Trocki 1931. u egzilu u Turskoj čita izdanje Militanta, koji je uređivao

Nacionalno pitanje na Balkanu – Trockijeva ratna korespondencija[5 min. za čitanje]

Prevod: Pavle Ilić

Lav Trocki skoro je potpuno nepoznato ime na Balkanu. Ipak, uvidi koje je ovaj ruski revolucionar iznosio o našem poluostrvu pre više od sto godina politički su blistaviji od bilo čega što se može pročitati u traktatima današnjih nacionalista ili liberala. Ideja da se socijalisti i socijalistkinje moraju istovremeno boriti protiv sopstvenih nacionalizama i protiv imperijalizma velikih sila, iza koje naša organizacija čvrsto stoji, jasno se vidi u sledećem isečku. Kao što Trocki kaže, program te borbe mora biti osnivanje Balkanske socijalističke federacije, zajedničkom borbom svih naroda Balkana, na čijem čelu bi se našla politički ujedinjena radnička klasa svih balkanskih država.

Treba razlikovati dva aspekta onoga što se naziva istočnim pitanjem: prvo, to je pitanje odnosa između nacija i država Balkanskog poluostrva; drugo, to je pitanje sukoba interesa i intriga evropskih kapitalističkih sila na Balkanu. Ova dva pitanja uopšte nisu identična. Naprotiv, istinsko rešenje čisto balkanskog pitanja sasvim je suprotno interesima evropskih dinastija i berzi.

Balkansko poluostrvo, koje je otprilike veliko koliko i Nemačka, ali ima tri puta manje stanovnika (22 miliona), podeljeno je između šest nezavisnih država: Grčke, Turske, Rumunije, Bugarske, Srbije i Crne Gore, kao i austrougarskih provincija Dalmacije, Bosne i Hercegovine. U šest nezavisnih država, od kojih svaka ima svoju dinastiju, vojsku, valutu i carinski sistem, živi jako mnogo rascepkanih nacija i rasa: Grci, Turci, Rumuni, Bugari, Srbi, Albanci, Jevreji, Jermeni, Cigani… Granice između patuljastih država Balkanskog poluostrva nisu bile iscrtane na osnovu nacionalnih okolnosti ili zahteva, već kao posledica ratova, diplomatskih intriga i interesa različitih dinastija. Velike sile – pre svih Rusija i Austrija – uvek su imale direktan interes u tome da huškaju narode Balkana jedne protiv drugih i da ih potom, nakon što su se međusobno iscrpli, podvedu pod svoj ekonomski i politički uticaj. Sitne dinastije koje vladaju nad ovim „krlomcima“ Balkanskog poluostrva služile su i nastavljaju da služe kao poluge evropskih diplomatskih intriga. Čitav ovaj mehanizam, zasnovan na nasilju i lukavstvu, predstavlja ogroman teret na plećima naroda Balkana, kočeći njihov ekonomski i kulturni razvoj. Tako su Srbi nasilno razdeljeni između pet država: oni imaju jedno malo „kraljevstvo“ i jednu majušnu „kneževinu“, to jest Srbiju i Crnu Goru, koje razdvaja novopazarski sandžak, koji, iako je nastanjen Srbima, pripada Turskoj; mnogi Srbi žive u makedonskim oblastima koje se nalaze pod turskom vlašću; naposletku, veliki deo Srba živi u graničnim predelima Austrougarske. Slična je slika i svih ostalih balkanskih naroda. Ovo prirodno bogato poluostrvo bezumno je rascepkano na komadiće; ljudi i dobra koji se njime kreću neprestano naleću na bodljikave ograde državnih granica, a ovo rasparčavanje naroda i država u brojne tračice onemogućava formiranje zajedničkog tržišta na Balkanu koje bi bilo osnova za veliki napredak balkanske privrede i kulture. Na sve ovo nadovezuje se i iscprljujući militarizam koji je nastao kako bi Balkan ostao razjedinjen, i koji je doveo do pretnje ratova pogubnih po ekonomski napredak ovog poluostrva – ratova između Grčke i Turske, Turske i Bugarske, Rumunije i Grčke, Bugarske i Srbije…

Jedini izlaz iz haosa nacija i država i krvave konfuzije balkanskog života je zajednica svih naroda poluostrva u jednoj ekonomskoj i političkoj celini, zasnovanoj na nacionalnoj autonomiji njenih sastavnih delova. Jedino u okviru jedinstvene balkanske države bi Srbi iz Makedonije, sandžaka, Srbije i Crne Gore bili ujedinjeni u jednu nacionalno-kulturnu zajednicu, istovremeno koristeći prednosti jedinstvenog balkanskog tržišta. Jedino ujedinjeni narodi Balkana mogu istinski odbaciti besramne pretenzije carizma i evropskog imperijalizma.

Državno jedinstvo Balkanskog poluostrva može se ostvariti na dva načina: ili odozgo, širenjem jedne balkanske države – koja god bi se pokazala najjačom, na račun slabijih – ovo je put istrebljenja i tlačenja slabijih naroda, put koji učvršćuje monarhizam i militarizam; ili odozdo, kroz to što bi se sami narodi ujedinili – ovo je put revolucije, put koji znači svrgavanje balkanskih dinastija i razvijanje barjaka Balkanske federalne republike.

Politika koju sprovodi svaki od balkanskih zakržljalih vladara, zajedno sa svojim ministrima i vladajućim partijama, navodno želi da ujedini najveći deo Balkana pod jednim kraljem. „Velika Bugarska“, „Velika Srbija“, „Velika Grčka“ – to su slogani ove politike. Zapravo, međutim, niko te slogane ne uzima za ozbiljno. To su poluzvanične laži koje se plasiraju kako bi osvojile naklonost naroda. Balkanske dinastije, koje je evropska diplomatija veštački ustoličila bez ikakve ukorenjenosti u istoriji, previše su beznačajne i nesigurne na sopstvenim prestolima da bi mogle da se upuste u „široku“ politiku, kao što je to Bizmark uradio kada je ujedinio Nemačku krvlju i čelikom. Prvi ozbiljni potres mogao bi zauvek da zbriše Karađorđeviće, Koburge, i ostale krunom ovenčane balkanske Liliputance. Balkanska buržoazija, kao i u svim drugim državama koje su kasno stale na put kapitalističkog razvoja, politički je sterilna, kukavna, bez talenta i do srži trula od šovinizma. Poduhvat ujedinjenja Balkana sasvim je izvan njenih mogućnosti. Seljačke mase previše su rasejane, neuke i nezainteresovane za politiku da bi bilo kakva politička inicijativa mogla da se očekuje od njih. Samim time, zadatak stvaranja normalnih uslova za egzistenciju naroda i države na Balkanu pada u svoj svojoj istorijskoj težini na balkanski proletarijat. Ova klasa još uvek je brojčano mala, jer je balkanski kapitalizam posvuda tek izašao iz kolevke. Međutim, svaki korak napred na putu ekonomskog razvoja, svaka dodatna milja železničke pruge, svaki novi fabrički dimnjak koji nikne na Balkanu, nadima i okuplja snage revolucionarne klase. Mladi balkanski proletarijat, kome je strano bilo kakvo crkveno i monarhističko sujeverje, kao i sve buržoaski-demokratske i nacionalističke predrasude, pun snage i entuzijazma, na svojim prvim koracima na putu istorije oslanja se na bogato iskustvo svoje starije braće u Evropi. Socijaldemokratske partije u Bugarskoj i Srbiji, najzrelije predstavnice radničkog pokreta na Balkanu, neumorno se bore na dva fronta: protiv sopstvenih dinastičko-šovinističkih klika i protiv imperijalističkih planova carizma i berzanske Evrope. Federalna republika na Balkanu, kao pozitivni program ove borbe, postala je zahtev čitavog osvešćenog proletarijata na Balkanu, bez obzira na rasu, nacionalnost ili državne granice.