Venecuela posle Čaveza: čemu se nadati?[4 min. za čitanje]

Prenosimo uvodno izlaganje Miljana Jelića s diskusije nakon projekcije filma The Revolution Will Not Be Televised, održane 11. marta u Beogradu

Na osnovu govora muškaraca i žena, o participaciji i demokratiji, možemo uvideti koliku je nadu Čavezova vlada ulila ljudima, ali i samopouzdanje da se uključuju u politički proces.

Zato je možda najbitniji momenat u filmu upravo masovna mobilizacija protiv Čavezovih otmičara. To baca senku na laži koje su se jedno vreme provlačile o tome kako je vojska ta koja je spasila komandantea.

Radni narod se direktno uključio u politiku da odbrani vođu progresivnih demokratskih i socijalnih promena, ali i jednog od najljućih protivnika SAD i zagovornika ujedinjene Latinske Amerike, kao branika čovečanstva protiv svetskog sistema eksploatacije i impreijalizma.

U zemlji koja je broj jedan u svetu po rezervama nafte (podatak iz 2012.), jednostavno ne možete izbeći ogorčenje vladajućih klasa i SAD. U mnogim zemljama to je dovodilo do državnih udara, atentata i ekonomskih ucena finansiranih ili podržanih od CIA-e – kao što je bio slučaj s Čileom i drugim latinoameričkim zemljama.

Međutim, veštim korišćenjem geopolitičke situacije, kvalitet života šest miliona ljudi je promenjen – vladine mere dovele su do redistribucije društvenog bogatstva odozgo na dole. Došlo je do nacionalizacije naftne industrije, kao i upumpavanja petrodolara u socijalne službe.

Takođe, to je omogućilo da se pomogne kubanska ekonomija naftom koja im je prodavana po povoljnim uslovima. Isto tako, ni evropski pokret nije ostao uskraćen – Čavez je nedavno obećao Ciprasu da će, ukoliko SIRIZA dodje na vlast, obezbediti naftu za Grčku.

Sudeći po narodu, smrt komandantea neće omesti dalji progresivni proces – preko dva miliona ljudi došlo je na sahranu da se oprosti od lidera „bolivarske revolucije”. Vojska se, iako tradicionalno uporište reakcije, odmah zaklela potpredsedniku Nikolasu Maduru i obećala da će poštovati ustav. Neko bi rekao da će sve biti u redu. Naravno, pitanje je samo – za koga?

Predsednički izbori raspisani su za 14. april i kao protivnici sučeljavaće se Nikolas Maduro, kao kandidat vladajuće stranke i Kapriles, kao kandidat opozicije. Po medijima se provlači površna slika o pukoj borbi između dva čoveka, no stvar je mnogo dublja – u pitanju je suštinski borba između radnog naroda i kapitala iza kojeg su stale Sjedinjene Države.

Međutim, ni u redovima socijalista ne cvetaju ruže.

I pored dosadašnjih sjajnih reformi, mnogo problema ostalo je nerešeno: siromaštvo nije u potpunosti iskorenjeno i nacionalizacija nije sprovedena do kraja. Država je i dalje u velikoj meri otuđena od društva – nepostojanje demokratskih mehanizama kontrole odozdo dovodi do korupcije, ali pre svega do izdizanja vojske kao zatvorenog interesnog kruga. To nije izuzetak: latinoameričke vojske često su bile korišćene od strane krupnog kapitala i SAD da vrše pučeve po Južnoj Americi. Zbog toga ne treba verovati generalima. Vojska deli mržnju više srednje klase prema Čavezu, a čak je, kao što smo videli, pokušala i državni udar protiv demokratski izabrane vlade uz pomoć crkve i Sjedinjenih Država.

Ove manjkavosti aktuelnog sistema su posledica toga što Čavezova partija nije demontirala državni aparat. On je, kao u republikanskoj Španiji ili Čileu, ostao netaknut.

U Čileu je to 1973. godine dovelo do uspešnog državnog udara. General Augusto Pinoče je svrgnuo demokratsku vladu Salvadora Aljendea i uspostavio fašističku diktaturu. No, ovakav scenario mogao je biti izbegnut – paralelno s demokratskom vladom postojali su i demokratski organi radničke vlasti odozdo: kordone, koje su predstavljale tela slična ruskim revolucionarnim sovjetima. Da je Aljende naoružao radničku klasu i narod i pozvao na revoluciju, možda bi danas istorija Južne Amerike bila drugačija.

Bilo kako bilo, Čavezov pokret je stvorio veliko samopouzdanje u radnom narodu. Ljudi koje do sada nije interesovala politika počeli su aktivno njome da se bave. Samo, sada treba otići korak dalje – ka potpunom uništenju birokratske mašinerije i uspostavljanju neposredne demokratske vlasti radnog naroda na svim nivoima. Ovo će postati prioritet danas kada je Venecuela ostala bez svog simbola otpora porobljavanju i kada će se, ko god nasledio Čaveza, nesumnjivo naći pod najvećim pritiscima do sada da se ukinu sve dosadašnje progresivne reforme i zemlja ponovo baci u mrak neoliberalizma.

Bujanje pokreta odozdo moglo bi da konačno oslobodi Venecuelu, ali i podigne narodne mase širom Latinske Amerike protiv diktature kapitala i imperijalne dominacije SAD.