U susret Paradi ponosa 2010: Ponos i predrasude[7 min. za čitanje]

Od kada je prošle godine najavljeno održavanje Parade ponosa LGBT osoba, u našem društvu je otpočeo proces zauzimanja stava po ovom pitanju. Ovaj tekst ima za cilj da ukaže na neke od najuobičajenijih predrasuda prema LGBT populaciji i pokaže ih u njihovom pravom svetlu – kao segmente anti-radničke politike vladajuće klase.

Jedan od argumenata koji se najčešće mogu čuti ima za cilj da ukaže na nespojivost kulture i tradicije srpskog naroda sa homoseksualnim odnosima. Retko koji narod, međutim, može s pravom da tvrdi da su homoseksualni odnosi činili vidljiv deo njegove kulture i tradicije.

Kroz celokupnu ljudsku istoriju nije, zapravo, ni postojao termin koji bi označavao homoseksualne odnose ili osobe koje ih upražnjavaju. Tek s pojavom i ekspanzijom kapitalizma i urbanih industrijskih sredina dolazi do identifikovanja i kriminalizacije homoseksualnosti kao antidruštvene seksualne devijantnosti.

Mnogi autori razlog za to pronalaze u značaju koji su izgradnja i očuvanje patrijarhalne nukleusne porodice imali za razvoj ranog kapitalizma. Homoseksualni odnosi su do tada tretirani, recimo na trgovačkim brodovima, negativno na onaj način na koji je bilo tretirano napijanje. Istopolni seks se smatrao prekršajem koji je svakom muškarac mogao da se omakne. Bilo kako bilo, progon nad LGBT osobama globalizuje se onim tempom kojim se globalizuje i sam kapital.

Nije, stoga, začuđujuće to što svi nacionalni ideolozi posežu za identičnim argumentom kada istupaju u korist diskriminacije ili kriminalizacije homoseksualnosti. Jedna pojava koja je u većini društava tokom većine trajanja ljudskog roda smatrana uobičajenom naravno da ne može da bude segment onih tradicija koje su i same konstruisane na isti onaj način i u istom istorijskom periodu, te i sa istim ciljem odbrane kapitala, kao i ideja o degenerativnoj prirodi homoseksualnosti. Nacionalne istorije nisu pisali tek neki pobednici – njih je pisala pobedonosna vladajuća klasa.

Nazadne predstave o homoseksualnosti tako spadaju u isti koš sa nacionalnim mitologijama koje su fabrikovane kako bi se romantizovala „slavna prošlost“ naroda čija većina živi bedno.

Ideja o patrijarhalnom društvu, stoga, nije organska karakteristika ovog podneblja, već nazadni ideološki konstrukt za kojim vladajuća klasa svuda na svetu poseže kako bi po raznim osnovama delila radnice i radnike.

Takođe, kad god neko pomene LGBT prava, čuje se neko drugi kako iz pozadine dobacuje nešto na temu niskog nataliteta, te kako su LGBT osobe tobože krive što je to tako. Ovo je možda i najočiglednije lažan argument, budući da stope nataliteta variraju u odnosu na nekoliko faktora, od kojih su materijalna opskrbljenost i širi socijalni uticaj najbitniji (obrazovanje, emancipovanost žena…), dok je stopa LGBT osoba mahom konstantna. Ako se u srpskom društvu o homoseksualnosti danas više govori, to samo znači da je sve veći broj ljudi spreman da razmišlja i govori javno na temu diskriminacije i razlika u seksualnosti.

Prvi naredni pokušaj na racionalniji argument je teza o homoseksualnosti kao bolesti. Ova priča ima nekoliko segmenata. Prvi se odnosi na prvobitno prepoznavanje homoseksualnosti kao takve, njenu kriminalizaciju i propratnu karakterizaciju kao bolesti. Homoseksualci su prvobitno bili zatvarani, kažnjavani bičevanjem i ubijani.

Potom je Oktobarska revolucija 1917. u Rusiji donela prvi, i do sada najveći, proboj u osvajanju prava LGBT osoba. Nakon pobede boljševika, homoseksualnost je u potpunosti dekriminalizovana, uz donošenje zakona o izjednačavanju prava žena sa pravima muškaraca, o pravu žene na abortus, itd. Dostignuća Oktobarske revolucije na polju ljudskih prava i dan danas su kosmičkim miljama udaljene od realnosti u većini zemalja.

Pokret za LGBT oslobođenje na Zapadu ipak neće napraviti ključan proboj sve do 1969. godine i čuvenih Stounvolskih demonstracija, kada su LGBT osobe stale fizički u odbranu svojih prava od represije američke države i policije. Prva generacija LGBT boraca bila je pod snažnim uticajem anti-ratnog pokreta u SAD, ali i militantne partije crnačkih levih nacionalista, Crnih pantera.

Događaji s kraja šezdesetih godina po prvi put su od tridesetih godina XX veka uzdrmali presto vladajućoj klasi. Od tog trenutka otpočeo je period pravljenja čitavog niza ustupaka vlasti pripadnicima društvenih pokreta i manjina na Zapadu, u mahom uspelim pokušajima da se ti pokreti podele, izdvoje i zadovolje mekše i reformističke struje unutar njih, te da se na taj način stiša vatra koja je pretila da se pridruži vatri radničke borbe.

Tako u tom periodu na Zapadu svedočimo širenju opšteg ženskog prava glasa i prava na abortus, ukidanju rasne segregacije prema američkim crncima i, konačno, otpočinjanju procesa depatologizacije homoseksualnosti 1974. godine od strane Američkog psihijatrijskog udruženja. Svetska zdravstvena organizacija skida homoseksualnost sa svoje liste bolesti 1990. godine.

Tu dolazimo i do poslednjeg segmenta sage o homoseksualnosti kao bolesti: sistem koji je, kao i na primeru crnaca ili žena, bio primoran da napravi određene ustupke više zvanično ne diskriminiše LGBT osobe. Pravo na slobodu seksualne orijentacije biva uvršćeno u red opštih ljudskih prava.

Štaviše, poslednjih godina sve više zemalja pokreće i diskusije o pravu na gej brakove ili usvajanje dece. Ovaj trend je, međutim, kontradiktoran.

S druge strane medalje, snažna homofobija opstaje u nerazvijenim zemljama, dok u sadašnjem trenutku globalne ekonomske krize doživljava pravu renesansu i u zemljama razvijenog kapitalizma.

Što se Srbije i njoj sličnih „ekonomija u razvoju“ tiče, desnica i fašisti su ti koji na krilima nacionalne nemaštine ukazuju na „devijacije Zapada“ i na tajne „gej lobije“ koji kontrolišu medije, modu, zdravstvo, a verovatno i naše mozgove, te koji su se „razmahali na Zapadu, a sad bi i nas da zavedu“ – baš onako kako su, inače takođe „seksualno devijantni“, jevreji morali biti potrpani u konc-logore ne bi li se okanuli svoje manične potrebe za kontrolom, zgrtanjem novca i incestom.

Izlišno je konstatovati da su u tim logorima od nacista stradali mahom siromašni jevreji, kao i da su mahom siromašni homoseksualci oni koji trpe diskriminaciju od doma zdravlja, do radnog mesta – ukoliko se uopšte odvaže da svoju seksualnost ne kriju.

LGBT pokret, kao i svaki drugi pokret za ljudska prava, u sebi okuplja različite struje.

Što se Srbije tiče, veliko je pitanje da li mi danas možemo da govorimo o bilo kakvom LGBT pokretu. Nakon što su fašisti i šovinisti u krvi ugušili prvi pokušaj Parade 2001, sve do 2009. nije bilo ozbiljnijih pokušaja da se nešto organizuje – a tada je država Prajd zabranila u poslednjem trenutku.

Za to vreme desnica i fašisti nastavljaju da jačaju svoje pozicije koristeći se reakcionarnim argumentima i jeftinim populizmima na koje nijedan relevantan društveni faktor ne pruža odgovor, a gejevi bivaju u tišini prebijani, izolovani na radnim mestima i otpuštani.

S druge strane, malo je verovatno da će neki gej iz vladajuće klase trpeti taj nivo diskriminacije. Većini LGBT osoba srodni su interesi upravo radničke klase koja se nalazi u potčinjenom položaju u odnosu na kapital i čiji je interes rušenje postojećeg društva i njegovog sistema vrednosti koji promoviše egoizam, servilnost i patrijarhalnost. I jedni i drugi trpe od „zavadi pa vladaj“ politike koju delovi vladajuće klase reprodukuju – posebno sada kada vlast usled krize radi sve kako bi podelila otpor radništva.

Zato, iako organizatori ovogodišnje Parade ostaju u domenu moljakanja države da pomoću svog represivnog aparata – osmišljenog prvenstveno da brani kapital od radničkog pokreta – zaštiti ljudska prava LGBT osoba, nužno je ovaj događaj kritički podržati. Neuspešan Prajd će dati polet fašistima, posebno nakon nedavnog ujedinjenja mladićevskog SNP 1389 i ljotićevskih Naših u jedinstvenu organizaciju, i sve nas gurnuti u defanzivu.

Zato se 10. oktobra u 10 sati svi moramo pojaviti u beogradskom parku Manjež sa jasnom porukom da će jedino borba za zajednički front radništva, studenata i diskriminisanih društvenih grupa, koji će se suprotstaviti vladajućoj državnoj „kriznoj“ politici, moći da izrodi pokret sposoban da napadne svet profita i uđe u borbu za stvarnu LGBT i opšteljudsku emancipaciju i oslobođenje.