Dimitrije Tucović: SRBIJA I ARBANIJA[7 min. za čitanje]

U svetlu skorašnjih dešavanja i međuetničkih sukoba u Makedoniji, Solidarnost objavljuje analizu ovog klasičnog dela Dimitrija Tucovića. Mnoge pouke iz Srbije i Arbanije mogu se izvući i u kontekstu današnjih dešavanja. Piše Miloš Starčević.

Danas se ceo svet kune u pravo da narod sam sebi bira vlast koja će ga voditi. Danas na Zemlji živi sedam milijardi ljudi. Da li bi tih sedam milijardi ljudi zaista izabralo da živi u društvu u kom mali sloj ljudi, zarad lične koristi, okreće ostatak društva jedne protiv drugih – drugove i drugarice protiv njima po interesu istih drugova i drugarica koji se od njih razlikuju po boji kože, po jeziku kojim govore, po religiji kojoj pripadaju, po tome što ne pripadaju nijednoj religiji ili po drugom načinu razmišljanja?

Situacija je bila slična i pre devedeset osam godina, kada je Srbija i Arbanija i napisana. Kada su vlade balkanskih državica krenule u borbu protiv stogodišnje osmanske vladavine nad Balkanom, one su se u stvari upustile u međusobnu krvavu borbu za vlast nad osmanskim teritorijama.

Osmanska imperija se s kraja 19. i početkom 20. veka nalazila u epohi velikih reformi. Njihov cilj bio je da zemlju koja se sastojala iz mnogo etničkih grupa, koje su do tad držane pod vladavinom terora, transformišu u modernu evropsku kapitalističku silu. U trenutku slabe moći centralne turske vlasti, vladajuće klase balkanskih naroda uvidele su mogućnost da osnuju samostalne države. Osmansko carstvo je u Prvom balkanskom ratu proterano sa Balkana od strane Balkanskog saveza, uz veliku pomoć stranih „kreditora“, nakon čega je ostavilo vakuum moći u vidu teritorija koje je države pobednice trebalo da međusobno raspodele, a na koje su sve one polagale pravo – što istorijsko, što trenutno svojom silom. U želji da dobiju što veće i što bolje teritorije, vladajuće klase okrenule su bratske narode jedne protiv drugih, tražeći od velikih sila zaštitu i materijalno snabdevanje, time napravivši od poluostrva polje sukoba interesa velikih sila preko nacionalizama zasebnih balkanskih država.

Teritorije oko kojih se najviše nadmetalo su „Stara Srbija“ – Makedonija i Albanija – i, za kapitaliste svih balkanskih zemalja, najvažnija tačka: solunska luka. Solun je geografski i demografski bio previše udaljen od Srbije, a jedina preostala dva načina za njen izlaz na more bila su prijateljstvo sa Crnom Gorom ili porobljavanje Albanije.

Nažalost, vlada Kraljevine Srbije, na čijem je čelu bio Nikola Pašić, pod očiglednim uticajem sve brže rastućeg kapitalizma procenila je da je albanski deo obale isplativiji od crnogorskog. Potom je izračunala potrebnu količinu novca, vojske i torture koja je potrebna za zauzimanje tog dela Jadranske obale, ali nije računala na „primitivnu“ plemensku zajednicu i na uticajne sfere moćnih država.

Plemensku zajednicu imala su sva društva u svojoj ranoj istoriji. Za opstanak jake plemenske zajednice do početka dvadesetog veka ključan je bio geografski položaj Albanije. Ona se sastoji iz krševitog, za poljoprivredu nepogodnog, severnog dela i močvarnog južnog dela koji je za poljoprivredu bio daleko povoljniji, ali koji je brzo pao pod begovski sistem.

Na severu je glavni usev bio kukuruz, koji zbog slabo obradivog zemljišta, lošeg kvaliteta zemlje i primitivnog načina obrade nikako nije mogao da nahrani rastuću populaciju albanskih plemena. Kako su se plemena uvećavala, tako je ponestajalo zemlje i hrane, tako je rasla borba za svako parče tog kršnog predela, tako je rasla potreba za čuvanjem svoje zemlje, makar ona ništa i ne vredela.

Usled sveopštih nedostataka, albanska plemena su krenula u „osvajanje“ plodnih krajeva Kosova i Metohije i Makedonije, i to ne nasilnom borbom ili kulturnim delovanjem, jer za to nisu imali mogućnosti, već su zauzimali napuštene predele iz kojih su se Srbi odselili na sever.

Osmanska vlast, zbog jake unutarplemenske strukture i velike otpornosti plemena na svaki spoljni uticaj, bilo u tehnološkom, bilo u političkom smislu, nikada nije uspela da potpuno zavlada Albanijom i pored primanja islamske vere od strane Albanaca. Tako je Albanija uvek imala neki vid autonomije, koja se ogledala u davanju sultanu određenog broja vojnika i određene količine novca, a bez prava da Turska postavlja svoje činovnike u plemensku i međuplemensku zajednicu.

Kada je 1878. godine Turska, tražeći način da spreči kontinuirano propadanje carstva postavljanjem svojih činovnika na mesta plemenskih starešina i sudija, naišla je na jak i neminovan otpor Albanske lige koja se zalagala za pun oblik autonomije sa naslednim knezom na čelu; tri meseca kasnije, cela severna Albanija bila je očišćena od turskih garnizona – Albanija je doživela jedan opšti revolucionarni prevrat.

Drugi razlog zbog kog je srpska zavojevačka politika prema albanskom narodu bila osuđena na propast, i pre nego što su prve divizije krenule i pre nego što je dogovoren savez balkanskih državica, bila je dogovorena podela Balkana među evropskim silama.

Opet je geografski položaj Albanije odredio njenu dalju sudbinu. Italiji je Albanija predstavljala drugu stranu Otrantskog kanala. Gubitkom kontrole nad njim, Austro-Ugarska bi izgubila otvoren pristup svetskim vodama, čime bi austro-ugarska privreda bila znatno oslabljena, kao i njena ratna mornarica koja je pretendovala da zavlada Jadranom.

S druge strane, Austro-Ugarska je tajnim sporazumom sa Rusijom dobila Srbiju, Bosnu i Albaniju, a sebe je smatrala legalnom naslednicom svih turskih teritorija na Balkanu. S Albanijom, ili nezavisnom ili pod njenom kontrolom, oslabila bi Srbiju, nezadovoljnu podelom teritorija, u neminovnom predstojećem ratu.

Srpska vlada je, i pored nemogućih izgleda da kolonizuje Albaniju, pokušala da na najsvirepiji način zavlada Albanijom: spaljivanjem čitavih sela i ubijanjem i masakriranjem albanskog življa. Tucović je povodom toga zapisao: „Izvršen je pokušaj ubistva sa predumišljajem nad celom jednom nacijom“.

Londonskom mirovnom konferencijom po završetku rata, Albanija je ostala zarobljena u kamenitim vrletima i močvarnim područjima, bez izgleda za samostalan život, osuđena da traži proširenje na račun svojih suseda koja su dovela do novih sukoba koji još traju.

Uvođenjem osećaja stalnog ratnog stanja, tj. uvođenjem opšte nesigurnosti preko neophodnosti da narod zaštiti svoj „sveti nacionalni interes“ (koji se iskazuje time što će narod osvajati teritorije svojih „vekovnih neprijatelja“, isto tako čuvajući svoju „otadžbinu“ od stranog nacionalizma), vladajuće klase stvaraju sebi uslove u kojim mogu izvlačiti od radničke klase sve osim sredstava za samoreprodukciju, pritom ne strahujući da će se radničke klase ujediniti u veliki međunarodni front i izvesti opšti revolucionarni prevrat.

Otvorena uništenjem jedne celine, pitanja zadobijenih oblasti su mogla biti mirno i povoljno rešena samo u jednoj novoj celini više forme. To je bio jedini put koji pouzdano nije vodio u rat već zbližavanju, slobodi, snazi i opštem napretku na Balkanu.

Da ne govorimo o velikom značaju otklanjanja bratoubilačkoga rata, zajednica naroda na Balkanu je uopšte ono rešenje složenog balkanskog pitanja kojim bi svi balkanski narodi dobili najpovoljnije uslove za mirno i uspešno razvijanje u budućnosti.

Samo stvaranjem nove zajednice, umesto srušenog turskog carstva, mogla se sačuvati davno izgubljena nacionalna sloboda da se opet ne utopi u krvavoj međusobnoj otmici oko zadobijenih oblasti, otmici koja je najveća nesreća po slobodu balkanskih naroda.

Ta sloboda je otmičarskim grabežom osvojenih oblasti ugušena pre nego što se i rodila, a time je istorijski potvrđeno gledište revolucionarnog socijalizma da nacionalno oslobođenje balkanskih naroda nije moguće bez ujedinjenja celog Balkana u jednu opštu zajednicu. Takva narodna zajednica u isto vreme oslobodila bi sve narode i oblasti Balkanskog poluostrva uzajamnih pretenzija i zatvaranja koje česte granice sa sobom nose i svima otvorila slobodan izlazak na more. Balkan bi postao jedna prostrana privredna oblast u kojoj bi moderni privredni život dobio podsticaj, i svaki deo te oblasti dobio bi u celini jemstva za slobodu saobraćaja, za osiguranje privrednih potreba, za brže privredno razvijanje uopšte. Istinska ekonomska emancipacija balkanskih naroda leži u privrednoj zajednici Balkana. A sa ujedinjenjem političkih snaga i privrednim napretkom, balkanski narodi bili bi sposobni da pruže otpor zavojevačkim težnjama kapitalističkih država.