fblogo   twlogo   ytlogo


utorak, 22 december 2009 01:14

Narodna povijest svijeta Chrisa Harmana

  Drago Markiša
Dijego Rivera - mural Čovek na raskršću Dijego Rivera - mural Čovek na raskršću
Drug iz Hrvatske piše recenziju Harmanove Narodne istorije sveta

Povod su ovome osvrtu dvije stvari – jedna je ponovno izdanje knjige A People's History of the World Chrisa Harmana u nakladi velike ljevičarske izdavačke kuće Verso (2008, prvo izdanje knjige objavljeno je 1999. u izdavačkoj kući Bookmarks, povezanoj sa strankom Socialist Workers Party kojoj je i Harman pripadao), a druga je, nažalost, nedavna Harmanova smrt (simbolično, Harman je umro 7. 11., upravo na 102. obljetnicu oktobarske revolucije i na rođendan Trockoga).

Chris Harman (1942-2009) bio je engleski politički aktivist, socijalistički teoretičar i profesionalni revolucionar, u najboljem smislu tih riječi. Među ostalim je poznat kao bivši urednik časopisa Socialist WorkerInternational Socialism, kao i po brojnim radovima i knjigama, od kojih primjerice može istaći The Fire Last Time: 1968 (1988),Class Struggles in Eastern Europe, 1945-1983 (1988), The Lost Revolution: Germany 1918-23 (1997) ili Economics Of The Madhouse: Capitalism and the Market Today (1995), uz mnoge druge. Bio je iznimno plodan autor, baveći se, među ostalim, marksističkom poviješću i političkom ekonomijom, i njegova je smrt velik gubitak za svjetski socijalistički pokret.

Harmanova knjiga A People's History of the World je maestralno djelo, marksistička povijest svijeta na 700-injak strana. Harman je ovom knjigom zaokružio svoje bavljenje poviješću, nadovezujući se tako na neke svoje prijašnje knjige u kojima se bavio određenim povijesnim razdobljima ili događajima (primjerice njemačkom revolucijom, 1968. i sl.) i svrstavajući se njome među druge poznate (britanske i svjetske) marksističke povjesničare kao što su Eric Hobsbawm (kojeg u svojoj knjizi u više navrata kritizira) ili E. P. Thompson.

Kao što je po samom naslovu jasno, riječ je o povijesti svijeta "odozdo", o marksističkom (historijskomaterijalističkom) pristupu povijesti. Knjiga simbolički počinje Brechtovom pjesmom "Pitanja radnika koji čita", u kojoj se, među ostalim, pita što su radili zidari nakon što je podignut kineski zid, tko je podigao slavoluke pobjede u Rimu i tko je to bio s Aleksandrom kad je osvojio Indiju? Knjiga je, od prapovijesti pa do suvremenoga doba, posvećena povijesti klasne borbe i povijesti iz vizure "maloga" čovjeka, a ne kraljeva, careva i plemićâ. Riječ je o djelu koje na jednom mjestu, sažeto ali ne prepojednostavljeno, donosi povijest čitavoga svijeta (i to doista čitava jer pristup povijesti nije euro- i zapadnocentristički) i to na jedini pravi način na koji se to može – marksističkim pristupom. Upravo je u povijesnoj znanosti vidljivo koliko je upravo pitanje pristupa, metodologije te, jasno, i ideologije iznimno bitno. Bez obzira na političke stavove koje pojedinac možda ima u odnosu na svoju suvremenost, činjenica je da jedino historijskomaterijalistički pristup omogućava realan odnos prema povijesti te nam samim time daje priliku razumjeti ono što se doista dogodilo, za razliku od liberalno-buržoaske povijesti koja čitatelja dovodi do nerazumijevanja i prividne kaotičnosti, iracionalnosti i besmisla povijesnih događaja.

Knjiga je podijeljena na sedam dijelova: Nastanak klasnih društava, Antički svijet, "Srednji vjekovi", Velika promjena, Širenje novog poretka, Svijet preokrenut naopačke te Stoljeće nade i strahota. Počinje se od pretpovijesti i prologom "Prije klasâ", a završava se zaključkom: Iluzija epohe. Knjiga je opremljena brojnim i korisnim referencama za daljnje čitanje.

Na samom početku, Harman počinje od teme koja je daleko od čisto povijesne i koja je u prevladavajućem diskursu izrazito iskrivljena. Svi smo svjedoci toga da se bilo kakva alternativa svijeta drugačijega od ovoga danas često odbacuje tvrdnjama tipa "ljudi su po naravi pohlepni", "nejednakost je oduvijek postojala i uvijek će postojati" i sl. Brojni novinari, sociolozi, psiholozi i političari skloni su predstavljati hijerarhiju, pohlepu i brutalnost kao svojevrstan "sociobiološki" imperativ koji će uvijek postojati u ljudskim društvima. Takav pristup je prilično jasno ideološki uvjetovan, a zanimljivo je da Harman tu, kao primjer takve nešto sofisticiranije koncepcije, kritizira npr. i teoriju "sebičnoga gena" evolucionista Richarda Dawkinsa.

No istina je drugačija. Ljudi kao vrsta postoje zadnjih 100 000 godina, a prva klasna društva (i sve što ona sa sobom donose, kao što je nejednakost, hijerarhija, podčinjenost ženâ i sl.) su se počela pojavljivati tek prije 5000 godina, što znači da su ljudi kroz 95% svoje povijesti živjeli u potpuno drugačijim uvjetima nego danas (u onome što se zove "primitivni komunizam", besklasnom i egalitarnom društvu) te da se današnja hijerarhijska i neegalitarna društva ne mogu objasniti nikakvim unutarljudskim biološkim "zakonima".

Harman zatim opisuje nastanak klasnih društava, posvećujući pritom posebno poglavlje i razvoju opresije nad ženama koje s klasnim društvima ide u korak. Zatim se jasno opisuje dinamika antičkih civilizacija, a pogotovo je zanimljiv recimo opis robovlasništva u staroj Grčkoj i Rimu te primjerice razvoj kršćanstva koje se opisuje kao odvjetak židovstva primjeren nekim svojim karakteristikama uvjetima u tadašnjem Rimskom Carstvu, a čije su prednosti nad nekoć također prozelitskim židovstvom bile, vrlo jednostavno, to što je kršćanstvo odbacilo posebne dijetalne zahtjeve i barbarsko obrezivanje za svoje vjernike.

U dijelu knjige o srednjem vijeku posebno je zanimljivo poglavlje o Africi gdje autor vrlo uvjerljivo razbija zapadne stereotipe o primitivnosti i zaostalosti Afrike, govori o starim razvijenim afričkim civilizacijama te objašnjava kasniju podčinjenost Afrike Europi zemljopisnim (umjesto "antropološko"-rasističkim) razlozima – pojednostavljeno govoreći, umjerenost i izjednačenost klimatskoga pojasa u velikom dijelu Euroazije, kao i nepostojanje bitnih zemljopisnih barijera, omogućili su brzo kolanje novih tehnologija po velikom euroazijskom prostoru, što je na kraju omogućilo Europljanima, među ostalim, da se ubrzano razviju nakon srednjega vijeka (u kojem je primjerice zapadna Europa bila prilično zaostala, što već samo po sebi ruši mit o zapadnoeuropskoj "genetskoj" nadmoći). U Africi je pak bilo drugačije, zemljopisne okolnosti (teška plovidba zapadnom obalom, Sahara, prašume...) su onemogućavale takvu vrstu komunikacije (slično je bilo i u Amerikama) te je Afrika na kraju, unatoč mnogim starim razvijenim civilizacijama (kojima su se divili Europljani i Arapi) i tehnološkim dometima (u Africi se obrada željeza razvila neovisno o Europi, a željezo se obrađivalo na temperaturama koje u Europi nisu dosegnute do 19. stoljeća), u kolonijalno doba završila u podređenu položaju prema Europljanima. Na sve to se dobro nadovezuju i poglavlja o ropstvu i o razvoju rasizma. U njima se raskrinkava uvriježeno mišljenje o tome da je rasizam postojao oduvijek i da je recentnije ropstvo (u Amerikama) samo posljedica toga rasizma. Upravo suprotno, rasizam je kao ideologija vrlo recentna pojava (ljudi u antičkom i srednjovjekovnom svijetu boju kože nisu smatrali pretjerano relevantnim faktorom) i proizlazi upravo iz robovlasništva a ne obrnuto. I ovdje je opet riječ o stvari koja nije samo povijesna i koja nam zorno dokazuje koliko nam je povijest zapravo bitna u tumačenju sadašnjosti.

Harman, jasno, uvijek posvećuje puno pozornosti pobunama potlačenih i klasnoj borbi od samoga početka te analizira zašto je u nekim povijesnim okolnostima nije bilo, ako je nije bilo. John Molyneux je u Harmanovu nekrologu istakao da je jedan od ključnih dijelova knjige onaj u kojem Harman na originalan način prikazuje razvoj kapitalizma u svjetskim razmjerima. Nakon toga slijedi moderna povijest i teme o kojima se često piše u radikalno lijevim okvirima (za razliku od temâ iz nešto starije povijesti) – francuska revolucija, razvoj marksizma, 1848, pariška komuna itd.

Što se 20. stoljeća tiče, tu je bitno napomenuti da Harman, kao učenik Tonyja Cliffa, realsocijalističke sustave promatra ne kao socijalističke nego kao birokratske državnokapitalističke sustave (iako Harman ne ističe posebno da su i u takvim sustavima radničkoj klasi bila zajamčena određena socijalna prava kao odraz socijalističke ideologije) te je onda prema njima dosta kritičan, za razliku primjerice od Hobsbawma koji se prema njima u svom Dobu ekstremâ odnosi nešto blaže. Hobsbawma, kao najistaknutijeg marksističkog historiografa nešto drugačije ideološke provenijencije, Harman nekoliko puta napada – jednom primjerice oko toga što je premalo naglasio značaj propale njemačke revolucije, a drugi put oko analize suprotstavljenih snaga (antifašistâ i fašistâ) u drugom svjetskom ratu koje je Hobsbawm nazvao sukobom "progresa i reakcije", dok se Harman tome suprotstavlja denuncirajući, opravdano, antifašiste Churchilla i Roosevelta kao imperijaliste (ističući npr. očitost činjenice da su SAD i Japan zaratili iz čisto imperijalističkih razloga oko posjedâ u Tihom oceanu) te Staljina kao čovjeka do tada koji je, da se zadržimo na manjim stvarima, već pobio gotovo cijelu prvu, revolucionarnu, generaciju boljševikâ ili Gestapu predavao izbjegle njemačke komuniste.

Ovaj je osvrt najbolje završiti mislima kojima je i Harman završio svoju knjigu: "Irski revolucionarni socijalist James Connolly jednom je istakao: 'Jedini pravi proroci su oni koji sami oblikuju budućnost'. Razumijevanje povijesti pomaže. To je i razlog zašto sam napisao ovu knjigu."

 

Pročitano 6365 puta
Ostali članci iz ove oblasti: Slavoljub Stanković: The Box »

Ostavi komentar

Polja obeležena zvezdicom je obavezno popuniti. Po potrebi možete koristiti i bazične HTML kodove. Komentari se moderišu tako da neće biti odmah dostupni. Desničarske komentare ni ne objavljujemo. Ovo je platforma za diskusiju i organizovanje levice, tako da apelujemo na drugarski ton u diskusijama.

Prijavi se na mejling listu

Društvo POLITIKA i ekonomija

Imperijalizam

Teze o ratu na Balkanu (feljton): O Hladnom ratu

Posle nekoliko meseci pauze, vraćamo se objavljivanju feljtona – standardno, četvrtkom. Svake nedelje objavljivaćem...

Imperijalizam

Teze o ratu na Balkanu (feljton): O kapitalizmu i konfliktima

Posle nekoliko meseci pauze, vraćamo se objavljivanju feljtona – standardno, četvrtkom. Svake nedelje objavljivaćem...

Radnička borba u Srbiji

Novi štrajk u Srbiji: solidarno sa poštanskim radnicima i radnicama!

Sinoć smo bili sa radnicima i radnicama Pošte koji već nekoliko dana svakodnevno protestuju, zahtevajući bolje uslove ra...

POKRET Teorija i istorija

Istorija

RUSKA REVOLUCIJA: USPON, PAD I OSVETA

Danas obelažavamo 100 godina od početka Oktobarske revolucije. Tim povodom Pavle Ilić, jedan od najavljenih izlagača na ...

Istorija

Proceniti Če Gevaru

Devetog oktobra navršilo se 50 godina od ubistva Če Gevare, koji je za ljude širom sveta do danas ostao simbol revol...

Istorija

Pod zastavom internacionalizma

Marko Jovanović polemiše sa sociologom Đokicom Jovanovićem o tome šta je – i šta nije – boljševizam 20. veka predsta...

Nauka, kultura i umetnost

Marks21 | Solidarnost 2017. Podstičemo preuzimanje i korišćenje materijala koji se nalazi na sajtu, osim u komercijalne svrhe.