnu i politički, a ne samo emotivno da se identifikuju sa, na primer, ubistvom dvanaestogodišnjeg dečaka od strane policajaca. To ubistvo bi trebalo sa sobom da povlači i pitanja – Zašto imamo toliko zatvora? Zašto je policija toliko nasilna? Da li je policija u toj meri nasilna prema belcima? I onda shvatite da postoji nasilje slične vrste i prema belcima, iako u manjoj meri. Tada na scenu stupaju političke mreže, veze i organizacije koje treba da prevedu bes naroda u neku vrstu aktivnosti. A to je ono što je izrazito teško odraditi.

No, ja verujem da su sve ove epizode borbe i otpora u ljudima probudile novu vrstu svesti koja više ne može da se u potpunosti izbriše i vrati na nulu. U nekom trenutku će možda borba biti na jako visokom nivou da bi se nakon toga ponovo vratila „pod zemlju“, ali u na terenu to izgleda na sledeći način: Pokret Occupy je nastao nakon razaranja uragana Katrina – ne mislim isključivo hronološki već i u smislu svesti.

Isto tako i sa #blacklivesmatter – taj pokret će se možda ugasiti, ali ljudi neće nikada zaboraviti ono što se desilo u Baltimoru, Teksasu ili u Fergusonu, a upravo ta uspomena stvara novu generaciju politizovanih ljudi, pre svega mladih, koji ovu zemlju posmatraju drugačijim očima, a ti ljudi su naša budućnost.