Užasi postmoderne su užasi postmarksizma[12 min. za čitanje]

Ovaj tekst je originalno objavljen sa drugačijim naslovom u američkom onlajn časopisu Jacobin. Preveo ga je Stefan Gužvica.

Sa dvadeset i dve godine, na putu ka diplomi iz nečega „od čega se može živeti“, Ian Heris bio je predodređen za posao u društvu prepotentnih i preplaćenih. Njegovi planovi su se naglo promenili kada je, sasvim slučajno, prisustvovao konferenciji Progresivne studentske mreže u Vašingtonu. Tema okupljanja bili su novi masovni pokreti u zapadnoj hemisferi. Ian danas tvrdi da se do tada čitav njegov aktivizam svodio na posedovanje albuma benda Rage Against the Machine, ali očigledno je da je imao bar najosnovniju svest o istoriji. Potlačeni su se opravdano bunili, a on je uvek bio na njihovoj strani. Bilo je to 1994. godine: republikanci su u Kongresu potisnuli Klintonove demokrate, Vanila Ajs je furao dredove, a Ian Heris uputio se u meksičku državu Čijapas da upozna zapatiste.

Hiljade aktivista-„zapaturista“ putovalo je tih godina na jug Meksika. Trgovci u mestima kao što je Tijera Adentro prodavali su revolucionarne džidžabidže i suvenire avanturistima iz svih krajeva sveta, a studenti u zapadnoevropskim državama prodavali su master diplome o „okvirima mobilizacije u transnacionalnim uslovima“ i „sinergiji kontrapokreta“ da bi se što lakše uglavili na asistentsko mesto nekog fakulteta. Iako se trijumfalna neoliberalna globalna politička klima drastično razlikovala od lokalnih uslova, oni koji su dolazili u Čijapas bili su iskreni politički naslednici masovnih pokreta iz šezdesetih. Aktivisti nisu bili puki pasivni posmatrači: donosili su humanitarnu pomoć, izveštavali o poštovanju ljudskih prava na terenu, uveli sistem za navodnjavanje, popravljali infrastrukturu i ponašali se kao uzorni internacionalisti. Uprkos tome, većina Ianovih priča sa fronta vrti se oko hronične dijareje i komaraca. Danas, kada radi kao partner u uspešnoj advokatskoj firmi, priznaje da je i sam prepotentan i preplaćen.

Kontekst

Tokom Hladnog rata, čak i levičari koji su bili kritični prema Sovjetskom Savezu idealistički su posmatrali pokušaje modernizacije perifernih zemalja, koje su pokušavale da se izbave iz siromaštva i zaostalosti u koje ih je doveo globalni kapitalizam. Vera u istorijski emancipatorni potencijal proletarijata kao univerzalne klase gurnuta je u stranu. Maoisti su slavili seljaštvo, fanonisti su hvalili lumpenproletarijat. Fotogenični latinoamerički gerilci, Kinezi sa malim crvenim knjigama i vojni oficiri širom Trećeg sveta delovali su kao ljudi koji će najbrže da dovedu savremenu civilizaciju i progres. Socijalističke enklave trebalo je da se takmiče sa kapitalizmom, a potom i da ga nadmaše.

Još pre kolapsa Istočnog bloka, glamur nacionalnističkih pokreta Trećeg sveta je izbledeo. „Afrički socijalizam“ Džulijusa Njererea, zasnovan na seoskim kooperativama, pretvorio je Tanzaniju, vodećeg izvoznika poljoprivrednih proizvoda na kontinentu, u vodećeg uvoznika. Klasično staljinističke šeme razvoja u regionu, poput Angole, Mozambika i Etiopije, imale su još katastrofalnije posledice. Slavni revolucionari u Vijetnamu i na Kubi takođe su izgubili svoj sjaj. Ispostavilo se da je vijetnamski trijumf nad SAD bio Pirova pobeda. Suočene sa zatrovanom a nekad plodnom zemljom i milionima mrtvih, snage nacionalnog oslobođenja tražile su put pomirenja i sa međunarodnim kapitalom i sa svojim bivšim neprijateljima. Na Kubi, zanos i harizma ranog stadijuma revolucije pretvorili su se u nešto što se nije moglo razlikovati od tihe represije i stagnacije Brežnjevljeve Rusije.

Sa padom Berlinskog zida i sa proglašenjem kraja istorije, preostale iluzije levice su razbijene. Evrokomunisti su prestali da se pretvaraju i konačno otvoreno prihvatili liberalizam. Postkolonijalne države odustale su od modela industrijalizacije kroz domaću proizvodnju i prihvatile strane investicije. Nekad uspešne i poštovane socijaldemokratske partije preuzeli su modernizatori „Trećeg puta“. Svi oni su, neki sa radošću, a neki sa žaljenjem, priznali da ne postoji globalni sistemski projekat koji bi doveo u pitanje dominaciju tržišnog kapitalizma. Peri Anderson je bio brutalno iskren: „Kakva god ograničenja postojala u praksi, neoliberalizam kao set principa vlada širom planete: to je najuspešnija ideologija u istoriji sveta.“

Oni koji su se i dalje držali antikapitalizma tražili su društvene snage koje bi mogle da slome ovaj neoliberalni konsenzus. Inspiraciju su, ponovo, pronašli u inostranstvu. Za novi talas zapadnih aktivista, odbijanje staljinizma značilo je napuštanje marksističke analize i načina organizacije „stare levice“ zarad operaizma i anarhizma. Holovejeva Promenite svet bez preuzimanja vlasti zamenila je Lenjinovu Državu i revoluciju. Za ovu publiku, ustanak Zapatističke vojske nacionalnog oslobođenja (EZLN) u meksičkoj državi Čijapas imao je isti značaj koji je Revolucija u Petrogradu imala za ranije generacije, bez obzira na njen proporcionalno mnogo manji uticaj.

Istorija Čijapasa je tragična. Španska invazija u šesnaestom veku prepolovila je populaciju lokalnih Maja. Pošto nisu hteli da budu pasivne žrtve, starosedeoci su uzvratili udarac. Najveća pobuna desila se 1712. godine, ali Maje su masovno umirale od bolesti i trpele konstantnu represiju. S vremenom, elite sa severa spustile su se u tu oblast i uspostavile samodovoljna imanja čiji dodir sa svetskim tržištem je bio ograničen. Do promene je došlo krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka, pod diktaturom Porfirija Dijaza, kada je država prihvatila oslanjanje na izvoz kao model privrednog rasta. Industrijalizacija u Evropi dovela je do tražnje hrane i sirovina na periferiji. Nova, modernizovana elita, koja je htela skupu robu, centralizovala je državu, nakon čega su se pojavili novi sektori proizvodnje i nove društvene klase.

Usledila je Meksička revolucija (19101920), čija agrarna reforma nije imala mnogo uticaja na region, ali tokom tridesetih, za vreme predsedništva populiste Lazara Kardenasa, starosedeoci su se organizovali kroz sindikate i seljačke zadruge koje je organizovala Institucionalno-revolucionarna partija (PRI). Uprkos tome, krupni zemljoposednici su nastavili da šire svoja imanja, a lokalno stanovništvo, koje je sve brže raslo, raspolagalo je sa sve manje obradivog zemljišta.

U međuvremenu, Meksiko Siti postao je jedan od centara globalnih studentskih i radničkih pobuna 1968. godine. Organizovani su štrajkovi i bojkoti koji su ugrozili jednopartijski sistem i skoro doveli do pada Vlade. Država je odgovorila brutalnom represijom: u Tlatelolko masakru, samo nekoliko dana pre otvaranja Olimpijskih igara, ubijene su stotine ljudi koji su se borili protiv vlasti. Sa pojačanjem represije, aktivisti su prešli u ilegalu i postali urbani gerilci.

Uslovi u državi nisu bili dobri za mlade revolucionare: iako su se borili protiv izrazito nepopularne Vlade, bili su potpuno odvojeni od radničke klase. Nakon perioda intenzivne aktivnosti u ranim sedamdesetim, pokret je ugušen. Hiljade su pobijene, a mnogi su jednostavno nestali preko noći. Male gerilske grupe poput maoističke Snage nacionalnog oslobođenja (FLN) su se brzo pojavljivale i još brže nestajale.

U Čijapasu, međutim, stanovništvo je postajalo sve militantnije. „Kongres starosedelaca“ uspostavljen je polovinom sedamdesetih, a do 1979. godine, više od 25 seljačkih organizacija proglasile su se za autonomističke. Vladajuća klasa odgovorila je još jednom kampanjom državnog nasilja i terora. U takvim uslovima, 1983. godine, pojavili su se Potkomandant Markos i šačica drugova iz FLN-a. Tokom naredne decenije, ostvarili su veze sa lokalnim starosedelačkim zajednicama i ubrzo su stekli nekoliko stotina novih i naoružanih članova.

Početkom devedesetih, meksička Vlada je ratifikovala NAFTA-u i tako otvorila put za poništavanje agrarne reforme iz tridesetih i sveopštu privatizaciju. Zapatističke zajednice odgovorile su na to vojnom ofanzivom. 1. januara 1994. godine, na dan implementacije sporazuma, 3000 vojnika EZLN-a okupiralo je gradove i rančeve širom države Čijapas.

Postmoderni, postmarksistički, postmaterijalistički

Nakon kratke oružane pobune, revolucionari su se fokusirali na druge vidove otpora. Centralni fokus njihove kampanje bili su zapadni aktivisti. Pobunjenici su pisali saopštenja i pozivali VIP goste. Hiljade su došle na njihov prvi susret (encuentro) organizovan 1996. godine. Naoružan crnom skijaškom maskom, lulom, laptopom i aforizmima, enigmatični glasnogovornik grupe postao je heroj koji je očajnički trebao razočaranim radikalima. Autorka knjige No Logo, Naomi Klajn, svojevrsna zvezda postmoderne levice, napisala je:

[Potkomandant] Markos, arhetip antivođe, tvrdi da je njegova crna maska ogledalo, tako da je ‘Markos gej u San Francisku, crnac u Južnoj Africi, Azijat u Evropi, Meksikanac u San Dijegu, anarhista u Španiji, Palestinac u Izraelu, majanski Indijanac na ulicama San Kristobala, Jevrejin u Nemačkoj, Ciganin u Poljskoj, Mohavk u Kvebeku, pacifista u Bosni, sama žena u metrou u 10 sati uveče, seljak bez zemlje, član bande u getu, nezaposleni radnik, nesrećni student i, naravno, zapatista u planinama’. Drugim rečima, on je jednostavno mi: mi smo lider kog smo čekali.[1]

Njihov namerno zbunjujući pluralizam i flert sa politikama identiteta delovali su kao savršen lek za monolitnu i sivu ideologiju „stare levice“.

U svom istorijskom i geopolitičkom kontekstu, taktika EZLN-a je imala smisla. Klasičan model gerilskog ratovanja bio je diskreditovan. Tamo gde su gerilski pokreti, bar nominalno, i dalje težili osvajanju državne vlasti, njihova borba se pretvorila ili u nasilje nad samim masama ili u otvoreni kriminal. Zapatisti su znali da su mnogo slabiji od vojske i izolovani od šireg meksičkog društva. Nisu nameravali da podignu crveno-crnu zastavu u prestonici. Njihovi ciljevi su bili ambiciozni, ali istovremeno jednostavni i neposredni. Hteli su da kreiraju autonomnu zonu slobodnu od državne represije i neoliberalnih reformi. Hteli su da povežu svoje borbe sa drugim grupama širom političkog spektra da bi zbacili PRI i tako dobili više manevarskog prostora. Znali su da će solidarnost iz inostranstva i medijska podrška da im pomognu tako što će ublažiti odmazdu meksičke vojske i kupiti im vreme.

Teže je razumeti zašto su encuentros imali toliki uticaj na međunarodnu levicu. Ideali zapatista svakako su odgovarali saveznicima na levici koji su, nakon propasti zvaničnog „komunizma“, postali skeptični i prema industrijskoj modernizaciji i prema ideji osvajanja državne moći. Revolucionari s kraja devetnaestog veka hteli su da unište klasnu nejednakost, stalnu karakteristiku svih društava još od kamenog doba. Jedan vek kasnije, njihovi naslednici hteli su samo da pružaju „otpor“ i da stvore prostor slobodan od koncentracije moći – da negiraju, umesto da kreiraju. Neprijatelj više nije bio kapitalizam, nego neoliberalizam. Njegov grobar nije bila organizovana i svesna radnička klasa, nego apstraktno „mnoštvo“ sastavljeno od fragmentiranih pojedinaca.

Na terenu, rezultati povezivanja ovih minijaturnih protesta deluju ili zastrašujuće haotično, ili inspirišuće poetično – ili i jedno i drugo. Umesto da nastupaju kao ujedinjeni front, male grupe aktivista okružuju svoju metu iz svih pravaca. Umesto da grade složene nacionalne ili međunarodne birokratije, podižu privremene strukture: pretvaraju prazne zgrade u „centre za sastajanje“, a nezavisni mediji sastavljaju improvizovane aktivističke pres-centre. Ad hoc koalicije koje nastaju tokom ovih demonstracija često dobijaju ime po datumu održavanja: J18, N30, A16, S11, S26. Kada demonstracije prođu, za sobom ne ostave praktično nikakav trag, osim arhiviranog veb-sajta.[2]

Naomi Klajn slučajno otkriva suštinu. Nakon „inspirišuće poetičnog“ protesta, pokreti za kakve se ona zalaže „za sobom ne ostave praktično nikakav trag“. Očigledno je da je važnije iscenirati spektakl nego pokušati sprovesti konkretnu društvenu transformaciju čiji konkretni rezultati bi bili vidljivi. Nova, „postideološka“ levica, inspirisana antiintelektualističkim i antimodernističkim idejama, odlutala je daleko od politike emancipacije radničke klase i od strukturalne kritike kapitalizma. Održava je isključivo sentiment.

Taj sentiment kriv je i za način na koji se posmatraju pokreti u Trećem svetu. Sam Čijapas nije anarhistički raj na zemlji kakvim ga zamišljaju aktivisti, nego duboko osiromašena oblast čija dvadeset godina duga revolucija nije ostavila mnogo traga. Nepismenost prelazi 20 posto, osnovna javna dobra poput tekuće vode, struje i kanalizacije su luksuzi, a smrtnost novorođenčadi duplo je veća od nacionalnog proseka. Bilo bi apsurdno napadati zapatiste jer nisu uspeli da prevaziđu viševekovno siromaštvo i zaostalost za tako kratko vreme. Samo, da li je previše tražiti od njihovih privilegovanih pristalica iz inostranstva da više pažnje obrate na materijalne uslove u Čijapasu nego na inovativne načine kojima zapatisti koriste laptope da šire svoj „otpor“?

Otpor je, ipak, uzaludan, simbolični čin ukoliko ne donosi materijalne promene. Pojava crnog bloka, taktike u kojoj aktivisti stave crne maske da bi ritualistički uništavali imovinu, čime otuđuju veliki deo demonstranata, savršen je primer ovog novog načina protestovanja. Ironija je da su, uprkos svojim manama, kadrovi FLN-a koji su iz gradova došli u džunglu ipak pokušali da razumeju okruženje u kojem su se našli i potrebe lokalnog stanovništva. Sa druge strane, mnogi koje su inspirisali formiraju elitističke klike, prihvataju paravojni nihilizam i fetišiziraju fizičke sukobe s policijom, zato što preferiraju lični i momentalni čin bunta umesto nimalo glamuroznog posla organizacije klasno svesnog pokreta. Slogan „Agituj, edukuj, organizuj“ postao je „Agituj, agituj, agituj!“.

Posledice napuštanja marksizma nisu bile čisto akademske. Sa napuštanjem marksizma, napustili smo postkapitalističku viziju i počeli da posmatramo svet u vremensko-prostornom vakuumu. Izgubili smo organizacije koje su građene generacijama. Pričali smo o radničkoj klasi u prošlom vremenu ili sa prezirom. Uzeli smo jednu plemenitu borbu i pretvorili je u univerzalni model akcije.

Voleli smo zapatiste, jer su bili dovoljno hrabri da stvaraju istoriju nakon kraja istorije. Voleli smo zapatiste, jer smo se bojali političke moći i političkih odluka. Voleli smo zapatiste, jer smo mislili da možemo graditi pokrete bez veka i po nasleđa. Ali mogli smo da uradimo mnogo više za zapatiste da smo stvarno napali sistem koji nas sve ugnjetava: neoliberalizam. Ovaj, hoću reći, kapitalizam.



[1] Naomi Klein, “Farewell to the End of History: Organization and Vision in Anti-Corporate Movements”, The Socialist Register, vol. 38 (2002): 3.

[2] Klein, Ibid., 56.