Nacionalizacija i državni kapitalizam: Uvod[7 min. za čitanje]

Ekonomska kriza poprima sve dramatičnije oblike. Uprkos rastućoj nezaposlenosti, zamrznutim platama i povećanju poreza, tržišni lek ne funkcioniše. Dug nastavlja da raste. Ukoliko ne bude isplaćen, MMF će nam zalupiti vrata. Seča ne može još dugo da se odlaže.

Prestravljena od bauka grčkog otpora, vladajuća klasa je sve nesložnija oko toga kako da sa krizom izađe na kraj. Zbog toga Dinkić sada iznenada traži više državne intervencije. On bi hteo da odloži seču i održi kakvu-takvu potrošnju, ne bi li sprečio potpuni kolaps sistema.

Kakav bi trebalo da bude odgovor socijalista na ovakve pozive za državnom intervencijom? Postoji li alternativa nezaposlenosti i rezanju javne potrošnje?

Da bismo odgovorili na ova pitanja, u ovom broju Solidarnosti štampamo dokument iz Biltena Izvršnog komiteta Komunističke internacionale, organizacije pokrenute kako bi se dao oblik pokliču Oktobarske revolucije iz 1917: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se“!

Trenutak originalnog objavljivanja ovog dokumenta – 1921. godina – je značajan. Revolucionarni poziv Oktobra 1917. odjeknuo je duž celog evropskog kontinenta. Vojske su otkazivale poslušnost, carski tronovi su se urušavali, radnici okupirali fabrike, a mreže fabričkih i vojnih delegata nastajale su kako bi se borile za radničku vlast. Ipak, kapitalizam je preživeo, zahvaljujući socijalističkim i sindikalnim vođama koje su prvo podržale imperijalistički rat, da bi potom revolucionarni talas skrenule u sigurne parlamentarne vode.

Iako je revolucionarni talas zadržan, isplivala je nova kriza.

Rat je u potpunosti dezorganizovao ekonomski život i evropske države ostavio u ogromnim dugovima. Nemačka, žrtveni jarac ovog rata, primorana je da otplati dugove ostalih zemalja – onako kako danas Grčku primoravaju da plati dugove nemačkih, francuskih i britanskih banaka. Baš kao Grčka danas, ni Nemačka, uprkos velikoj seči plata i životnog standarda, nije mogla da otplati dug. Zbog toga je namerno posezala za inflacijom kako bi smanjila vrednost duga, na taj način prebacujući još veći teret na leđa radničke klase.

Iako je dovela do ogromnih profita za velike kapitalističke trustove poput „Stinesa“, „Krupsa“ i „Simensa“, galopirajuća inflacija je osigurala i da novac koji je država prikupila na konto poreza postane bezvredan. U takvoj situaciji, reformistički socijalisti rešili su da pozivaju na još više državne intervencije, ne bi li se došlo do resursa neophodnih za isplatu kapitalističkog duga – slično onome što danas radi Dinkić.

Kako je na ovo odgovorila Kominterna?

Kao prvo, zaključeno je da bi nezaposlenost i velika povećanja poreza i cena do te mere demoralisali radništvo da ono ne bi moglo da se odupre kapitalističkoj ofanzivi. Kominterna je shvatala da socijalisti ne mogu tek da odu kod radnika koji se bore za goli život i kažu im da je revolucija rešenje.Radnice i radnici su prvenstveno morali da se odbrane od krize. Međutim, da bi otpor poprimio svoj praktični oblik neophodno je bilo predstaviti konkretnu alternativu koja će radnicima pružiti samopouzdanje u borbi.

Koja je, onda, bila Kominternina alternativa?

Kominterna je pozive parlamentarnih socijalista na nacionalizaciju industrije kritikovala kao apstraktne i iluzorne. Nacionalizacija nije nužno antikapitalistički zahtev i kompatibilna je sa oblikom državnog kapitalizma u kom je „upravljanje javnom ekonomijom…prebačeno sa pojedinačnih kapitalista na celokupnu buržoaziju kao klasu“.

Mi danas ovo možemo da vidimo na primeru spašavanja globalnog finansijskog sistema injekcijama novca poreskih obveznika i delimičnim nacionalizacijama koje su, socijalizujući dugove bankara, sprečile kolaps kapitalističkog sistema.

Kominterna je tvrdila da je isto važilo i za zahteve za nacionalizacijom pod radničkom kontrolom ili uz radničku participaciju. Čak i da je radnička klasa upražnjavala nekakvu kontrolu kroz fabričke komitete ili da je kroz sindikate učestvovala u upravljanju industrijom, to ne bi značilo da je sistem postao išta manje kapitalistički ili da je državna birokratija u bilo kojoj meri prestala da bude stvarni gazda.

Ne važi li ovo i za naš „samoupravni socijalizam“ koji je bio ništa drugo do drugačiji oblik državnog kapitalizma, u kom je radnička klasa „učestvovala“ klimajući glavom na odluke državnokapitalističke birokratije?

Nije li ovo, takođe, isti onaj problem pred kojim se nalazi „Jugoremedija“ koja je većinski u vlasništvu radnika-akcionara? Njeni radnici su shvatili da iako poseduju firmu, oni je ne kontrolišu, jer iza privatnog vlasništva stoji kapitalistička država koja spletkari kako bi kompaniju predala u ruke nekog drugog mafijaša poput Stefanovića.

Polazeći od borbe za „otklanjanje ili smanjenje proleterske bede, bez ikakvih obzira prema interesima kapitalizma ili potrebama akumulacije kapitala“, dokument Kominterne pruža nam izlaz iz ovih dilema.

Zahtev za nacionalizacijom, iz revolucionarne perspektive, značajan je jedino kao „prelazni zahtev“, odnosno kao zahtev koji povezuje trenutne radničke borbe protiv efekata krize, tj. borbe za ograničenim reformama, sa borbom za svrgavanje kapitalističkog sistema.

Kritikujući socijaliste koji su verovali da je borba za reforme štetna, budući da reforme jedino služe kako bi ojačale kapitalizam, dokument proklamuje:

„Svetska revolucija nije proizvod nesavršene organizacije kapitalizma; do nje dolazi usled raskoraka između potreba proletarijata i nesposobnosti raspadajućeg kapitalizma da te potrebe makar delimično ispuni.“

Danas možemo videti da čak i osnovne potrebe, poput radnog mesta i plate (ili penzije), udaraju u granice onoga što sistem može da dopusti, bez da dopusti značajno zadiranje u kapitalističko vlasništvo i takmičenje. Jasno je da bi postizanje pune zaposlenosti i dostojne plate ili penzije danas podrazumevalo masovne borbe radnica i radnika, prebacivanje tereta oporezivanja sa siromašnih na bogate i nacionalizaciju velikog dela privatnog kapitala.

Ukoliko do navedenih reformi (koje odgovaraju državnom kapitalizmu) dođe usled masovnih borbi odozdo, one će ujedno i povećati nivo klasne svesti, samoorganizacije i borbenosti sve širih slojeva radničke klase. Budući da novi državnokapitalistički sistem neće moći da reši krizu – ilustracije radi, današnja bankarska i finansijska kriza se nastavljaju uprkos spašavanju banaka poreskim novcem – borbe za reforme mogu da dovedu do zaista revolucionarnih borbi za radničku kontrolu – npr. naoružavanje radnika za odbranu od mafije i fašista koje država plaća da osiguraju zatvaranje fabrika, borba za kontrolu nad distribucijom kako bi se radništvo i njihove porodice prehranilo, pa tako i stvaranje fabričkih saveta, delegatskih tela putem kojih se otpočinje proces reorganizacije proizvodnje na takav način da ispunjava potrebe radnica i radnika – čime će se na dnevni red postaviti pitanje državne vlasti.

Ono što Kominterna predlaže je klasičan primer taktike ujedinjenog fronta – koja se rađa i iz konkretnih radničkih borbi koje se danas odvijaju. Ujedinjujući najveći broj radnica i radnika oko ograničene liste zahteva, taktika ujedinjenog fronta radništvu pruža samopouzdanje za borbu. Iako su ovi zahtevi defanzivni, oni se ispunjavaju ofanzivnim sredstvima – štrajkovima i okupacijama – i zato su stvoreni tako da klasu prebace u ofanzivu. Zato, povezujući mreže borbenih radnica i radnika – klicu ovoga već možemo videti u Koordinacionom odboru radničkih protesta u Srbiji – oko liste konkretnih zahteva, takvi ujedinjeni frontovi ne samo da radništvu daju samopouzdanje za otpor, već mogu da otpočnu generalizaciju iscepkanih zasebnih borbi u politički klasni pokret protiv krize.

Na taj način radničke inicijative odozdo mogu da otpočnu proces svog suprotstavljanja saradnji sindikalnih lidera sa državom u rukovođenju krizom. Vodeći sindikalni savezi pod takvim pritiskom sada prete protestima na jesen povodom penzione reforme. Oni će, naravno, pokušati da te proteste ograniče. Međutim, ukoliko zvaničnici defanzivnom otporu nametnu ograničenja, to će zauzvrat otvoriti prostor za radničke inicijative odozdo koje onda mogu da povedu štrajkove i okupacije radnih mesta. Na taj način one mogu i da postave temelje ofanzivnog političkog pokreta, pružajući milionima ljudi samopouzdanje da se suprotstave krizi.

Ovaj Kominternin dokument zato omogućava socijalistima da revolucionarnu alternativu krizi postave na konkretan način.

On nam omogućava da intervenišemo unutar prostora koji je Dinkić otvorio i da se zalažemo za generalizaciju borbi za odbranu radnih mesta i životnog standarda u politički pokret protiv krize. Takođe, pruža nam i konkretnu strategiju za stvaranje takvog pokreta, ukazujući na potencijal defanzivnih borbi odozdo da pokrenu revolucionarnu borbu protiv sistema. Međutim, kako bismo ovo postigli, neophodno je da unutar ovakvih borbi gradimo socijalističku organizaciju koja će biti spremna ne samo da se bori protiv sistema, već i da ga sruši.