Pre nekoliko dana suzavcem je napadnuto okupljanje LGBT zajednice u Zagrebu. Ovaj „incident“ deo je šire desničarske političke ofanzive. Tekst ocrtava u kakvom se okruženju desio ovaj napad i zašto se jedino od levice može očekivati sveobuhvatno solidarno rešenje.
U noći sa subote na nedjelju, u zagrebačkom klubu Super Super dogodio se podmukli napad suzavacem za vrijeme održavanja LGBT žurke. Nadražajući dim aktiviran je dok se na plesnom podiju nalazilo par stotina ljudi. Izbio je kaos u kojem su ljudi rukama razbijali prozore i jurili ka jednom jedinom izlazu koji se nalazi na vrhu strmih i uskih stepenica. Mnogi su završili s posjekotinama i lakšim ozljedama, a večer se pukom slučajnošću nije završila tragičnije. Žrtve napada prisjećaju se nekoliko počinitelja koji su ih podsjećali na nogometne navijače. Organizatori žurke razočarani su nezainteresiranim ponašanjem policije. Prema njihovim tvrdnjama, policajci koji su obavljali očevid nisu uzimali izjave svjedoka, a neki od njih su se i smijali.
Ovakve izljeve homofobne mržnje ne možemo čitati kao, u ovom primjeru, čin nekolicine zaluđenih navijača. Radi se o sustavnom i organiziranom desničarskom teroru od institucionalnih do uličnih razina. Udruženje Zagreb Pride – koje je dan nakon napada održalo protestno okupljanje (oko 300 ljudi) pod parolom „Ljubav jest i ostaje jača od mržnje!“ na Trgu žrtava fašizma – 2013. godine provelo je istraživanje na 471 ispitaniku od kojih je 68,26 posto doživjelo neki oblik nasilja zbog svoje seksualne orijentacije. Od ovog broja 22 osobe su dovedene u životnu opasnost, a 2 su ostale trajni invalidi.
U hrvatskom kontekstu, udari na LGBT prava dio su strategije ekstremističkih skupina koje se nastoje probiti u politički mejnstrim, koji je sam po sebi već pomjeren udesno. Osim širenja mržnje prema gejevima i lezbijkama primjetan je i angažman ovih skupina na normalizaciji proustaškog pogleda na društvenu realnost putem nastojanja normalizacije pojedinaca iz političkog života tzv. NDH.
Neokonzervativna nevladina organizacija „U ime obitelji“ koja je inicirala poznati homofobni „referendum o braku“ i inicijativu protiv ženskog prava na abortus u zadnje vrijeme se bavi orkestriranjem napada na tjednik srpske nacionalne manjine „Novosti“ i podnošenjem zahtjeva za rehabilitaciju narodnih neprijatelja osuđenih nakon Drugog svjetskog rata. Kao što je na fejsbuku istakao jedan zagrebački drug „za očekivati je da će se najregresivnije ustaške frakcije ekstremne desnice sve više upuštati u napade i teror na ulicama jer im je pravo javnosti već dano ustaškim znakovljem u Jasenovcu i ministrima koji otvoreno zastupaju rehabilitaciju NDH i promoviraju ustaške filozofe rasnih zakona.”
Fašistički revizionizam, mizoginija i homofobija aduti su desničara u potrazi za dežurnim krivcima u vrijeme krize kapitalizma. Napadi na LGBT zajednicu i ženska prava nužni su zbog afirmacije „obiteljskih vrijednosti“ i rodnih uloga koje pomažu opstanku sistema, a falsificiranje prošlosti nužno je zbog diskreditacije socijalističke alternative u sadašnjosti. Sve ove pojave rezultat su dugogodišnjeg rada ljudi na vlasti i zato im na kraj mogu stati samo nove antisistemske snage, a ne „institucije“ na koje se pozivaju političari u svojim licemjernim osudama ovakvih napada. Konkretno, udruga „U ime obitelji“ koja ne govori o socijalnoj devastiranosti zemlje već proganja naše sugrađane „pogrešne“ nacionalnosti ili seksualne orijentacije, danas čini najmaliciozniju, ali režimu i „institucijama“ možda najkorisniju pojavu u hrvatskom društvu. Borba protiv homofobije koja nije usmjerena protiv vladajuće strukture i njenih zaštitnika neće imati previše smisla.
Na suvremenoj „ljevici“ prisutno je stajalište prema kojem adresiranje problema nasilja nad LGBT zajednicom predstavlja skretanje sa linije klasne borbe. Zastupnici ovog stava pridonose jedino pokoravanju reakcionarnoj hegemoniji i ne primjećuju druge metode eksploatacije osim najdirektnijeg iskorištavanja radne snage. Nesolidarno ignoriranje svakodnevnog nasilja nad nacionalnim manjinama, ženama, LGBT zajednicom ne može biti odlika ljevice. Protiv suvremenih fašistoidnih tendencija neće se, kao ni do sada, izboriti policija ili sistem koji ih proizvodi. Izgradnja solidarnih platformi oduvijek se nalazila u polju lijevog djelovanja. Zato, kada vam netko idući put pokuša osporiti feminizam ili antifašizam kao nerevolucionarne tendencije, slobodno ga nazovite desničarem, jer on to i jest.