fblogo   twlogo   ytlogo


sreda, 08 mart 2017 17:18

Regionalni feministički razgovor: Solidarno protiv kapitalizma i nacionalizma!

  Asja Bakić, Hana Ćurak, Danijela Majstorović
Regionalni feministički razgovor: Solidarno protiv kapitalizma i nacionalizma!

Povodom praznika borbe za žensko oslobođenje, naša članica Jelena Lalatović razgovarala je sa drugaricama Asjom Bakić, Hanom Ćurak i Danijelom Majstorović o problemima zbog kojih i ovog 8. marta protestujemo – o kućnom radu, strukturnim nejednakostima između muškaraca i žena, o strategiji za suprotstavljanje nacionalističkim i imperijalističkim politikama.

Asja Bakić iz Zagreba deo je uredništva feminističkog portala Muf. Hana Ćurak iz Sarajeva administratorka je feminističke mim-platforme Sve su to vještice. Danijela Majstorović iz Banjaluke deo je Banjalučkog socijalnog centra (BASOC) i bavi se istraživanjem istorije Antifašističkog fronta žena (AFŽ-a).

Jelena Lalatović: Hana, ti uređuješ Fejsbuk stranicu Sve su to vještice, gde u formi mimova ukazuješ na svakodnevnu mizoginiju i seksizam u heteroseksualnim vezama, na radnom mestu, u vođenju domaćinstva. Smatram da je ova stranica, pored toga što na vrlo duhovit način ilustruje koliko lično za žene uistinu jeste političko, izrazito bitna iz najmanje dva razloga:

1) Najpre, lica na tvojim mimovima su ikone feminističke borbe Virdžinija Vulf, Simon de Bovoar, bel huks, Elenor Marks, čime šalješ jasnu poruku da feministička teorija nije nešto što je odsečeno od stvarnog života, pa ni od skupljanja prljavih muških čarapa u ćošku.

2) Najčešće tematizuješ problem kućnog rada, koji je, kako je to odavno pokazala Nensi Frejzer, oblik neplaćenog i nepriznatog rada bez koga opstanak kapitalizma ne bi bio moguć. Ekonomska i politička emancipacija žena je uvek pretnja za sistem, ali same žene nisu monolitan politički subjekat.

Hana Ćurak: Za mene je jedan od najvećih problema što žene zaista nisu monolitan politički subjekat. Posebice kod nas, čini mi se, ne postoji solidarnost ni na jednom frontu. Žene koje se vode šovinističkim principima – svjesno ili nesvjesno – lako će otpisati druge žene i muškarce zbog svog partnera, naučene smo orjentisati se isključivo u odnosu na njih. Žene koje biram za Vještice sve preuzimaju karaktere kakve srećemo u svakodnevnom životu. One pričaju kao tvoja komšinica Senada, kao tvoja jaranica Nusreta, kao tvoja mama, one govore ono što tebi prođe kroz glavu ali se ugrizeš za jezik pa ne kažeš.

Najvažnije, nijedna ne vidi drugu ženu kao neprijateljicu. Mali srčani koje sam sada sigurna da dajem svojoj publici (znam to po varijacijama u količini lajkova na post), vjerujem, prave razliku na osobnom nivou. A osobno se dati ukoštac sama sa sobom je prvi korak ka emancipaciji.

Jelena Lalatović: Pored kućnog rada, koji su to problemi koji bi mogli ujediniti žene na Balkanu? I sa kojim zahtevima?

Hana Ćurak: Kada razmišljam o ženama na Balkanu, razmišljam o uvjetima u kojima one postaju žene. Mislim da balkanske žene imaju mnogo potencijala i za organizaciju i za osobni rad, ali također vjerujem da ne postoji platforma koja im na to ukazuje. Našom svijesti dominiraju patrijarhalni obrasci ponašanja, u kojima je najdalji domet solidarnosti osjećaj krivice kada mama posprema. Ne vjerujem da se mnogo žena kod nas nalazi u situaciji u kojoj je moguće otpisati te obrasce, ali moguće je, i potrebno, ženama diljem Balkana predstaviti ideju o drugačijoj mogućoj stvarnosti. Možda ne bi bilo loše postaviti prioritete u skladu sa brojkama: koliko žena ima pristup zemljišnom vlasništvu, koliko žena iskusi nasilje u porodici, koliko žena je spremno zatražiti pomoć u takvim slučajevima, koliko je žena odgovorno za finansijsku podršku porodici, koliko ih je odgovorno za održavanje doma.

Žene su zakon, samo to moraju shvatiti.

Jelena Lalatović: Asja, Muf, portal čija si jedna od urednica, skraćenica je za Mediji, umetnost, feminizam. Zato bih volela da razgovaramo o odnosu kulture i politike u klasnom i feminističkom ključu. Pre nego što se borba za ženska prava artikulisala kao društvena i politička u užem smislu, ona je počela zahtevom za kulturnom emancipacijom žena. Danas, kada su feminističke medijske platforme i veliki deo samog aktivizma u velikoj meri uslovljeni projektnim finansiranjem, rekla bih da opasnost od kulturalizacije, odnosno deradikalizacije politike leži upravo u toj zavisnosti. Drugim rečima, važno je osvajati kulturna područja kao područja ideološke borbe, ali sa druge strane, još je važnije da se feminizam nametne kao vodeći glas u klasnoj borbi, odnosno borbi za ekonomsku i socijalnu jednakost.

Asja Bakić: Muf zapravo nije skraćenica. Muf je muf, ženske stidne dlake i modni dodatak. Svidjela nam se dvoznačnost te riječi. Sve te kratice koje su nikle po internetu šaljiva su igra s onima koji ne mogu prihvatiti da se portal zove po stidnim dlakama.

Ne slažem se sa sintagmom „kulturalizacija politike“. Što to uopće znači? Da je kultura izvan politike a politika može postojati izvan kulture ili da je na neki način degradiramo ako je izjednačimo s kulturom? Nema uostalom ničeg radikalnijeg od ideje da je kultura rad jer živimo u 21. stoljeću, vremenu kad je rad sve češće nematerijalan, ali ga kapitalizam svejedno nasilno želi iskorištavati na način na koji je to radio prije socijalnih mreža i novih tehnologija. Nema više ni klasne a bome ni feminističke borbe bez kulture i kulturnog prekarijata.

Jelena Lalatović: Mislim da u ovdašnjoj medijskoj i teorijskoj produkciji upadljivo nedostaje feministički odgovor na imperijalizam na Balkanu. S obzirom na to da smo devedesetih imali talas stravične konzervativne reakcije, da su Hrvatska i Bosna razorene ratom, koji je uistinu bio i rat polova (ne samo zbog sistematskih silovanja, već i činjenice da je ženama oduzet postignut nivo emancipacije), evrointegracije su, posebno iz perspektive žena, mogle izgledati kao odgovor na nacionalizam, kao alternativa takvom poretku. No, budući da EU nije nastala na temeljima socijalne pravde već sa ciljem lakše akumulacije i kretanja kapitala, a posebno ako imamo u vidu da neoliberalni kurs na čijem su udaru žene prve (a i činjenicu da EU, kao što ne reaguje na korupcijske skandale, tako ne reaguje ni na pokušaje drastičnog ograničavanja reproduktivnih prava), mislim da je teško braniti EU kao bastion bilo kakvih, a posebno ne ženskih i radničkih prava. Kako ti to komentarišeš?

Asja Bakić: Stvari što se Europske unije tiču nisu crno-bijele. EU je prostor koji će Trump i Putin nastojati razmontirati jer je životima, pogotovo životima žena, lakše trgovati kroz bilateralne sporazume. Mislim da je to i jedan od razloga zašto Jugoslavije više nema. SFRJ je sustavno eksploatirala Bosnu i Hercegovinu, što je dovelo do velike nejednakosti unutar zemlje i na kraju do nacionalističke demagogije koja je tu dugogodišnju krađu trebala prikriti. Vidjeli smo kako se Njemačka postavila prema grčkom narodu: jedinstvo da, ali samo ukoliko centar može profitirati od periferije i bankarski je iskorištavati. S druge strane, vidimo kako danas živimo bez Jugoslavije, a većina i bez EU, u nacionaliziranim prćijama bez ikakve realne političke moći. Hrvatska, na primjer, bez Europske unije ne bi bila ništa. Puno onoga što smatramo naprednim civilizacijskim normama koje Hrvati poštuju ili je nasljedstvo ostalo od Jugoslavije ili je nametnuto iz Brisela. Ljudi koji su strastveno željeli samostalnu RH često je žele i izvan Europske unije, jer im ne odgovara nikakva vrsta zajedništva. A to su sve odreda ljudi koji o ljudskim pravima i feminizmu govore s gađenjem. Ne volim, stoga, ni pljuvanje, a ni bezrezervno hvaljenje EU. Za feminizam je političko zajedništvo Europe jako važno jer je borba uvijek bila zajednička i takva mora i ostati. Europsku uniju treba mijenjati, ali nikako rasturati.

Jelena Lalatović: Danijela, u zborniku Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, objavila si rad o emancipatorskom ideologemu jugoslovenske nove žene nastalom u tadašnjoj ženskoj, antifašističkoj štampi. Ovaj zbornik je izuzetno važan jer nam daje osnovu za feminističku politiku sećanja, umesto nostalgije ili poricanja. Šta su ključna iskustva ovog ženskog samoorganizovanja koja bi bila primenjiva i danas u borbi protiv kapitalizma i nacionalizma?

Danijela Majstorović: Ženska štampa je samo jedan od faktora koji su uticali na formiranje nove jugoslovenske žene. Pored štampe, organizuju se i sastanci kao i rad na terenu, pa tako volonterke i formiraju AFŽ (Antifašistički ženski front) u Bosanskom Petrovcu 6. decembra 1942.

Kad je riječ o ključnim iskustvima ženskog samoorganizovanja i mobilizacije spram današnjeg kapitalizma i nacionalizma, izdvojila bih AFŽ u međunarodnom kontekstu, ulogu AFŽ-a u borbi protiv fašizma i ostvarenju ravnopravnosti (depatrijarhalizacijski potencijal), te ulogu AFŽ-a u procesu kreiranja nove, jugoslovenske žene koja nastaje kroz zajedničku borbu i sestrinstvo Hrvatica, Muslimanki i Srpkinja.

Jelena Lalatović: Upravo je to sestrinstvo žena različitih etničkih pripadnosti bilo važno u borbi kako protiv stranog okupatora, tako i protiv etničkih sukoba unutar Jugoslavije i domaćih imperijalizama. Šta su danas najveće prepreke u borbi protiv imperijalizma na Balkanu?

Danijela Majstorović: Uloge AFŽ-a koje sam pomenula posmatram, pre svega, u odnosu na današnje probleme u osiromašenoj postdejtonskoj BiH − poput perifernog statusa BiH društva u odnosu na zemlje EU i nedostatka internacionalizacije. To utiče na samjerljivost i vidljivost socijalnih zahtjeva i borbi u centru i na periferiji. Upravo ta nesamjerljivost problema onemogućuje otpore imperijalizmu kroz bilo kakve, pa i autentično feminističke odgovore, jer prosto nema tog trenja, a jedino se kroz internacionalizaciju ljevice možemo boriti protiv imperijalizma.

Znanja o AFŽ-u ključna su za transistorijsko stapanje horizonata, jer nose potencijal zamišljanja drugačijeg svijeta.

Danas u svim postjugoslovenskim državama, pa i postdejtonskoj BiH, uprkos proliferaciji identitarnih politika i rodnom mainstreaming-u, koji promoviše liberalne ideje ženskih ljudskih prava, individualizam i preduzentištvo, nema kolektivnog ženskog organizovanja. Upravo zbog toga što liberalno-identitarni diskurs zanemaruje prava radnica i nezaposlenih, problem nemanja jasnog odnosa prema fašistoidnim politikama i dejtonski ugrađenih nacionalizama potpirivanih kroz antijugoslovenstvo i antikomunizam. Kroz jaku antijugoslovensku i antikomunističku propagandu nacionalizam maskira odnose nejednakosti uslovljene autoritarnim kapitalizmom novih „postsocijalističkih“ država, kojima je balkanski patrijarhat „prirodni saveznik“.

Jelena Lalatović: Često i otvoreno kritikuješ postfeminizam. Meni se čini da je tu reč o zameni prava na individualnu afirmaciju, koja je ženama strukturno zakinuta u patrijarhalnim kapitalističkim društvima, neoliberalnom ideologijom individualizma. Žensko oslobođenje je u postfeminističkoj eri zapravo svedeno na životni stil, mogućnost da se svaka praksa, ako je ona izbor žene pri čemu se okolnosti izbora nikada ne analiziraju proglasi emancipatorskom, a svaka kolektivistička i politička artikulacija izostaje.

Danijela Majstorović: Svoje stavove o postfeminizmu baziram na jednom ranijem istraživanju ženskih časopisa poput Gracije, Glorije i sl., u periodu 2008–2010, te ženskog časopisa Naša žena, koji je izlazio u Titogradu krajem 1960-ih. Razlike su očite, ponajviše u odnosu prema radu i zaposlenju, te žongliranju dvostrukog i trostrukog tereta, kad je riječ o poslu van kuće i socijalnoj reprodukciji koja je neplaćeni rad. U tom časopisu npr. jedan od udarnih članaka nosi naziv poput „Kada je kraj beskrajnog radnog dana?“, dok se u današnjim časopisima rad konstruiše kroz karijerno napredovanje i omogućavanje određenog životnog stila, žene su predstavljene kroz ideal superžene koja može sve: i da kuha, i da bude obrazovana i njegovana, a o stvarnim problemina žongliranja u privatnoj i javnoj sferi, prihvatanju neplaćenog rada zarad „mira u kući“ i jer kulturološki kodeks to nalaže, nema niti govora. U postfeminističkom diskursu, koji korespondira sa postsocijalističkim diskursom, ne problematizuje se ekonomska nejednakost, odnos prema radu i društvenoj moći – drukčije rečeno, zagovara se povratak na tradicionalno ali u Manolo Blahnik cipelama.

Pročitano 1803 puta

Ostavi komentar

Polja obeležena zvezdicom je obavezno popuniti. Po potrebi možete koristiti i bazične HTML kodove. Komentari se moderišu tako da neće biti odmah dostupni. Desničarske komentare ni ne objavljujemo. Ovo je platforma za diskusiju i organizovanje levice, tako da apelujemo na drugarski ton u diskusijama.

Prijavi se na mejling listu

Društvo POLITIKA i ekonomija

Imperijalizam

Teze o ratu na Balkanu (feljton): O Hladnom ratu

Posle nekoliko meseci pauze, vraćamo se objavljivanju feljtona – standardno, četvrtkom. Svake nedelje objavljivaćem...

Imperijalizam

Teze o ratu na Balkanu (feljton): O kapitalizmu i konfliktima

Posle nekoliko meseci pauze, vraćamo se objavljivanju feljtona – standardno, četvrtkom. Svake nedelje objavljivaćem...

Radnička borba u Srbiji

Novi štrajk u Srbiji: solidarno sa poštanskim radnicima i radnicama!

Sinoć smo bili sa radnicima i radnicama Pošte koji već nekoliko dana svakodnevno protestuju, zahtevajući bolje uslove ra...

POKRET Teorija i istorija

Istorija

RUSKA REVOLUCIJA: USPON, PAD I OSVETA

Danas obelažavamo 100 godina od početka Oktobarske revolucije. Tim povodom Pavle Ilić, jedan od najavljenih izlagača na ...

Istorija

Proceniti Če Gevaru

Devetog oktobra navršilo se 50 godina od ubistva Če Gevare, koji je za ljude širom sveta do danas ostao simbol revol...

Istorija

Pod zastavom internacionalizma

Marko Jovanović polemiše sa sociologom Đokicom Jovanovićem o tome šta je – i šta nije – boljševizam 20. veka predsta...

Nauka, kultura i umetnost

Marks21 | Solidarnost 2017. Podstičemo preuzimanje i korišćenje materijala koji se nalazi na sajtu, osim u komercijalne svrhe.