Državni kapitalizam: Teorija koja podgreva praksu[5 min. za čitanje]

Poslednji objavljeni članak Krisa Harmana u kom se osvrće na značaj koji je naše shvatanje staljinističkih režima imalo u izgradnji revolucionarne levice

Kada sam se davne 1961. učlanio u grupu Socijalistička kritika (Socialist Review Group), prethodnicu današnje Socijalističke radničke partije, naši suparnici na levici su nas nazivali „stejtkeps“ (state caps) – skraćeno od „državni kapitalisti“ (state capitalists). Njihov razlog nije bio to što smo se mi zalagali za državni kapitalizam (iako su kolale glasine da nam se jedan od članova pridružio upravo iz tog razloga), već zato što smo odbijali da prihvatimo mišljenje da su SSSR, Kina i zemlje Istočne Evrope na neki način ipak bile socijalističke ili radničke države.

Naš stav je bio da ako radnice i radnici nisu mogli ni da diskutuju o politici vlasti, bez straha od hapšenja, kako bi iko na svetu mogao da poveruje da su oni onda kontrolisali državu i slobodno gradili socijalizam?

Ovo je, u principu, u to vreme bio jedan prilično manjinski stav na radikalnoj levici, kako u Britaniji, tako i internacionalno. Čak su i oni koji su bili kritički nastrojeni prema nekim aspektima Rusije ili Kine osećali da su te zemlje bile progresivnije od zapadnog kapitalizma.

Međutim, bilo je još toga u našoj teoriji. Naša upotreba termina „državni kapitalizam“ napravila je od nas manjinu u okviru manjine. Većina onih koji su se slagali sa nama oko toga da SSSR nije bila socijalistička država, došli su do zaključka da je u pitanju tip društva radikalno drugačiji od zapadnog kapitalizma – da je u pitanju klasno društvo, ali koje ima vladajuću klasu i ekonomski mehanizam potpuno drugačiji od kapitalističkog. Ovo stanovište je teoretski uobličio čovek koji je 30-tih godina podržavao Trockog, Maks Šaktman. Ovo je takođe bilo stanovište upakovano u Orvelovoj Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj.

Ovakvo stanovište moglo bi da dovede do opasnih praktičnih zaključaka. Moglo bi da vas nagna da poverujete da je SSSR bio ne samo podjednako loš kao zapadni kapitalizam, već kvalitativno lošiji. Ako bi to bio slučaj, imalo bi smisla podržati zapadni kapitalizam protiv SSSR-a – i protiv onih levičara koji su se sa njim identifikovali. Ova logika navela je Orvela da vlastima preda imena komunističkih simpatizera, a Šaktmana da podrži pokušaj SAD invazije na Kubu 1961. godine.

„Državnokapitalistička“ teorija vodila je veoma drugačijem zaključku. Ona je bila zasnovana na shvatanju da su parametari unutar kojih su vladari zemalja Istočnog bloka operisali, bili određeni konkurencijom. U pitanju nije bilo unutrašnje takmičenje, već spoljašnje takmičenje sa zapadno-evropskim državama. Sve veći deo ovog takmičenja odigravao se oko tržišta, ali je većina bila vojnog karaktera. Ovo može delovati drugačije od onoga što se dešavalo sa nadmetanjem između firmi na Zapadu, ali je imalo isti efekat u smislu ekonomske dinamike sistema.

Razni istočni vladari su ovu konkurenciju mogli da prežive jedino ako bi sopstvene radnike eksploatisali do maksimuma, koristeći se ostvarenim viškom kako bi izgradili industriju. Ovo je bila tačno ona slika koju je Karl Marks opisao u Kapitalu, kada je pokazao da takmičenje između kapitalista u prodaji robe svakog od njih navodi da počnu da „akumuliraju zarad same akumulacije“.

Kompetitivna akumulacija je imala dvostruke posledice. Sa jedne strane, ona bi vodila do novog perioda velike ekonomske krize. Sa druge strane, ona je izgrađivala radničku klasu koja ima potencijal da zbaci vladajuću klasu. Nikakav državni mehanizam, ma koliko bio represivan ili totalitaran, nije u stanju da doveka potčinjava tu radničku klasu.

Tvorac teorije, Toni Klif, izložio ju je načelno u knjizi koju je napisao 1947. Mi smo je konkretnije obrazložili 1970. godine, u našim perspektivama za sledeću deceniju. SSSR će se, usled ekonomske krize sa korenima sličnim krizama zapadnog kapitalizma, u jednom trenutku raspući.

Većini levice je otpisivanje država koje su vladale trećinom sveta i dalje izgledalo kao najgora vrsta pesimizma. Međutim, sa padom Berlinskog zida 1989. godine, onda kada istina više nije mogla da se izbegne, često bi zaključivali da je socijalizam kao takav propao.

Za nas je, sa druge strane, 1989. pokazala da je kapitalizam, u kom god obliku bio, ranjiv kada dođe do masovnog otpora od strane onih koje eksploatiše.

Još jedna stvar je proizilazila iz ove teorije. Ako je kriza u istočnim zemljama bila rezultat kompetitivne akumulacije unutar svetskog sistema, onda joj puko pomeranje na zapadni model kapitalizma neće stati na kraj. Koliko smo bili u pravu pokazalo je produbljivanje ekonomskih kriza tokom ranih 1990-tih, koje su počele pod Brežnjevom i Gorbačovom – i koje su se sada osvetnički vratile tokom trenutne svetske krize.

Neki će se zapitati da li je išta od ovoga relevantno za nas danas. Jeste, na dva načina. Prvo, teorija državnog kapitalizma se nikada nije primenjivala isključivo na istočne države. Ona je takođe bila relevantna i na Zapadu, budući da se bar trećina svake zapadne ekonomije nalazi u državnom sektoru. Dok, inače izvrsni marksisti poput Dejvida Harvija, ovaj sektor i dalje posmatraju kao nešto što se nalazi izvan kapitalizma, mi ga posmatramo kao integralni deo sistema.

Ovo vodi do veoma praktičnog zaključka. Kada sam se pridružio Socijalističkoj kritici, naš dokument o ciljevima je počinjao rečima: Rat je neizbežan rezultat društvene podele na klase. Rat je i dalje tu, upravo zato što je država deo kapitalističkog sistema, a jedan od oblika koje takmičarska borba između država poprima je akumulacija oružanih snaga.

Nema revolucionarne prakse, Lenjin je jednom zapisao, bez revolucionarne teorije. Pomalo je preterivao. Ipak, nema sumnje da bi cela levica bila mnogo snažnija da je više ljudi prihvatilo naše argumente o državnom kapitalizmu.