Žena kao robinja države[7 min. za čitanje]

Jelena Bogdanović reaguje na kontraverze oko formiranja Saveta za borbu protiv abortusa u Srbiji.

Poslednjih godina svedočimo primeni recepta skretanja udesno mnogih centrističkih partija na vlasti širom Evrope, a sve u cilju sprečavanja uzdizanja ekstremne desnice koja, nažalost, u većini zemalja čini najsnažniju opozicionu grupaciju. Ovo skretanje, pored ogromnih budžetskih rezova u školstvu, zdravstvu i socijalnoj pomoći, udara i po ženama. Kako bismo krenuli sa pričom, spomenućemo skorašnji primer Poljske, države koja je pokušala da potpuno zabrani abortus i time donese odluku umesto stotina hiljada žena, da li će ili neće biti majke. U Poljskoj je nakon ove vesti došlo do ogromnih kolektivnih protesta žena, koje su pokazale svetu da ovakva „rešenja“ neće proći bez odgovora i revolta.

Nova vest je da se i naša zemlja sprema na sličan postupak – ne u potpunosti, ali kurs je isti. Ministarka bez portfelja, Slavica Đukić Dejanović, ujedno zadužena za demografiju i porodicu, juče je izjavila da je u planu formiranje Saveta za borbu protiv abortusa, tela sačinjenog od sveštenika, psihologa i drugih „stručnjaka“, koji će po svemu sudeći imati ingerencije da donose odluke, tj da „savetuju i upućuju“ žene na štetnost i posledice abortusa. U patrijahalnom društvu žene se tretiraju paternalizujući, kao da nemaju mozak i ne umeju da misle o sebi, štaviše, tako da ne smeju da misle i donose odluke u svoje ime.

Napomena redakcije: U periodu nakon pisanja ovog teksta pojavili su se dokazi koji ukazuju na to da je izjava Slavice Đukić Dejanović tendenciozno i namerno netačno prenesena u režimskom tabloidu Informer, a na nju je pristigla i reakcija potpredsednice vlade i predsednice Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost žena, Zorane Mihajlović, inače članice vladajućeg SNS-a. Nakon toga, objavljeno je i nekoliko izveštaja o reakciji Slavice Đukić Dejanović na ceo događaj u kojima ona tvrdi da je njena izjava preneta izvan konteksta, te da u planu nije stvaranje nikakvog novog Saveta, već „poboljšanje rada postojećih institucija uz uvođenje stručnjaka u njihov rad“.

Iako je moguće da je u pitanju medijski spin u režiji propagandnog odeljenja SNS-a koji pokušava da ocrni svog koalicionog partnera (SPS) uoči predstojećih izbora, ne smatramo da naknadne izjave Zorane Mihajlović i Slavice Đukić Dejanović na bilo koji način umanjuju validnost argumenata iznetih u ovom tekstu, niti da ukazuju na to da procena kursa vlade (i vladajuće klase) oko ženskog pitanja i pitanja reproduktivnih prava koju drugarica Bogdanović u ovom tekstu nudi nije precizna i tačna.

Stoga, tekst objavljujemo u formi u kojoj je originalno napisan uz ovu napomenu.

Kao da su te iste slučajno zatrudnele devojke i žene (zatrudnele zato što je informisanost mladih o polnim bolestima minimalna i jer su kontraceptivna sredstva i dalje nedostupna velikom broju mladih) krive za to što su siromašne i što ne žele da i njihova deca odrastaju u siromaštvu.

Kao da žrtve silovanja treba da snose posledice za to što su žrtve…

Kao da žene čiji partneri (kao ni one same) nemaju siguran posao i rade za minimalac treba da se zlopate jos više u ovom nemilosrdnom sistemu, gladujući i strepeći da li će njihovo dete gladovati; kao da treba da budu okrivljene za sve to.

Ideja koja stoji iza stvaranja ovog Saveta je sprečavanje „bele kuge” u Srbiji. Kako je demografkinja Biljana Spasić izjavila u članku u kojem se ono najavljuje, uzor za stvaranje ovog saveta videli su u Rusiji[1], koja je decenijama u nazad imala problem sa belom kugom i koja je odskora delimično sanirala taj problem, upravo uvođenjem ovakvog tela.

Simptomatično je kako olako se kreće od pretpostavki da država zapravo ima prava da se meša u lične odluke, prava i slobode žena i da rešenje problema nije u većim socijalnim davanjima, olakšicama za roditelje, otvaranjem većeg broja vrtića, pomoći samohranim roditeljima… Osnivanje ovog Saveta osnažuje sliku žena u Srbiji kao onih koje ne žele da rađaju jer su razmažene, jer prate „zapadnjačke“ trendove, jer nisu dovoljno informisane o posledicama abortusa, pa isti uzimaju zdravo za gotovo, kao da je u ovoj zemlji, na ovom svetu sve uređeneno i svi imamo uslove za potomstvo, samo mi žene to ne želimo…

I pored činjenice da veliki broj žena ne zna dovoljno o posledicama abortusa, takođe je činjenica da veliki broj njih nema nikakvu društvenu potporu da zapravo poželi da se ostvari kao majka, a kamoli kao samohrana majka. Još veći problem suzbijanja prava na abortus biće i zasigurno sve veći problem ilegalno izvršenih, nestručnih, nehigijenskih i po ženu opasnih zahvata, koji će ih dovesti u još gori položaj. Zanemarivanje osnovne slobode i prava žene da sama odluči o tome hoće li će biti majka ili ne trend je među partijama desnog centra kako bi se populistički dodvorile onim slojevima koji gaje ultrapatrijahalne, tradionalističke, mizogine i rasističke stavove i strahove, a sve u cilju neutralizacije ekremno desničarskih i otvoreno profašističkih partija koje predstavljaju sve veću pretnju po snage ustaljenog establišmenta.

Na ovakve stvari ne samo da ne treba žmuriti, već se ne sme žmuriti i pustiti ih da samo tako prođu, jer će one dovesti do još više gaženja ljudskih sloboda i prava. Ukoliko ovako nešto prođe, još represivnije mere će stupati na snagu. U Srbiji je počelo sa privatizacijama, rezanjem plata i penzija, smanjivanjima socijalnih davanja, izmenama Zakona o radu, a došlo se do toga da poslanici u skupštini donose odluku o udaljavanju nasilnika iz kuće (bez ikakvih prekšajnih i disciplinskih mera) ne vodeći pritom računa o bezbednosti žrtve nakon mogućeg povratka i osvete nasilnika, a sada evo i Saveta o za borbu protiv abortusa.

Neminovno je da država zdušno udara po ženama, jer odakle pravo Crkvi u jednoj sekularnoj državi, ali i samoj toj državi da odlučuju o tome šta je „najbolje“ za žene, mešajući se u lično, kroz stvaranje osećaja „krivice“ i moralnog prekršaja koje bi žene osećale jer su poželele da urade abortus. A taj isti abortus su možda požele zbog gomile strukturalnih uslovljenosti koje onemogućavaju uzgajanje deteta u vremenu u kome živimo. Odvođenjem žena na savetovanje kod sveštenika i psihologa, stavlja se akcenat na pitanje abortusa kao greha, a ne na strukturalnog problema siromaštva i egzistencijalne, materijalne nesigurnosti koju dobar deo stanovništva oseća – naročito žene.

Žene su prve koje ostaju bez posla prilikom masovnih otpuštanja, češće imaju ugovore na određeno, tj. ređe dobijaju ugovore na neodređeno, češće su zaposlene na poslovima sa fleksibilnim radnim vremenom, koje u slučaju sive ekonomije u Srbiji uvek prati neplaćeni prekovremeni rad.

Kako u takvim uslovima odgajati decu? Odgoj dece se na našim prostorima i dalje smatra suštinski „ženskim“ poslom i obavezom. Pitanje koje se nije postavilo je: da li te žene žele da budu majke ili ne? Da li imaju uslova da izdržavaju i vaspitavaju decu? Da li imaju vremena za to? Da li im ta ista država obezbeđuje minimum uslova i usluga kako ta deca sutradan ne bi živela u siromaštvu? Takva pitanja jedna desno populistička vlada neće postaviti. Ona će uvoditi ovakve Savete i malo po malo, sprovoditi još veću represiju, smanjivaće prava svima – ne samo ženama, već i starijima, te drugim marginalizovanim grupama.

Takvim tendencijama moramo stati na put, moramo stati organizovano i solidarno uz sve žene: majke, radnice, ćerke, bake, ali i muškarce: očeve, radnike, braću, drugove… Jer žensko pitanje i pitanje sloboda i prava žena, nije samo pitanje žena, već celokupnog društva koje se prepoznaje kroz ideje solidarnosti, jedinstva i kolektiva – ideje koje levica nudi.

[1] Sa druge strane, ukoliko pogledamo u davniju istoriju ove zemlje, videćemo da je Rusija prva zemlja u kojoj je abortus bio legalizovan i to još 1920. godine, nakon Oktobarske revolucije.