Predsednički izbori kao teatar apsurda: fenomen Belog[6 min. za čitanje]

U okviru rubrike o predstojećim predsedničkim izborima, analiziramo fenomen Ljubiše Preletačevića Belog, kandidata opozicije: zašto je Beli uopšte postao fenomen za sebe, čije i kakve nade probudio, koji su dometi njegove (a/anti)politike i šta bi bio korak izvan tih dometa.

Autoritarnost, represija i iživljavanje vladajuće partije nad protivkandidatima i njihovim simpatizerima/kama, koje je ovih dana kulminiralo javnim optužbama na račun Nataše Jeremić, supruge Vuka Jeremića, da kontroliše čitavo narko-tržište u Srbiji, odnosno hapšenjem aktivista Lokalnog fronta, jer su demolirali Vučićeve predizborne plakate, u ogromnoj meri onemogućavaju kritičko promatranje izbornog procesa. Ako je „građanska“ opozicija nameravala da „animira“ apstinente tvrdeći da su dolazeći predsednički izbori zapravo referendum za ili protiv Vučića, čini se da je vlast ovu opozicionu strategiju okrenula protiv opozicije – ne samo da Vučić sam sebi dodeljuje oreol mučeništva tvrdeći da su „desetorica protiv njega“, već i svakim novim agresivnim nastupom, uvredljivim spotom ili medijskim linčem šalje poruku da je spreman da na datom „referendumu“ pobedi po svaku cenu.

Referendumska atmosfera bez referenduma već je sama po sebi štetna, jer dodatno obesmišljava ionako a(nti)političnu klimu i srbijansku „politiku lidera“ umesto političkih opcija i programa. Umesto kritike suštinske ograničenosti liberalne demokratije koja politički život redukuje na komentarisanje nesuvislih predizbornih spotova i periodično zaokruživanje broja na glasačkom listiću, izjednačavanje predsedničkih izbora sa podrškom ili protivljenjem Vučiću, još dublje nas zakopava u mulj diskutovanja o pristojnosti i uglednosti predsedničkih kandidata, jer političko rezonovanje zamenjuje etičkim: dobro vs zlo – odnosno – samo da srušimo Vučića (premda uopšte nije sporno da Vučića i njegove sadašnje i bivše saborce treba što pre poslati na smetlište istorije).

Na taj način ne samo da je kritika opozicionih kandidata često shvaćena kao izravna podrška Vučiću, već se takvom argumentacijom zamagljuje ključno pitanje: da li izbor kandidata bez političkog programa, ili sa programom koji ne dovodi u pitanje osnovne pretpostavke Vučićevog režima – dužničku ekonomiju, privlačenje stranih investicija i rezanje javnog sektora, nacionalizam – može išta promeniti nabolje?

Odgovor na ovo pitanje ujedno je i odgovor na pitanje zbog čega senzacija prošlogodišnjih parlamentarnih i ovogodišnjih predsedničkih izbora – Ljubiša Preletačević Beli – ne nudi ništa više od simpatičnog performansa.

Kandidatura Luke Maksimovića, odnosno njegovog alter ega – Ljubiše Preletačevića Belog – u sebi sažima nedostatke svih opozicionih kandidata: od toga da se iza groteske njegovog performansa zapravo krije „radulovićevska“ poruka – treba nam uređen sistem da bismo bili ozbiljni – do istovetnih floskula o Kosovu, transparentnosti prilikom raspoređivanja budžeta i stručnim ljudima koji će činiti predsednički kabinet ako on pobedi.

No, s druge strane, ne smemo potceniti inicijalni entuzijazam koji je preokretanje paradigme – do sada je politika ismevala narod, a sada narod ismeva politiku – izazvalo u javnosti, posebno među mladima. I još važnije, ne smemo zanemariti činjenice da je ovo jedina predsednička kampanja koja dobrim delom opstaje zahvaljujući samoorganizovanju zainteresovanih birača i biračica koji nisu ni „ugledni“ ni poznati, kao i da je u celoj priči oko odbijanja/prihvatanja Maksimovićeve kandidature katalizator bila nezgrapna odluka vlasti da demonstrira moć pokušajem da Belog spreči da prikupi potpise. Zahvaljujući tj. uprkos obesti Vučićevog režima, otpor represiji i zakidanju demokratskih prava postali su jezgro podrške kandidaturi Ljubiše Preletačevića Belog.

Kome se i kako obraćaju Luka i(li) Beli?

Satirični okvir, iako poseduje značajan emancipacijski i politizujući potencijal, u slučaju Ljubiše Preletačevića Belog donosi i neka suštinska ograničenja – nikada nismo sigurni šta izgovara Luka Maksimović, a šta njegov fiktivni alter ego. Zato smo skloni da sa oduševljenjem aminujemo njegovu podršku izbeglicama – kako na svom sajtu poručuje: „sloboda i prava manjinama, širimo toleranciju“ – ali i da blagonaklono gledamo na desničarski sadržaj njegovih izjava o saradnji sa Rusijom i „povratku Kosova“, i o tome kako, „kad kradete, morate i da date narodu“.

Takođe, Preletačevićev primer dobro pokazuje koliko lako banalizacija političkog diskursa, čak i kada je zamišljena kao sredstvo kritike, može skliznuti u populistički cinizam. Kada na svojim izbornim plakatima reč predsednik napiše sa „c“, Preletačević, namerno ili ne, adresate svoje kampanje odslikava kao neobrazovane, nepismene, necivilizovane, odnosno kao stereotip prosečnog glasača SNS-a iz vizure vatrenih zagovornika „pristojnih“ kandidata.

Ambivalencije vezane za ovog kandidata uslovljene su ograničenim potencijalnom satire kao sredstva političke borbe. U skladu sa tim menja se i način na koji se Luka Maksimović, odnosno Ljubiša Preletačević Beli, obraća potencijalnim glasačima i glasačicama. Budući da je on u određenoj meri uspeo da artikuliše nezadovoljstvo činjenicom da je politički život ispražnjen od sadržaja, vrlo je verovatno da je većina ljudi koja mu je pružila podršku u kandidaturi to učinila da bi podržala koncept banalizacije tj. demistifikacije „visoke“ politike. S druge strane, isti taj koncept omogućava mu da u ime svog fiktivnog junaka istovremeno i afirmiše i parodira opšta mesta srbijanske politike, tj. da, uprkos karikiranju i humoru, ostane vrednosno i politički neutralan u odnosu na već postojeće opcije – srpski nacionalizam u kombinaciji sa zahtevom za više „reda“ tj. za više kapitalizma – čime se krug potencijalnih birača proširuje.

Desničarski i reakcionarni elementi u njegovim nastupima ne moraju nužno reflektovati njegova lična uverenja koliko limit samog performansa, koji nije utemeljen na jasnom političkom programu: kako državni zvaničnik ne može biti izmišljeni lik, Beli će, kako podrška i pritisci budu rasli, biti prinuđen da se „uozbilji“, te je verovatno da će, možda iznenađujuće brzo, posegnuti za populističkim repertoarom.

Moralistički diskurs koji pristojnost, ozbiljnost i red tretira kao preduslove ali i vrhunac bavljenja politikom, čije lice predstavljaju Saša Janković i Saša Radulović, a čije je naličje kampanja Ljubiše Preletačevića Belog, kao ishodište ima zahtev za reformisanjem ili osnaživanjem kapitalizma. Zato glas za potonjeg predsedničkog kandidata poseduje pre karakter legitimacije „referendumskog“ stanja nego izraz protesta.

Ipak, solidarnost, otpor i bes prema otvorenom kršenju demokratije, spremnost na samoorganizovanje i entuzijazam, koje mnogi koji podržavaju Preletačevićevu kandidaturu pokazuju, jesu ono što nam je neophodno da bismo, kada predizborna histerija utihne, na ulicama i radnim mestima nastavili da gradimo alternativnu politiku zasnovanu na principima jednakosti i demokratije.