Iluzija rehabilitacije: kolaborator ostaje kolaborator[3 min. za čitanje]

Ne varajte se, živimo u najmagičnijim od svih vremena! U stvari, toliko je magično naše vreme da zamahom sudijskog štapića istine iznenada postaju laži, a laži postaju istine – kao što su nekada žabe postajale prinčevi. Tako je i u slučaju Draže Mihailovića.

Magija je, ipak, iluzija načinjena od trikova, trikova koje vešti mađioničari znaju da sakriju. Srpski mađioničari, međutim, nisu vešti. Stoga je tako lako prozreti obmanu Visokog suda, jer je „rehabilitovao” Mihailovića bez rehabilitovanja, zapravo. Ne, Visoki sud je „rehabilitovao” Mihailovića samo po jednom osnovu – da sudski postupak prema današnjim standardima nije bio fer.

Zasnivajući odluku na ovoj tananoj tehnikaliji, te time dajući iluziju legalne ispravnosti, Visoki sud je bezuspešno pokušao da sakrije činjenicu da je ignorisao centralno pitanje – da li je Mihailović sarađivao sa fašističkim okupatorima?

Ignorišući ovo pitanje, Visoki sud je prekršio fundamentalnu dužnost svakog suda koji drži do sebe. Zapravo, sud je ignorisao jedan od najosnovnijih zahteva fer suđenja – ignorisao je brda dokaza pred sobom. Bez obzira na sve ostalo što se može reći o Mihailovićevom suđenju, jedna činjenica je jasna: ono nije ignorisalo dokaze. Naprotiv, obimna dokumentacija i svedočenja očevidaca Mihailovićeve kolaboracije bili su u središtu kako slučaja tako i donete odluke. Zbog toga je jedino moguće zaključiti da je Mihailović, sve u svemu, tretiran mnogo pravednije te 1946, nego što je Visoki sud danas tretirao žrtvu brojnih muškaraca i žena koji su se borili protiv fašističke okupacije i četničke kolaboracije

Ipak, ne treba da padnemo na banalnu iluziju koju je skrojio Visoki sud da je pitanje Mihailovićevog suđenja pitanje pravne procedure. Jer svi znaju da je ovo pitanje uvek bilo političko. Upravo zbog toga što je odluka Visokog suda vođena i predodređena politikom dogmatičnog i zatucanog srpskog nacionalizma, potpomognutog ključnim figurama u vladi, dokazi o Mihailovićevoj kolaboraciji su ignorisani. Opšte je poznato, na primer, da je Oliver Antić, predsednikov savetnik, bio usko povezan sa procesom.

Antić je bio među prvima koji su pozdravili odluku Visokog suda izjavom koja oduzima dah svojom zatucanošću, dostojnom samog Mihailovića, „Ovo je veliki dan! Ne samo za srpski narod, već i za sve čestite jugoslovene.” Da li Antić zaista u to veruje? Da li zaista veruje da će Hrvati i Bošnjaci, od kojih su mnoge Mihailovićevi četnici masakrirali širom Jugoslavije, sada slaviti ovu odluku?

Ne treba da budemo iznenađeni. Antić predstavlja vladajuću klasu koja je u obavezi da ignoriše dokaze, kao što to moraju i sve vladajuće klase čija je vladavina zasnovana na služenju sopstvenoj manjini. Stoga je Mihailovićeva „rehabilitacija” samo jedna od brojnih laži koje Srbija sada mora da istrpi.

Laž je da su srpski bogataši kreatori našeg bogatstva; laž je da nema alternative slobodnom tržištu; laž je da radnici moraju da plaćaju za štednju smanjivanjem plata i radnih mesta; laž je da Srbija ne može da priušti pristojne penzije svojim penzionerima; laž je da Srbija mora da se pridruži EU; laž je da Srbija mora da sarađuje sa NATO; laž je i da je Kosovo Srbija.

Srbijanska levica mora da učini sve da razotkrije ove laži. Ali znamo da sami dokazi neće biti dovoljni. Upravo će kroz borbu većina biti u najboljoj poziciji da prozre laži manjine.

To je jedina magija koja nam je potrebna danas: magija borbe, najbolje priznanje koje možemo da odamo onima čiju herojsku borbu za naše oslobođenje pre 70 godina Visoki sud želi da zaboravimo.