NEDELJNI KOMENTAR: Nezavisno organizovanje žena i borba za socijalizam, 1911. i danas[6 min. za čitanje]

Prošlonedeljni V-day pokrenuo je široku diskusiju u feminističkoj i levičarskoj blogosferi o mogućnostima organizovanja borbe za žensku emancipaciju danas. Nova generacija žena koje odbijaju da sede skrštenih ruku dok se položaj i prava žena srozavaju iz dana u dan dovodi u pitanje dosadašnje prakse ženskog aktivizma u Srbiji.

Kako je i nedavno održana BETON-ova tribina pokazala, na sceni vlada prilična konfuzija po pitanju tradicije u kojoj borbeni ženski pokret na ovim prostorima stoji. Drugim rečima, nejasno je koji se to politički projekat zalaže za punu žensku emancipaciju, a kome je jednakost žena i muškaraca samo mrtvo slovo na papiru, deo paketa svežeusvojenih „evropskih vrednosti”. Da li je borba za žensku emancipaciju danas tekovina liberalizma ili socijalizma? Možemo li Antifašistički front žena (AFŽ) okarakterisati kao feminizam, ili se feminizam na ovim prostorima rađa tek kroz prakse otpora politici državno-birokratske klase u SFRJ i potom suprotstavljanju ratovima devedesetih?

Budući da je KPJ nakon Drugog svetskog rata birokratski ugušila AFŽ, najmasovniju žensku organizaciju koja je pružila nemerljiv doprinos kako pobedi nad fašizmom, tako i oslobođenju žena iz okova uloga koje im je diktirala patrijarhalna tradicija, kao i da su i mnoge druge tekovine borbi odozdo na ovim prostorima pobrisane iz istorijskih udžbenika, ovo nimalo ne čudi. Titoizam je, navodno, rešio žensko pitanje pa nije bilo potrebe za daljim nezavisnim organizovanjem žena.

Iako su integrisanje žena u tržište rada i socijalizovanje nekih tradicionalno ženskih poslova (poput brige za decu i stare) doprinele slamanju uticaja tradicije, patrijarhat je nastavio da, zajedno sa potrebama državnog kapitalizma SFRJ, oblikuje i ograničava živote miliona žena u Jugoslaviji. Kapitalistička kriza u kojoj danas živimo već je omogućila ukidanje mnogih prava koje su žene uživale, ali je i omogućila materijalne uslove za novo rasplamsavanje tradicionalizma i patrijarhata koji služe da ponovo vrate mnoge poslove u sferu porodice: odnosno da primoraju ženu da ih obavlja besplatno.

Kako se nekada socijalizovani poslovi sada re-privatizuju u krug porodice, tako se i samo pitanje ženske borbe depolitizuje i smešta isključivo u sferu nevladinih organizacija, koje su tu mahom da skrenu pažnju na neki problem i, u zavisnosti od organizacije do organizacije, pomognu da se posledice saniraju. Drugim rečima, sa novim talasom napada na žene ne suočavamo se kao sa političkim pitanjem. Najjasniji indikator ovoga je činjenica da apsolutno nijedna politička partija u Srbiji danas ne alarmira javnost oko ovih problema; kamoli da poziva na organizovanje žena i borbu unutar i van Skupštine.

Zato smo odlučili da ovonedeljni NEDELJNI KOMENTAR ustupimo drugaricama i drugovima iz 1911. godine, kako bismo uspostavili istorijsku vezu između borbe za jednakost žena i muškaraca i socijalističke borbe za opšteljudsku jednakost i slobodu. Borbi za žensko oslobođenje neophodna je borba za socijalizam, ali su isto tako i borbi za socijalizam neophodni feminizam i nezavisno organizovanje žena. To je ono što nam je potrebno ovde i sada. Nadamo se da će se ove diskusije nastaviti, a naš sveobuhvatniji doprinos stiže predstojeće nedelje u vidu specijalnog izdanja Solidarnosti posvećenog upravo ovim pitanjima. Do skorog čitanja!

Našem dosadašnjem staranju da u borbene redove socijalne demokratije uvedemo i ženski proletarijat dala je ove godine naša partija više sistema i sredstava pokretanjem [lista] ‚Jednakosti’ i ustanovom Sekretarijata žena socijal-demokrata. Gledište partije je iskazano u ovoj rezoluciji, donešenoj na zboru žena sociajl-demorata 12. septembra 1910. u Beogradu:

„Svojim položajem i kao pol i kao proleterska žena je upućena da uzme najživljeg učešća u borbama socijalne demokratije. Jer je socijalna demokratija, kao istinska i dosledna demokratija, jedina partija koja se načelno bori protiv svih privatnopravnih i javnopravnih zakona koji stavljaju ženu u zavisan i potlačen položaj. A zatim, kao revolucionarna partija koja se bori za korenito preuređenje društva, socijalna demokratija je, u stvari, jedini nosilac potpunog oslobođenja ne samo proletarijata nego i žene. To se oslobođenje može postići jedino uništenjem kapitalizma i zavođenjem socijalističkog društvenog uređenja.

Zbor izjavljuje dužnost i interes radnih žena da stupanjem u političke i sindikalne organizacije pomognu borbu socijalne demokratije i učestvuju u njoj: radnica pored radnika pored socijal-demokrata!

Radi spovođenja sistematske agitacije i propagande kod žena, u smislu gornjih nagoveštaja i u duhu socijalne demokratije, zbor odlučuje:

1. da se izabere jedan centralni sekretarijat sa sedištem u Beogradu, koji će preko poverenika doći u vezu sa drugaricama u svima mestima i pripremiti za prvi idući kongres partije i jednu opštu zemaljsku konferenciju žena socijal-demokrata;

2. da se pokrene list za socijal-demokratsku agitaciju i propagandu kod žena i da Glavna partijska uprava njegovo uređivanje i izdavanje pomogne;

3. da se apeluje na drugove da pomognu ovaj pokret, u prvom redu upućivanjem žena i sestara da se za njega zainteresuju.

Zbor je uveren da će naići na odziv drugarica i radnih žena u celoj zemlji. On ima u vidu da sa privrednim razvitkom počinje žena i kod nas u sve većim masama puniti fabrike, radionice i kancelarije. On zna de će te stvarne promene uslova života morati probuditi interesovanje u naših žena za javni život i da će ih uputiti da se upoznavanjem sa svojim položajem osposobe za javni rad i borbu. Ta borba se ne može sa uspehom voditi u uskom okviru u kome je propovedaju dame koje su pristalice građanske jednakosti polova. Ona mora obuhvatiti sve zahteve žena na kulturnom, političkom, privrednom i socijanom polju, kao što je vodi u celom svetu socijalna demokratija i žene socijal-demokrati u njenim redovima.

Primajući ovu rezoluciju i birajući jedan stalni biro koji će, u smislu rezolucije, raditi na jačanju ženskog pokreta i pribiranju ženskinja u sindikalnim i partijskim organizacijama, ovaj je veliki zbor kako brojem, tako i ozbiljnošću, usrdnošću i oduševljenjem dao prvi i sjajan početak, kome se proletarijat može samo radovati.

Na drugaricama je da dalji rad opravda ovakav početak. Drugovi će im u tome pomoći, obaveštavajući i dovodeći u radnički pokret svoje žene, svoje kćeri, svoje sestre.

Na rad, svi koliko nas ima! Za oslobodilačku stvar žene, t.j. za oslobodilačku stvar proletarijata!”

Izveštaj Glavne partijske uprave IX kongresu Srpske socijaldemokratske partije, 29-31 maja 1911, Istorijski Arhiv KPJ, Tom III, Socijalistički pokret u Srbiji 1900-1919, Beograd 1950, str. 189-90.